Saad ibn Ebi Vekkas

 

I on je jedan od poznatih velikih ashaba, koji je među prvima prihvatio islam, i od prvih muhadžira koji su učestvovali u Bici na Bedru.

On je jedan od šestorice koje je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet poslije njega, i jedan od desetorice koji su obradovani Džennetom, kao što tvrde ehli sunnet vel džemaat.

On je junak bitke na Kadisijji koja se odigrala u vrijeme hilafeta Omer ibn Hattaba. Kaže se da su neki ashabi sumnjali u njegovo porijeklo, prigovarali mu i uznemiravali ga zbog toga, pa prenose da je Poslanik, s.a.v.a., potvrdio da on potiče iz plemena Benu Zehra.

 

Prenosi Ibn Kutejbe u knjizi El-Imamet ve-s-sijaset da se pleme Benu Zehra okupilo poslije Poslanikove smrti i došlo kod Saad ibn Ebi Vekkasa i Abdurahman ibn Avfa, pa su se okupili u Poslanikovoj džamiji. Kada su tu došli Ebu Bekr i Ebu Ubejde, Omer im je rekao: “Šta ja to vidim da ste u razbacanim halkama?

Ustanite i položite prisegu Ebu Bekru! Ja sam mu položio prisegu, a i ensarije” Onda je ustao Saad, Abdurahman i oni koji su bili s njima od Benu Zehre, i položili su mu prisegu. (Ibn Kutejbe, Tarihu-l-hulefi, 1/18)

 

Prenosi se da ga je Omer ibn Hattab skinuo sa položaja namjesnika, ali je oporučio halifi koji bude poslije njega ako hilafet ne bude dat Saadu, da ga postavi za namjesnika, jer ga on nije skinuo sa položaja namjesnika zbog izdaje. Osman ibn Affan je izvršio Omerovu oporuku i imenovao ga je za namjesnika Kufe.

 

Treba napomenuti da Saad ibn Ebi Vekkas nije ostavio veliko bogatstvo iza sebe u odnosu na njegove drugove. Po nekim predajama njegova zostavština je dostizala 300.000. On nije učestvovao u Osmanovom ubistvu, niti je huškao protiv njega, kao Talha i Zubejr. Ibn Kutejbe prenosi u svojoj historiji: “Amr ibn As je napisao pismo Saad ibn Ebi Vekkasu i pitao ga ko je ubio Osmana?

Saad mu je odgovorio: “Ti me pitaš o tome ko je ubio Osmana. Ja ću te obavijestiti da je on ubijen sabljom koju je izvukla Aiša, uglačao je Talha, a otrovao je Ibn Ebi Talib, Zubejr je šutio i samo pokazao svojom rukom. Mi smo se obuzdali, a da smo htjeli, spasili bismo ga. Ali, Osman se promijenio i izmijenio mnogo toga, učinio dobra i učinio zla.

Ako smo uradili dobro, pa dobro je, a ako smo uradili zlo, neka nam Allah oprosti! Obavještavam te da je i Zubejr savladan nadmoći njegove porodice i traženjem njegova grijeha, a Talha, da mu može raspučiti stomak od ljubavi za upravljanjem, raspukao bi...” (Ibn Kutejb, Tarihu-l-hulefai, 1/48)

 

Čudno je od Saad ibn Abi Vekkasa da je on izostao sa polaganja zakletve Zapovjedniku vjernih Imamu Aliju i nije mu pomogao, a dobro je poznavao pravo Imama i njegovu vrijednost. On sam prenosi nekoliko odlika Imama Alija, a koje su zabilježili Imam Nesai i Imam Muslim u svojim sahihima.

 

Saad kaže: “Čuo sam Božijeg Poslanika., s.a.v.a., da je naveo tri Alijeve odlike. Da sam ja imao samo jednu od njih, volio bih više od najbolje stoke. Čuo sam ga da kaže: ‘Ali je u odnosu na mene kao što je Harun bio u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’ Čuo sam ga i da kaže: ‘Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, a i kojeg voli Allah i Njegov Poslanik.’ I još sam ga čuo da kaže: ‘O ljudi, ko su vaši zaštitnici?’ Odgovorili su: ‘Allah i Njegov Poslanik.’ Ovo su ponovili tri puta, a onda je on uze Alijevu ruku, podigao je i rekao:‘ Kome su Allah i Njegov Poslanik zaštitnici, ovo je njegov zaštitnik. Dragi Bože, budu prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj!" (Hasais Imam Nesai, 18/35)

 

A u Sahih Muslimu stoji da je Saad ibn Ebi Vekkas rekao: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da kaže Aliju: ‘Zar nisi zadovoljan da u odnosu na mene budeš isto ono što je Harun bio u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’ A na dan Hajbera, čuo sam ga da kaže: ‘Zastavu ću dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik.’ Kaže: “Svi smo ispružili ruke prema zastavi, a Poslanik je rekao: ‘Zovite Alija!’” A kada je objavljen ajet: “Reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše..." Ali Imran, 61

 

Božiji Poslanik je pozvao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao je: ‘Dragi Bože, ovo je moja Porodica!" (Sahih Muslim, 7/119, babu fadailu Ali ibn Ebi Talib) Kako Saad ibn Ebi Vekkas zna sve ove činjenice, pa je opet izostao i nije mu položio zakletvu?! Kako je Saad mogao čuti Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Kome su Allah i Njegov Poslanik zaštitnici, ovaj Ali mu je zaštitnik! Dragi Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj.”, što i sam prenosi, a poslije da ne uzme Alija za zaštitnika i da mu ne pomogne?!

 

Kako je Saad ibn Ebi Vekkas mogao zanemariti Poslanikov, s.a.v.a., hadis: “Ko umre, a nije položio zakletvu vjernosti svom Imamu, umro je džahilijetskom smrću.”, a koji prenosi Abdullah ibn Omer. Saad je umro džahilijetskom smrću ne položivši zakletvu vjernosti Zapovjedniku vjernih i prvaku opunomoćenika?!

 

Historičari spominju da je Saad došao Imamu Aliju da zatraži od njega da mu oprosti, pa je rekao: “Tako mi Allaha, Zapovjedniče vjernih, ja ne sumnjam u to da ti imaš najviše prava na hilafet i da ti je povjerena i vjera i dunjaluk, ali ljudi će ti pobijati to pravo. Ako hoćeš da ti položim zakletvu, daj mi sablju koja ima jezik koji će mi reći: ‘Ovo uzmi, a ovo ostavi!’” Na to mu je Ali rekao: “Vidiš li koga da radi suprotno Kur’anu u riječima i djelima? Muhadžiri i ensarije su mi položili prisegu i obavezao sam se da ću raditi po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Ako hoćeš, ti položi zakletvu, a ako nećeš, sjedi u svojoj kući, ja te neću natjareti na to.” (Tarih Easem, str. 163.)

 

Zar stav Saad ibn Abi Vekkasa nije čudan?! On svjedoči i potvrđuje da ne sumnja u to da Ali ima najviše prava na hilafet, i da su mu povjereni i vjera i dunjaluk, zatim mu poslije ovog traži ‘sablju koja govori’ kao uslov da mu položi prisegu, kako bi znao razlikovati istinu od laži?! Zar ovo nije kontradikcija koju razumni ljudi ne mogu prihvatit.

 

Ovo je sve samo ne nemoguće, a traži ga veliki ashab koji je istinu čuo iz usta nosioca Poslanstva, s.a.v.a., a i sam prenosi više od pet hadisa na ovu temu?! Zar Saad nije bio prisutan polaganju zakletve Ebu Bekru, Omeru i Osmanu kada su u svim tim prilikama prijetili smrću onome ko izostane sa nje, jer su se bojali nereda? Saad je položio zakletvu Osmanu i pridružio mu se bez ikaka uslova, a čuo je Abdurahman ibn Avfa kako prijeti Aliju izvukavši sablju iznad njegove glave i rekavši: “Ne otvaraj sebi puta, postoji samo sablja i ništa više!” (Ibn Kutejbe, El-Imama ve-s-sijasa, 1/31)

 

Bio je prisutan kada Ali nije htio položiti prisegu Ebu Bekru, pa mu je Omer ibn Hattab zaprijetio rekavši: “Položi prisegu, inače, tako mi Allaha Onog koga nema drugog boga sem Njega, odsjeći ću ti glavu!” (Ibn Kutejbe, El-Imama ve-s-sijasa, l/20)

 

Jesu li se usudili oni koji su izostali sa polaganja zakletve i koji su je ispružili na Poslanikova opunomoćenika, primjera Abdullah ibn Omera, Osame ibn Zejda i Muhamed ibn Mesleme, a da nije izostao i Saad ibn Ebi Vekkas? Primjećuješ da su pet osoba koje je odredio Omer ibn Hattab u vijeće kako bi se natjecali sa Alijem za hilafet odigrali tačno onu ulogu koju im je namijenio Omer, a to je da spriječe Alija da postane halifa.

 

Abdurahman bira za halifu svog punca Osmana i prijeti Aliju ubistvom ako ne položi prisegu, jer je Omer u odlučivanju dao prednost Abdurahman ibn Avfu i glavnu riječ kod izbora halife. Poslije smrti Abdurahman ibn Avfa i ubistva Osman ibn Affana, ostala su samo trojica iz vijeća da se takmiče sa Alijem za hilafet i to: Talha, Zubejr i Saad. Kada su ovi vidjeli da su muhadžiri i ensarije požurili da polože prisegu Imamu Aliju ne obazirući se ni na jednog od njih, tada su mu počeli spremati zlo.

 

Talha i Zubejr su krenuli u borbu protiv njega, a Saad ga je ostavio na cjedilu. Nemoj zaboraviti da Osman ibn Affan nije umro prije nego što je stvorio novog natjecatelja za hilafet protiv Alija i to najopasnijeg od svih njih, najlukavijeg i najprepredenijeg, najsposobnijeg i najspremnijeg. Osman mu je utabao put za preuzimanje hilafeta, jer ga je imenovao namjesnikom i na tom položaju je ostao više od 20 godina, a bio je namjesnik nad najvažnijim pokrajinama koje su donosile više od dvije trećine prihoda iz islamskih oblasti. Ovaj natjecatelj je Muavija koji niti je imao vjere, niti morala.

 

Jedino je bio zaokupljen kako stići na položaj halife po svaku cijenu i svim mogućim sredstvima. Uprkos tome, Imam Ali nije silio ljude da mu polože zakletvu kao što su to radile halife prije njega. On, mir neka je s njim!, držao se propisa Kur'ana i sunneta i ništa ga nije moglo promijenuti. Čitao si njegove riječi upućene Saadu: “Muhadžiri i ensarije su mi položili prisegu i obavezao sam se da ću raditi po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Ako hoćeš, ti položi zakletvu, a ako nećeš, ti sjedi u svojoj kući, ja te neću natjerati na to!”

 

Čestitamo ti, sine Ebu Talibov! Ti koji si oživio Kur’an i sunnet poslije što su ih umrtvili oni koji su bili prije tebe. Evo, Allahova knjiga poziva: “Oni koji su ti se zakleli na vjernost - zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu - Allahova ruka je iznad ruku njihovih. Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.”Fath, 10 “Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?”Junus, 99

 

Nema prisile u vjeru, niti ima prisilnog uzimanja zakletve u islamu, niti je Allah, dž.š., naredio svome Poslaniku da se bori protiv onih koji neće da mu polože prisegu vjernosti. Ovo je Poslanikov, s.a.v.a., sunnet i njegov životopis koji nam govori o tome da on nikada nikog nije prisilio da mu položi zakletvu. Ali, halife i ashabi su uveli ovaj običaj i ovu novotariju te su prijetili ljudima smrću ako im ne polože zakletvu vjernosti. Pa šta se može očekivati kada je i Fatimi zaprijećeno da će biti spaljena njena kuća ako ne izađu oni što su odbili položiti prisegu Ebu Bekru!

 

Zatim i na Aliju koga je sam Božiji Poslanik, s.a.v.a., imenovao za svog nasljednika izvlačili su sablju iznad glave i kleli se Allahom da će ga ubiti ako ne položi prisegu Ebu Bekru. Onda i ne pitaj o ostalim “slabijim” ashabima, primjera Ammara, Selmana, Bilala i drugih. Važno je da je Saad ibn Ebi Vekkas odbio položiti zakletvu Imamu, kao što je odbio i da ga proklinje kada mu je to naredio Muavija što bilježi Muslim u svom Sahihu. Ali, ovo nije dovoljno Saadu i ne garantuje mu Džennet, jer pravac u kojem se slijedi neutralnost, a koji je osnovao pod motom: “Nisam ni s tobom, niti protiv tebe”, islam ne prihvaća, niti ga priznaje, jer islam kaže: “Poslije istine, ima samo zabluda”

 

Zato su Allahova knjiga i sunnet Njegova Poslanika pojasnili obilježja fitne, odnosno pobune protiv Boga, i obavijestili o njoj i postavili joj granice kako bi bili uništeni oni koji ih pređu i bili spašeni oni koji ostaju unutar tih granica. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je sve rekao o Aliju sljedećim riječima: “Dragi Bože, budi prijtatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj! Pomozi onoga ko njega pomogne, a ponizi onoga ko njega ponizi! Neka istina bude uz njega gdje god je i on!”

 

Imam Ali je objasnio razloge i faktore koji su spriječili Saada da mu se pridruži i potakli ga da mu odbije položiti prisegu u govoru poznatom kao Šikšikijje: “Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj.” Šejh Muhammed Abduhu u pojašnjenju ove rečenice kaže: “Saad ibn Ebi Vekkas je osjećao mržnju prema Aliju, Allah oplemenio njegovo lice, zbog njegovih dajidža, jer mu je majka bila Hamna bint Sufjana ibn Umejje ibn Abdušemsa, a Ali je imao velikog udjela u ubijanju njihovih prvaka što je svima poznato.” (Muhamed Abduhu Misri, Šerh Nehdži-1-belaga 1/88)

 

Zavist i mržnja su oslijepile Saadov razum i Alija je počeo smatrati svojim neprijateljem. Prenosi se od njega da kada ga je Osman imenovao za namjesnika Kufe, održao je govor o najboljem čovjeku Emirul mumininu Osmanu. Saad ibn Ebi Vekkas je svoju naklonost usmjerio prema Osmanu za vrijeme njegovog života, pa čak i poslije njegovog ubistva. Tako i možemo razumjeti njegove optužbe Alija za učestvovanje u ubistvu Osmana, kada je napisao Amr ibn Asu: “Osman je ubijen sabljom koju je izvukla Aiša, uglačao je Talha, a otrovao je Ali ibn Ebi Talib.” To je lažna optužba što svjedoči i historija.

 

U svom iskušenju Osman nije imao većeg savjetnika i pomagača od Alija, samo da je bilo onoga ko bi poslušao njegovo mišljenje. Iz Saadovih stavova zaključujemo da je on bio, upravo, onakav kakvim ga je opisao Imam Ali, punog mržnje.

On je znao istinu o Imamu Aliju, ali su se njegova mržnja i zavist ispriječile između njega i istine, pa je ostao zbunjen i uznemiren između srca koje ga je upozoravalo i u njemu budilo iskru imana te između nefsa bolesnog od džahilijetskih običaja, pa je poslušao i poveo se za svojom mržnjom.

 

Njime je ovladala duša sklona zlu koja ga je spriječila da pomogne istinu. Dokaz tome je ono što su zabilježili historičari o njegovim zbunjujućim stavovima. Ibn Kesir bilježi u svojoj historiji: “Kada je Saad ibn Ebi Vekkas ušao kod Muavije ibn Ebi Sufjana ovaj ga je upitao: "Šta je tebi pa se nisi borio protiv Alija?’ Saad je odgovorio: ‘Naišao je neki taman vjetar pokraj mene, pa sam rekao sebi: Ah, ah! Podstakao sam moju devu dok se tama nije razišla oko mene, zatim sam vidio put i njime sam išao.’ Muavija je na to rekao: “U Allahovoj knjizi nema ‘ah i ah’. Uzvišeni Allah kaže: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih, a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni.’Hudžurat, 9

Tako mi Allaha, ti nisi bio sa griješničkom skupinom protiv pravedne, niti si bio sa pravednom skupinom protiv griješničke.” Saad je rekao: “Nisam se htio boriti protiv čovjeka za koga je Božiji Poslanik rekao: ‘Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’” Muavija ga je upitao: “Ko je ovo još čuo kada si ti čuo?!” Rekao je: “Taj i taj i Ummu Selema.” Muavija je ustao i upitao Ummu Selemu, pa mu je i ona rekla isto što i Saad. Muavija je rekao: “Da sam ovo čuo prije, bio bih sluga Aliju sve dok ne umre ili dok ja ne umrem.” (Tarih Ibn Kesir 8/77)

 

I Mesudi prenosi u svojoj historiji dijalog koji se vodio između Muavije i Saad ibn Ebi Vekkasa. Mesudi prenosi da je Muavija rekao Saadu kada mu je ovaj prenio hadisu menzile (Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa...) ovaj mu je rekao: “Nikad nisam imao pokvarenijeg čovjeka od tebe, zašto ga onda nisi pomogao?

Zašto nisi pristao da mu položiš zakletvu? Da sam ja čuo ovo što si ti čuo od Božijeg Poslanika o njemu, ja bih bio sluga Aliju sve dok živim.” (Tarih Mesudi poznat pod nazivom Hurudžu-z-zeheb, o životu Saad ibn Ebi Vekkasa) Ovo što je Saad ibn Ebi Vekkas prenio Muaviji o odlikama Alija samo je jedna među stotinama hadisa koji potiču iz jednog izvora i ciljaju jednom cilju, a to je da je Ali ibn Ebi Talib jedina osoba koja oslikava islamsko učenje nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.a., što niko drugi ne može.

 

Sve dok je to tako, svi dobri vjernici bi mu trebali služiti dok su živi. Muavijine riječi da je on čuo ovaj hadis prije, bio bi sluga Aliju sve dok je živ, pokazuju samo istinu na koju su ponosni svaki vjernik i vjernica. Muavija je ovo rekao samo da bi ismijao Saad ibn Ebi Vekkasa i kako bi ga i na taj način ponizio, jer s druge strane on je odbio da proklinje Imama Alija i nije htio izvršiti Muavijinu zapovijed u tome.

 

Ovo je tačno, jer Muavija zna više od hadisa menzile o odlikama Ibn Ebi Taliba. On, također, zna da je Ali najvrjedniji poslije Poslanika, s.a.v.a., a to jasno kaže u pismu koje je poslao Muhammed ibn Ebi Bekru, o čemu ćemo govoriti poslije, inšallah. Je li Muavija odustao od proklinjanja Imama Alija kada je saznao od Saada za ovaj hadis koji mu je potvrdila i Ummu Selema kada je upitao? Nije prekinuo tu praksu.

 

On je još više ogrezao u griješenju i iz inada je griješio, pa je počeo proklinjati Alija i Ehli-bejt i ljudima je to naređivao. To je potrajalo više od 80 godina, djeca su odrastala na tome, a starci su postajali slabiji i slabiji. “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše, i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!’” Ali Imran, 61

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

Abdurahman ibn Avf

 

U džahilijjetu mu je bilo ime Abduamr, pa ga je Poslanik, s.a.v.a., preimenovao u Abdurahman. I on potiče iz plemena Benu Zehra i amidžić je Vekkasu.

 

On je jedan od velikih ashaba i prvih muhadžira. Učestvovao je sa Poslanikom, s.a.v.a., u svim bitkama.

 

On je jedan od šestorice koje je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet, samo što je njega odredio da bude glavni u vijeću i dao mu je prednost nad svim ostalim, kad je rekao: “Ako se ne složite, budite u grupi u kojoj je Abdurahman ibn Avf."

 

On je i jedan od desetorice koji su obradovani Džennetom, po tvrdnjam ehli sunneta vel džemaata. Abdurahman ibn Avf je, što je poznato, jedan od velikih trgovaca Kurejšija.

 

On je ostavio ogromno bogatstvo koje je dostizalo, po historičarima, l.000 kamila, l00 konja, desetine hiljada ovaca, i zemlje koja se sijala na dvadeset parcela koje su se zalijevale. Dio koji su naslijedile svaka od njegove četiri žene iznosio je 84.000. (Taberi, Mesudi, Ibn Saad, Taha Husejn i drugi.)

 

Abdurahman ibn Avf je zet Osman ibn Affana, jer se oženio sa Ummi-Kulsum bint Akaba ibn Ebi Muit, a ona je bila Osmanova sestra po majci. Iz historije znamo da je Abdurahman ibn Avf odigrao veliku ulogu u udaljavanju Alija od hilafeta postavljajući mu uslov da sudi prema sunnetu dvojice prvih halifa, Ebu Bekra i Omera.

 

On je znao da Ali nikada neće prihvatiti taj uslov. Samo ovo nam je dovoljan dokaz o Abdurahmanovoj pristrasnosti i vezanosti za džahilijetske novotarije, udaljenosti od muhamedovskog sunneta i njegovo aktivno učešće u velikoj zavjeri protiv čistog Potomstva, a sve da hilafet ostane kod Kurejšija koji će suditi onako kako hoće.

 

Buharija bilježi u svom Sahihu u knjizi o propisima, poglavlje kako ljudi polažu zakletvu Imamu, da Mesur kaže:

“U jednom dijelu noći pokucao mi je Abdurahman ibn Avf, i kucao je na vrata sve dok se nisam probudio. Kada sam ustao rekao je: ‘Ti spavaš, a ja, tako mi Allaha, nisam mogao zaspati. Idi i zovi mi Zubejra i Saada!’ Pozvao sam ovu dvojicu, a on se dogovarao s njima. Potom me je pozvao i rekao: ‘Zovi mi Alija!’

Pozvao sam ga i on se s njim došaptavao sve do pola noći. Zatim je Ali ustao i on je bio zadovoljan. Abdurahman se malo pribojavao Alija. Zatim je rekao: ‘Zovi mi Osmana!’ Pozvao sam ga i oni su se došaptavali sve dok ih nije razdvojio mujezin koji je pozivao na sabah.

Kada je klanjao sa ljudima sabah, okupila se ova grupa kod minbera pa je poslao one koji su bili prisutni da pozovu muhadžire i ensarije i komandante vojnika, a to isto su radili sa Omerom.

Kada su se sakupili Abdurahman je izgovorio šehadet, a onda je rekao: "A zatim, o Ali, ja sam razmišljao o halifi muslimana i vidio sam da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, a ti sebi ne ostavljaj puta!’ Zatim se obratio Osmanu: ‘Polažem ti zakletvu, a ti se obavezuješ da ćeš suditi prema Allahovoj knjizi, sunnetu Njegova Poslanika i dvojice halifa koji su bili poslije njega!’ Tako mu je položio zakletvu Abdurahman ibn Avf, zatim muhadžiri ensarije i komandinti vojske i muslimana.” (Sahih Buhari, 8/123)

 

Onaj ko traži istinu iz ove predaje koju bilježi Buharija može shvatiti da je zavjera smišljena noću. Isto tako može se shvatiti lukavstvo kojim se odlikovao Abdurahman ibn Avf i da to što ga je Omer izabrao nije bilo slučajno Pogledaj riječi prenosioca kada kaže: “Zvao sam mu Alija. On se s njim došaptavao. Zatim je Ali ustao od njega, a bio je zadovoljan.”

 

Ovo nas upućuje na to da je Abdurahman ibn Avf bio taj koji je poticao Alija na hilafet, kako se Ali ne bi povukao iz lažne šure i da time izazove podjelu među njima po drugi put, kao što se desilo odmah nakon polaganja zakletve Ebu Bekru u Sekifi. Ispravnost ove pretpostavke potvrđuje Mesud: “Abdurahman se malo pribojavao Alija.”

 

Zato je on odigrao ulogu prepredenjaka i varalice. Alija je zovnuo noću i čestitao mu na hilafetu želeći time da ga smiri do jutra. A kada je osvanulo, došli su komandanti vojske, vođe plemena, prvaci Kurejšija i tada je Abdurahman promijenio sve kako bi iznenadio Alija rekavši da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, te da i on ovo mora prihvatiti, inače ostaviće sebi puta. (što znači da će ga ubiti ako odbije prihvatiti polaganje prisege Osmanu).”

 

Svaki istraživač će ovo jasno razumjeti, posebno iz posljednjeg djela predaje gdje Mesud kaže: “Kada su se sakupili Abdurahman je izgovorio šehadet, a onda je rekao: ‘A zatim, o Ali, ja sam razmišljao o halifi muslimana, i vidio sam da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, a ti sebi ne ostavljaj puta!” Zašto se Abdurahman obraća samo Aliju među svim prisutnima? Zašto nije, na primjer, rekao: “A zatim, o Ali, Talha i Zubejre?! Iz ovoga smo shvatili da je ovo smišljeno noću i da su od početka složili da izaberu Osmana, a Alija da udalje od hilafeta.

 

Dakle, možemo zaključiti da su se svi bojali razvoja situacije ukojoj bi Ali došao do hilafeta, jer bi on tada uspostavljao pravednost, jednakost, oživio bi Poslanikov sunnet, a umrtvio novotarije sina Hattabova, posebno u nekim vidovima privilegija koje su imali. Omer ibn Hattab je na ovo ukazao još prije i upozorio ih da je Ali opasan, rekavši: “Ako izaberu za halifu onog koji nema kosu na sljepočnicama, on će ih vratiti na pravi put.” Pravi put je Poslanikov sunnet koji Omer ne voli, niti ga vole Kurejšije.

 

Da su voljeli Poslanikov sunnet, izabrali bi Alija za halifu koji bi među njima upravljao po sunnetu. Kada smo govorili o Talhi, Zubejru i Saadu, rekli smo da su oni posijali smutnju, a požnjeli su gubitak i kajanje. Da pogledamo Abdurahman ibn Avfa i šta mu je njegovo kovanje zavjere donijelo.

 

Historičari bilježe da se Abdurahman ibn Avf jako pokajao kada je vidio da Osman radi suprotno sunnetu i Ebu Bekra i Omera, jer je sve svoje rođake imenovao za namjesnike i na važne položaje, uz to darujući im ogromne imetke. Abdurahman je otišao kod Osmana i to mu je prvo rekao: “Ja sam te postavio na ovo mjesto i dao ti prednost (Njegove riječi: “Ja sam te stavio na ovo mjesto.”, upućuju da je on radio po svom nahođenju i da nije bilo vjećanja, niti dogovaranja ljudi, kao što oni predstavljaju.) , ali pod uslovom da slijediš put Ebu Bekra i Omera, ali ti radiš suprotno njihovom sunnetu, pristrasan si prema svojoj rodbini i pustio si da gaze po vratovima muslimana.”

Osman je na to rekao: “Omer je prekidao svoje rodbinske veze u ime Allaha, a ja ih još čvršće uspostavljam u ime Allaha.” Abdurahman reče: “Tako mi Allaha, neću s tobom više nikada razgovarati!” I nije više s njim razgovarao do svoje smrti. Umro je ljut na Osmana. Jednom prilikom kada je Abdurahman bio bolestan, Osman je došao da ga obiđe, ali je ovaj okrenuo glavu prema zidu i nije htio s njim govoriti.

(Tarih Ebi Fida, 1/156; Ensabul ešraf, Belazri 5/57; El-Akdul ferid, Ibn Abd Rabbihi Maliki, 2/261)

 

Tako je Uzvišeni Allah primio dovu Imama Alija o Abdurahmanu, kao što je primio njegovu dovu o Talhi i Zubejru i oni su bili ubijeni istog dana. Ibn Ebi Hadidi Muatezili kaže u Šerhu Nehdžul belage da se Ali naljutio na dan vijećanja kada je shvatio šta je Abdurahman ibn Avf smislio, pa mu je rekao: “Tako mi Allaha, ovo si uradio zato što si od njega želio ono što su željeli tvoja dva druga od njega. Allah dao među vama miris crnog smrdljivog ploda.” (Ibn Ebi Hadid, Šerh Nehdžul-belage, 1/63)

 

Imam Ali ovdje misli na to da je Abdurahman ibn Avf potakao Osmana da njega izabere za halifu poslije sebe, kao što je uradio Ebu Bekr sa Omerom, pa mu je Ali rekao: “Čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio poslije smrti svoje. Ta su dvojica, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo strogo među sobom.” Što se tiče ovog mirisa crnog smrdljivog ploda koji Imam Ali spominje u svojoj dovi, to je izreka u kojoj se kaže: ”Nesreću je donio miris crnog smrdljivog ploda.”, što upućuje na mržnju i ubijanje.

 

Allah je uslišao dovu Imama Alija i nije prošlo mnogo vremena, nekoliko godina i Allah je posijao među njima razdor, neprijateljstvo i mržnju. Abdurahman pokazivao neprijateljstvo prema svom šuri Osmanu i nije s njim govorio sve do svoje smrti i zabranio je da mu dođe klanjati dženazu. Iz ovog kratkog izlaganja nam je jasno da je Abdurahman ibn Avf jedan od prvaka Kurejšija koji su radili na zatiranju poslaničkog sunneta i njegovim zamjenjivanjem sa novotarijama dvojice prvih halifa.

 

Isto tako nam je jasno da je Imam Ali, mir neka je s njim!, jedini koji je žrtvovao hilafet sa svim onim što nosi sa sobom kako bi sačuvao Muhammedov sunnet, sunnet koji je donio njegov brat i amidžić, Muhammed ibn Abdullah, mir i blagoslovi neka su na njega i njegovu časnu, čistu Porodicu!

 

A ti, poštovani čitaoče, bez sumnje si spoznao pravu istinu elehli sunneta vel džemaata. Isto tako, shvatio si koji su iskreni sljedbenici sunneta. Vjernik je lakovjeran, ali ne smije dozvoliti da ga ujede zmija iz iste rupe dva puta.