Izvori zakonodavstva kod ehli sunneta vel džemaata

 

Ako pogledamo izvore zakonodavstva kod ehli sunneta vel džemaata, naći ćemo da mnogi prelaze granice Kur’ana i sunneta koje su odredili Allah i Njegov Poslanik. Izvori zakonodavstva kod njih su uz Kur’an i Poslanikov sunnet i sunnet hulefai rašidina, sunnet ashaba, sunnet tabiina, a to su ulema hadisa, sunnet vladara i nazivaju ih bistrim vladarima, zatim kijas, istihsan, koncenzus i zatvaranje vrata izgovorima. Kao što vidiš ima ih deset i svi imaju udjela u Allahovoj vjeri.

 

Kako ne bi govorili bez dokaza ili da nas optuže da pretjerujemo, moramo podastrijeti neke dokaze iz njihovih govora i knjiga. Nećemo diskutovati sa ehli sunnetom vel džemaatom o prva dva izvora predstavljena u Knjizi i sunnetu, jer o tome nema neslaganja. Vadžib je uzeti ovo dvoje kao izvor, jer o tome govore i predaje i razum i svi se slažu u tome.

 

O tome Uzvišeni kaže: “Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.” Hašr, 7 Zatim: “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku.”Ma'ide, 92 “Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede.” Ahzab, 36 I još mnogi drugi jasni ajeti koji upućuju na obavezu uzimanja zakonodavnih propisa iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika. Mi, ovdje želimo raspravljati o drugim izvorima koje su oni dodali od sebe.

 

Sunnet hulefai rašidina

 

Kao dokaz za ovo navode hadis: “Držite se mog sunneta i sunneta hulefai rašidina, tj. pravednih, upućenih halifa, grčevito se držite za njihov sunnet!” (Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed ibn Hanbel)

 

U knjizi Sa onima koji su iskreni objasnili smo da se u ovom hadisu pod hulefai rašidinima misli na Imame Ehli-bejta. Dodat ću ovdje još neke dokaze, ako je neko ovo propustio da se ovim otprije upozna. Buharija, Muslim i svi muhaddisi bilježe da je Božiji Poslanik ograničio svoje nasljednike na dvanaest osoba, pa je rekao: “Halifa je poslije mene dvanaest, svi su od Kurejšija.”

Ovaj vjerodostojni hadis upućuje da se ovdje misli na Imame Ehlibejta, mir neka je s njima!, a ne halife, vladare koji su uzurpirali hilafet. Možda će neko reći: Bilo da se ovdje pod halifama misli na Imame Ehli-bejta što tvrde šije ili četvoricu hulefai rašidina, što tvrdi ehli sunnet, izvori zakonodavstva su troje: Kur’an, sunnet i sunnet halifa.

 

Ovo je ispravno po mišljenju ehli sunneta, ali nije ispravno po mišljenju šija. Jer Imami iz Ehli-bejta, kao što smo već rekli, nisu donosili nikakve propise po svom ličnom nahođenju i mišljenjima, nego sve što su rekli je sunnet njihova djeda, Božijeg Poslanika, kojeg su od njega naučili i sačuvali da bi ga pokazali ljudima kada se pojavi potreba.

 

Što se tiče ehli sunneta vel džemaata, njihove knjige su pune zaključivanja i dokazivanja po sunnetu Ebu Bekra i sunnetu Omera, kojeg prihvataju kao svoj izvor islamskog zakonodavstva pa makar bilo suprotno Kur’anu i sunnetu. Ono što nas još više uvjerava da Poslanik, s.a.v.a., nije mislio na Ebu Bekra i Omera u prethodnom hadisu jeste i to što je Ali odbio da sudi po njihovom sunnetu kada su mu ashabi to postavili za uslov da bude halifa.

 

Da je Poslanik, s.a.v.a., u gore navedenom hadisu pod halifama mislio na Ebu Bekra i Omera, ne bi bilo dopušteno Aliju da odbije naredbu Božijeg Poslanika, a time i odbije njihov sunnet. Hadis dokazuje da se u hulefai rašidine ne ubrajaju Ebu Bekr i Omer.

Međutim, ehli sunnet vel džemaat pod hulefai rašidinima misle na Ebu Bekra, Omera i Osmana i nikog više. Kod njih Ali u početku nije bio ubrojan u hulefa rašidine. To se desilo tek mnogo kasnije nakon dugog perioda njegova proklinjanja sa minbera! Ako pogledamo ono što prenosi Dželaludin Sujuti u knjizi Povijest halifa, pokazat će se ispravnim ono što mi tvrdimo.

 

Sujuti prenosi od Hadžib ibn Halife: “Vidio sam Omer ibn Abdullaziza kako drži govor dok je bio halifa, pa je rekao u svom govoru: ‘Zar nije tako da je ono što je Božiji Poslanik ostavio kao sunnet i njegova dvojica drugova (misli na Ebu Bekra i Omera) je vjera koje se držimo i kojoj težimo. A ono što su drugi, sem njih dvojice, ostavili kao sunnet, to odbijamo." (Tarihul hulefai, Sujuti, str. l60)

Istina je da su veliki ashabi i vladari od Emevija i Abasija prenosili da je sunnet Ebu Bekra, Omera i Osmana vjera koju uzimaju i kojoj teže. Kako su ova trojica halifa radili na uništenju sunneta Poslanikova, s.a.v.a., kao što znamo, nakon toga ne ostaje ništa od sunneta, sem onog što su oni odobrili kao sunnet.

 

Sunnet ashaba općenito

 

Nalazimo mnogobrojne dokaze da ehli sunnet vel džemaat slijedi sunnet svih ashaba, bez izuzetka. Kao dokaz za to navode lažni hadis, o kojem smo dovoljno govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni, a hadis kaže: “Moji ashabi su kao zvijezde, kojeg god da slijedili upućeni ste na pravi put.” Ibn Kajjim Dževzi ovaj hadis navodi kao dokaz za validnost mišljenja ashaba. (Ealamul muvekkine, 4/122)

 

Ovo, također, potvrđuje Šejh Ebu Zehra kad kaže: “Nalazimo ih (misli na fakihe ehli sunneta) da uzimaju i rade po fetvama ashaba.” A na drugom mjestu dodaje: “Dokazivanje po tvrdnjama i fetvama ashaba je put većine fakiha, a šije se ne slažu s njima u tome (Ovo je drugo svjedočenje od Ebu Zehre koje potvrđuje ono što smo rekli da šije ne prihvataju ništa u Allahovom šeriatu, sem Časne Knjige i poslaničkog sunneta.) , ali Ibn Kajjim Dževzi je podržao većinu sa 46 oblika, a sve su to jaki argumenti...”

 

A mi pitamo šejh Ebu Zehru: Kako argumenti koji su suprotni Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika mogu biti jaki?! Svi argumenti koje iznosi Ibn Kajjim su beznačajni i slabi kao paukova kuća, i ti si je sam uništio kada si rekao: “Ali, našli smo da Ševkani kaže: ‘Istina je da riječi ashaba nisu dokaz, jer je Allah, dž.š., ovom ummetu poslao samo našeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., i imamo samo jednog Poslanika.

 

A ashabi, kao i oni poslije njih su zaduženi da slijede njegov zakon u Kur’anu i sunnetu. A onaj ko kaže da dokazi i argumenti počivaju na nečem drugom, mimo Kur’ana i sunneta, unio je u Allahovu vjeru ono što nije potvrđeno i potvrdio je zakon koji Allah nije naredio.” (Knjiga Šejh Ebu Zehre, str. 102.) Odajemo počast Ševkaniju koji je rekao istinu, a nije pao pod uticaj mezheba. Njegove riječi se slažu sa Imamima čistog Potomstva.

 

Sunnet tabiina - ‘ulema hadisa

 

Također, nalazimo da ehli sunnet vel džemaat uzima mišljenja tabiina i nazivaju ih ‘ulemom tradicije’, odnosno hadisa, kao što su: Evzai, Sufjani Sevri, Hasan Basri, Ibn Ujejne i mnogi drugi. Isto tako, oni prihvataju idžtihad Imama osnivača četiri mezheba i njihovom slijeđenju, uprkos tome što su oni tabi-tabiini (generacija poslije tabiina).

 

S druge strane ashabi su sami priznali da su pogriješili nekoliko puta i da govore ono što ne rade. Ebu Bekr bi govorio kada bi bio upitan o nekom pitanju: “Reći ću svoje mišljenje o tome. Ako bude ispravno, od Allaha je, a ako pogriješim, od mene je ili od šejtana.”

 

A evo šta je Omer govorio svojim drugovima: “Možda vam naređujem nešto što nije dobro za vas, a zabranjujem vam nešto što je korisno za vas.” (Tarih Bagdad 14/81)

Ako je ovo rezultat njihova znanja, i ako oni slijede mišljenje od kojeg istina nema nikakve koristi, kako onda musliman ima pravo, musliman koji poznaje islam, da njihova djela i riječi uzme za sunnet koji se slijedi i jednim od izvora islamskog zakonodavstva?

 

Ostaje li, onda, nakon ovoga, ikakve težine za hadis “Moji ashabi su kao zvijezde...”? Ako su ovo oni ashabi koji su prisustvovali okupljanjima kod Poslanika, s.a.v.a., i učili od njega, potom govorili ovako, šta je onda sa onima koji su došli poslije njih, od njih uzimali i učestvovali u fitni? Ako četvorica Imama osnivača mezheba unose svoja mišljenja u Allahovu vjeru, a jasno priznaju mogućnost da pogriješe, pa jedan od njih kaže: “Ovo je ono što vjerujem da je ispravno, a možda je i neko drugo mišljenje sem moga ispravno.”, zašto su muslimane obavezali da ih slijede?! 

 

Sunnet vladara

 

Ehli sunnet vel džemaat ovo naziva čistoća vladara, a kao dokaz za ovo uzimaju riječi Uzvišenog: “Pokoravajte se Allahu, pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet (U knjizi Sa onima koji su iskreni objasnili smo da su ulul emr Imami iz čistog potomstva, a ne misli se na vladare uzurpatore vlasti.

 

Nemoguće je da Allah naredi da se pokorava silnicima, griješnicima i nevjernicima.) među vama.”Nisa', 59 Oni koji imaju autoritet za njih su vladari, iako su oni silom uzimali vlast. Oni vjeruju da je Allah, dž.š., imenovao vladare nad Svojim robovima da njima vladaju i zato im se mora pokoravati i preuzimati njihov sunnet.

 

Ibn Hazm Zahiri je oštro odgovorio ehli sunnetu vel džemaatu rekavši: “Na osnovu onoga što vi tvrdite, znači vladari imaju pravo poništiti šta žele od šeriata što je Allah propisao i što je naredio Njegov Poslanik, i da dodaju šta hoće, i nema razlike između oduzimanja i dodavanja u tome. Ovo je nevjerstvo onoga ko je dozvolio takvo što, bez sumnje.”

(lbn Hazm u Mulehhas fi ibtalil kijasi, str. 37.)

 

A Zehebi je odgovorio Ibn Hazmu riječima: “Ovo je loše mišljenje i velika greška, jer ummet se saglasio, sem Davud ibn Alia i onih koji ga slijede, da im je najpreča presuda po ličnom nahođenju i idžtihadu, ako nema objavljenog teksta, pa kažu: ‘Nije im dozvoljeno donositi propise po ličnom mišljenju i nahođenju ako znaju da postoji autoritativni tekst objavljen." Ovdje se pokazuje da oni mogu dodati nešto u šeriatu, što je dozvoljeno, a ne mogu poništavati ništa od šeriata.

 

A mi kažemo Zehebiju: · Kako možeš tvrdiš da se ummet saglasio, a sam si izuzeo Davud ibn Alija i one koji ga slijede? · I zašto nisi naveo imena onih koji ga slijede? Zašto onda nisi izuzeo i šije i Imame Ehli-bejta, zar oni za tebe ne pripadaju islamskom ummetu? 

Ili je tvoje ulizivanje vladarima dalo tebi legitimnost da dozvoliš da dodaju šeriatu, kako bi dodali tvojim nagradama i slavi? 

 

Da li su vladari, koji su vladali muslimanima pod imenom islama, poznavali kur’anske i poslaničke tekstove kako bi stali na njihovim granicama?

Kada su dvojca prvih halifa, Ebu Bekr i Omer, namjerno radili suprotno Kur’anu i sunnetu, o čemu smo prethodno govorili, šta onda reći za one koji su došli poslije njih, kako će se oni držati tih tekstova koji su izmijenjeni i promijenjeni? Ako fakihi ehli sunneta vel džemaata donose fetvu da vladari mogu reći i unijeti u Allahovu vjeru šta hoće, onda nije čudo što ih Zehebi slijedi u tome.

 

Bilježi se u Tabekatul fukaha od Seid ibn Džubejra da kaže: “Pitao sam Abdullah ibn Omera o ilau (jednoj vrsti razvodu braka), pa je rekao: ‘Želiš da kažeš ovo je rekao sin Omerov, ovo je rekao sin Omerov?!’ Rekao je: “Rekao sam: ‘Da, mi smo zadovoljni onim što ti kažeš i uvjereni smo u ispravnost toga.’” Ibn Omer rekao: ‘To kažu vladari, a to kaže i Allah i Njegov Poslanik i oni od njih.’” Seid ibn Džubejr kaže: “Redža ibn Hajvet se ubrajao među najbolje fakihe u Siriji, ali kada bih ga nazvao, on bi rekao: ‘O tome je odlučio Abdulmelik ibn Mervan tako i tako." (Tabekatul fukaha, biografija Seid ibn Džubejra.) Ibn Sead bilježi od Musejjeb ibn Rafia da kaže: “Ako bi trebalo nešto presuditi, a o tome nema u Knjizi i sunnetu, to se nazvalo ‘čistoća vladara’, ulema bi se okupila i ono o čemu bi saglasili svoja mišljenja je bilo istina.” (Tabekat Ibn Saad 6/179)

A mi kažemo: “Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji. Međutim, on im istinu donosi ali većina njih prezire istinu.”Mu'minun, 71