Odgovor Muavije na pismo Muhamed ibn Ebi Bekra

 

“Od Muavije ibn Sahra onome koji ponižava svog oca, Muhammed ibn Ebu Bekru. Neka je selam na sljedbenike pokornosti Allahu! A zatim, došlo mi je tvoje pismo u kojem spominješ ono čega je Allah dostojan, od Njegove uzvišenosti, veličine i moći i ono što dolikuje Božijem Poslaniku od mnogo govora koji si napisao i tvoje mišljenje u njemu je slabo, a u njemu je tvom ocu upućen oštar prijekor.

 

U njemu si spomenuo vrijednost Ibn Ebu Taliba, njegovu prednost i srodstvo sa Božijim Poslanikom, njegovo pomaganje njemu u svim situacijama i tvoje dokazivanje protiv mene i tvoja gordost je u tome što spominješ odlike drugog, a ne svoje.

 

Zahvaljujem se Gospodaru koji je odstranio ove odlike od tebe i dao ih drugom. Mi i tvoj otac smo za života našeg Poslanika znali pravo Ibn Ebi Taliba koje smo trebali znati, i njegove odlike koje su premašivale naše. Kada je Allah odabrao Svome Poslaniku, neka je mir i blagoslov na njega, ono što je kod Njega i upotpunio ono što mu je obećao i javno iznio Njegov poziv i kada je dao da pobijedi, a onda ga uzeo Sebi, tvoj otac i njegov Faruk su bili prvi koji su preoteli njegovo pravo i suprotstavili mu se, složivši se u tome.

 

Zatim su ga njih dvojica pozvali da im položi zakletvu vjernosti, ali on je izostao i okanio ih se, oni su se zanimali za njega i željeli su od njega mnogo. Zatim im je on položio zakletvu i predao se njihovim zahtjevima. Oni su uspostavili vlast, ali njemu nisu dali da učestvuje u tome, niti su mu pokazali tajne njih dvojice, sve dok ih Allah nije uzeo sebi i tako se završila njihova vladavina. Zatim, je nastupio njihov treći istomišljenik Osman.

 

I on je išao njihovim putem i slijedio njihove živote, a ti i tvoj drug ste mu savili ruku, pa su mu se nadali oni najudaljeniji od onih koji su neposlušni Allahu, pa ste mu molili nesreću sve dok niste ostvarili svoje želje. Budi oprezan, Ibn Ebu Bekre, i vidjećeš šta će se desiti! Svoje blagostanje mjeri svojom oskudicom, a ne upoređuj i ne izjednačuj se sa onima čija blagost se mjeri brdom, i ne nastoj silom slomiti njegovu nepopustljivost, onaj ko je daleko ne vidi svoju nemoć.

Tvoj otac mu je pripremio postelju i izgradio njegovu vlast i zgradu, pa ako to bude ispravno ovo što smo uradili, tvoj otac je prvi to uradio, a ako bude zločin, tvoj otac je to uradio po svom nahođenju, a mi smo njegovi saučesnici.

 

Njegovim putem smo krenuli i njegova djela slijedimo, a da nije uradio tvoj otac šta je uradio, mi se ne bismo suprotstavili Ibn Ebi Talibu. Njemu bismo predali vlast. Ali, vidjeli smo da je tvoj otac to uradio prije nas i mi smo slijedili samo njegov primjer i njegova djela, pa možeš prekoravati svog oca onako kako ti se čini ili ostavi. Neka je selam na onog ko se vratio iz svoje zablude i ko se pokajao.”

[Džumhuret resaili-l-Arab, 1/477; Murudž-zeheb, Mesudi 2/60; Šerh Nehdži-1-belaga, Ibn Ebi Hadid Muatezili 1/284]

 

Iz ovog odgovora zaključujemo da Muavija nije negirao odlike Alija ibn Ebi Taliba i njegove vrijednosti, ali se osmjelio protiv njega slijedeći primjer Ebu Bekra i Omera. I da nije bilo njih dvojice, on se ne bi usudio umanjiti značaj Alija, niti bi iko od ljudi ustao protiv njega. Isto tako, Muavija priznaje da je Ebu Bekr bio taj ko je prokrčio put Emevijama do hilafeta i da je on izgradio njihovu vlast.

 

Iz ovog pisma razumijemo da Muavija nije slijedio Božijeg Poslanika, s.a.v.a., niti je išao njegovim putem, a to vidimo kada priznaje da je Osman slijedio put Ebu Bekra i Omera. Iz ovoga nam je jasno da su oni svi ostavili Poslanikov sunnet i slijedili novotarije jedni drugih. Isto tako, Muavija ne negira da je on jedan od onih koji su zalutali i koji radi po laži i da je prokletnik sin prokletnika, kako je rekao sâm Božiji Poslanik, s.a.v.a.

 

Radi većeg uvida same teme ne bi bilo loše navesti i pismo na koje je odgovorio Jezid ibn Muavija sinu Omerovom, koje je sažeto, a otkriva iste stvari kao i prethodno. Belazri bilježi u svojoj historiji: “Kada je ubijen Husejn ibn Ebi Talib (mir neka je na njih) Abdullah ibn Omer je napisao pismo Jezid ibn Muaviji u kojem kaže: ‘A zatim, nesreća je velika, katastrofa je užasna!

 

U islamu se desio veliki događaj i nema dana kao što je dan kada je ubijen Husejn!’ Jezid mu je napisao: ‘A zatim, ahmače, blesane, mi smo došli u obnovljene kuće, u pripremljene postelje, naslagane jastuke, i borili su se za nas. Ako mi budemo imali pravo i ako istina bude na našoj strani, onda smo se borili za istinu. A ako bude istina na strani drugog, onda je tvoj otac prvi ovo počeo i prvi je prigrabio pravo drugog."

 

U odgovoru Muavije Ibn Ebi Bekru kao i u odgovoru Jezida Ibn Omeru, nalazimo istu logiku i istu argumentaciju. Da Ebu Bekr i Omer nisu svojevoljno postupili prema Aliju u islamskom ummetu se ne bi desilo ono što se desilo.

Da je Ali uspio preuzet hilafet poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da je vladao muslimanima, njegov hilafet bi potrajao sve do 40 godine po hidžri, tj. trajalo bi trideset godina poslije Poslanika.

 

To je bilo dovoljno vremena da se učvrsti islam sa svim njegovim načelima i propisima. Imam Ali bi uspio očuvati primjenu Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika bez ikakvih izmjena i krivih tumačenja. U tom slučaju da su ga nakon njegove smrti naslijedili prvaci mladića u Džennetu Imam Hasan i Imam Husejn i njihovi potomci, odnosno ostali Imami Ehli-bejta, hilafet pravednih bi potrajao tri stoljeća.

 

Poslije toga nevjernici, licemjeri i bezbožnici ne bi imali nikakva uticaja, čak ne bi ni postojali. Zemlja ne bi bila ovakva kakva je sada, ni robovi ne bi bili ovakvi kakvi su sada. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil alijjil azim!

Po ovom pitanju ehli sunnet uvijek iznose dva stava i mišljenja: Ovdje se uvijek suprotstavlja ehli sunet vel džemaat na ovu mogućnost i pretpostavku i to sa dvije strane: Prvo, oni kažu da ono što se dogodilo da je to Allah tako odabrao i On tako želi, i da je Allah htio da muslimane vodi Ali i njegovi potomci bilo bi tako.

 

Njihov odgovor je: “Dobro je u onome što je Allah odabrao.”

 

Drugo, oni kažu da je Ali preuzeo hilafet odmah poslije Poslanikove smrti, a poslije njegova djeca Hasan i Husejn, hilafet bi postao nasljedan, prenosio bi se sa očeva na sinove, a ovo islam ne odobrava, već je predvidio šuru, dogovaranje među muslimanima da oni sami izaberu halifu. Kao odgovor na ovo, kažemo:

 

Prvo: Nema nijednog dokaza da je ono što se dogodilo Allah tako želio, naprotiv, postoje dokazi iz Kur’ana i sunneta koji potvrđuju suprotno. Na primjer, u Kur'anu stoji:

“A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.”[A'araf, 96]

 

Allah, dž.š, na drugom mjestu kaže: “Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih.”[Ma'ide, 66]

 

“Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.”[Nisa', 147]

“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.”[R'ad, 11]

 

Svi ovi jasni ajeti nam govore da izmjena i skretanje s pravog puta, bilo pojedinca, grupe ili naroda, je od njih samih, a ne od Allaha, dž.š. Primjer iz Poslanikova, s.a.v.a., sunneta: Riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Ostavljam vam Allahovu knjigu i moje potomstvo, ako ih se budete držali nikada poslije mene nećete zalutati.”, ili: “Dajte da vam napišem oporuku poslije koje nikada nećete zalutati.”, ili: “Moj ummet će se razdvojiti na 73 grupe, sve će biti u Vatri, sem jedne.” Svi ovi hadisi govore da je ummet otišao u zabludu zbog izmjene i neprihvaćanja onoga što im je Allah odabrao.

 

Drugo: Uzmimo da je islamski hilafet bio nasljedan, ali to nasljeđivanje nije onakvo kakvim ga oni razumiju, a to je da vladar samovoljom postupa sa narodom, da im imenuje svog sina za vladara prije svoje smrti i da ga nazove nasljednikom, a i otac i sin su griješnici. Dakle, to nije nasljeđivanje ovako, to je nasljeđivanje Božijom zapoviješću.

Gospodar svjetova odabire koga On hoće, i Njegovom znanju ne izmiče ništa, makar bilo kao zrno gorušice. Allah odabire odabrane i daje im da nasljeđuju Knjigu i mudrost kako bi bili vođe ljudima, pa kaže: “I učinismo ih Imamima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.”[Enbija, 73]

 

Uprkos tome što oni tvrde da u islamu nema nasljeđivanja vlasti, nego da je ovo pitanje prepušteno dogovaranju to je odvođenje u zabludu i dvosmislenost što ne potvrđuju ni stvarnost, a ni historija. Oni su upravo počeli slijediti odvratni nasljedni sistem. Nakon Alije na vlast su dolazili samo silnici i uzurpatori koji su vlast ostavljali svojim sinovima griješnicima, uprkos protivljenju ummeta. Pa šta je bolje od ovog dvoga?

 

Da hilafet preuzmu nasljedni griješnici koji sude prema svojim prohtjevima i pokoravaju se samo svojim strastima, ili da hilafet naslijede čisti Imami koje je Allah odabrao i očistio ih od svih nečistoća i dao im da naslijede znanje Knjige kako bi ljudima pravedno sudili i kako bi ih vodili pravim putem i uveli ih u Džennete? Uzvišeni Allah kaže: “I Sulejman naslijedi Davuda!”[Naml, 16] Mislim da će razuman čovjek odabrati drugo stajalište.

 

Još uvijek govorimo o stvarnosti, a ne koristi nam tugovanje za onim što je prošlo, pa da se vratimo temi. Kada su Ebu Bekr i Omer uskratili Imamu Aliju položaj na koji je imao najviše prava i kada su preuzeli vlast od njega i time umanjili značaj i važnost Alija, Fatime i Ehli-bejta i kad su ih ponizili time je bilo olakšano u budućnosti Muaviji, Jezidu, Abdulmeliku, Mervanu i njima sličnim da urade one što su uradili. Da nije bilo njih dvojice i da oni nisu utrli i pripremili put Muaviji, on ne bi mogao ostati namjesnik Sirije 20 godina.

 

Nikada nije bio smijenjen. On je postigao da ga se ljudi boje, zajahao je ljudima za vrat sve dok nisu postali takvi da su se pokoravali njegovoj svakoj naredbi. Zatim je hilafet predao svom sinu koji je našao, kako je sam rekao, obnovljene kuće, pripremljenu posteljinu i umekšane jastuke. Onda je prirodno da se bori za taj hilafet i da zbog njega ubije Poslanikov bosiljak.

 

On je bio zadojen mlijekom mržnje majke mu Mejsune prema Ehli-bejtu, a rastao je i razvijao se u okrilju svog oca na mržnji i njihovom proklinjanju. Onda nije nikakvo čudo za sve ono što je uradio. Neki pjesnici su priznali ovo, pa jedan od njih kaže: “Da nije britkih oštrica čije britke sablje su okončale sa halifom, iz tajni Porodice Muhammedove bi raširio oštroumne i lijepe riječi pokazao bih vam da je Husejn bio pogođen još na dan Sekife.”

 

Jasno je da se dinastija Emevija uspostavila samo zahvaljujući Ebu Bekru i Omeru. Isti slučaj je i sa dinastijom Abasija i drugih. Zato nalazimo da su oni uložili sve što je bilo u njihovoj moći da veličaju i uzdižu Ebu Bekra i Omera. Izmišljali su im odlike i nastojali potvrditi njihovo pravo na hilafet, jer su znali da se legalnost svog hilafeta mogu dokazati samo ako učine vjerodostojnim hilafet dvojce prvih halifa. Nasuprot tome, vidimo da su radili ono što su uradili sa Ehlibejtom samo zato što su oni bili zakoniti nasljednici hilafeta i zato što su oni prijetili njihovom vladarskom položaju.

 

Ova činjenica je potpuno jasna ljudima koji razmišljaju. Ti i danas možeš vidjeti da u nekim islamskim zemljama vladaju vladari koji nemaju nikakvih odlike ni vrijednosti, sem što su djeca vladara i sultana, kao što je Jezid bio halifa, jer je bio sin Muavijin. Na temelju ovoga dolaze tvrdnje o pravednosti i odabranosti trojice prvih halifa, kao i nedozvoljenosti da se oni kritikuju, jer su temelj svim vlastima koje su bile i biće, od dana Sekife sve do onog dana kada će Zemljom zavladati pravedni Imam Mehdi. Iz ovoga se, također, može razumjeti zašto su oni sebe prozvali “ehli sunnet vel džemaat”, a druge nazvali rafidije ili bezbožni otpadnici, jer su Ali i Ehli-bejt odbili prihvatiti njihov hilafet. Nisu htjeli da im polože prisegu na vjernost i u svakoj prilici su navodili dokaze za svoje postupke i stavove.

 

Onda su vladari radili na tome da im pripišu neke mahane i umanje njihov značaj, pa su ih ponižavali, psovali, proklinjali, protjerivali i ubijali. Kada je Ehli-bejt, oni za koje je Allah naredio da se vole i da je ta ljubav nagrada za poslanstvo, nailazio na ovakve progone i ubijanja, onda nije čudo što njihovi sljedbenici, oni koji njih slijede i uzimaju ih za zakonite vladare, idu njihovim putem, nailazili na ovakva poniženja, omalovažavanja i tvrdnje da su nevjernici. I tako onoj ko ima najviše prava postade odbačen i prema njemu se odnosi sa najvećim neprijateljstvom, a onaj ko je na putu laži postaje uzor i vođa kome je obaveza pokoravati se.

 

Onaj ko slijedi Alija, on je novator i izaziva fitnu, razdor, a onaj ko slijedi Muaviju on je sljedbenik sunneta i džemata. Neka je hvala Uzvišenom Allahu Koji nam je dao razum da njime možemo razlučiti istinu od neistine, svjetlo od tame, bijelo od crnoga!

 

“Zaista moj Gospodar upućuje na pravi put. Nisu nikako isti slijepac i onaj koji vidi, ni tmina i svjetlo, ni hladovina i vjetar vrući, i nisu nikako isto živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš one u grobovima dozvati.”[Rahman, 19-22]

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!