Osman ibn Affan, treći halifa

 

On je treći halifa koji je zaposjeo taj položaj po planu Omer ibn Hattaba i Abdurahman ibn Avfa koji je uzeo od njeg obećanje da će vladati po Allahovoj knjizi, sunnetu Njegova Poslanik i sunnetu dvojice halifa (Ebu Bekra i Omera).

Ja sam lično počeo sumnjati u drugi uslov koji predstavlja vladanje po sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Abdurahman ibn Avf je znao više od drugih da dvojica prvih halifa Ebu Bekr i Omer nisu vladali po Poslanikovom sunnetu već su vladali i sudili po svojim nahođenjima i idžtihadu, te da je Poslanikov sunnet u vrijeme hilafeta dvojice šejhova skoro nestao, a to bi se i desilo da Imam Ali nije radio na njegovom oživljavanju kada su mu god prilike to dozvolile.

 

Preovladava mišljenje da je on uslovio Zapovjedniku vjernih, Ali ibn Ebi Talibu, da vlada nad muslimanima po Allahovoj knjizi i sunnetu dvojice šejhova, ali je Ali to odbio rekavši: “Ja ću vladati samo po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika.” Zbog ovih riječi mu hilafet kod vjećanja nije predat. Osman je pobijedio, jer je pristao da nastavi put Ebu Bekra i Omera, koji su više puta jasno rekli da nema potrebe za Poslanikovim sunnetom, a da je dovoljan Kur’an i da iz njega uzimaju ono što je halal i haram.

 

Naše uvjerenje u istinitost ovoga učvršćuje činjenica da je Osman ibn Affan iz ovog uslova razumio da i on može koristiti idžtihad i svoje mišljenje u propisima, kao što su radila njegova dvojica drugova, a to je sunnet koji su oni uveli nakon Poslanika. Zato vidimo da je Osman pustio sebi na volju i koristio idžtihad više od svoja dva prethodnika, čak dotle da su mu i ashabi na to prigovarali.

Nakon nemilih događaja ashabi su došli Abdurahman ibn Avfu prekoravajući ga i govoreći: “Ovo je djelo tvojih ruku!” Kada se povećalo suprotstavljanje Osmanu, ustao je jedan govornik među ashabima i rekao: “Zašto niste negirali Omer ibn Hattabu njegov idžtihad, jer vas je on zastrašivao svojom osorošću?”

 

A u predaji Ibn Kutejbe stoji: “Ustao je Osman da govori sa minbera kada su mu ljudi prigovarali, pa je rekao: “A sada, tako mi Allaha, o skupino muhadžira i ensarija, prebacujete mi i prigovarate zbog nekih stvari, a isto to ste prešućivali Ibn Hattabu, jer vas je on potčinio i spriječio, i niko se od vas nije usuđivao da ga pogleda i pokaže prema njemu.

 

Tako mi Allaha, ja sam spremniji od Ibn Hattaba i imam bližih pomagača.” (Ibn Kutejbe, Tarihu-l-hulefai, 8/31) Lično vjerujem da ashabi od muhadžira i ensarija nisu prigovarali Osmanu njegov idžtihad. Oni su idžtihad voljeli i blagoslovili su ga prvog dana.

 

Zapravo, oni su njemu prigovarali zato što ih je skinuo sa položaja, a na njih postavio griješnike od svojih amidžića i bližnjih koji su do jučer bili najljući protivnici islama i muslimana. Muhadžiri i ensarije su prešutili idžtihad Ebu Bekru i Omeru, jer su im oni dali da učestvuju u vlasti i postavili su ih na položaje gdje su uživali ugled i bogatili se. A što se tiče Osmana, on je većinu njih smijenio i ogromne imetke bez ikakva računa dao Emevijama. Tek tada su mu prigovorili i pobunili se oko njega da ga ubiju.

 

Ovo je činjenica na koju je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ukazao kad je rekao: “Ja se ne brinem za vas da ćete činiti širk nakon mene, ali se bojim da ćete se takmičiti i natjecati oko vlasti i položaja.” Imam Ali, mir neka je s njim, kaže: “Kao da oni nisu čuli riječi Uzvišenog Allaha: ‘Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.” Kasas, 83 Nego, tako mi Allaha, čuli su to i shvatili, ali dunjaluk je napunio njihove oči i zaveli su ih njegovi ukrasi.”

 

Ovo je stvarnost, a da vjerujemo da su mu oni prigovorili što mijenja Poslanikov sunnet to nema osnova, jer isto nisu prigovarali ni Ebu Bekru niti Omeru, pa zašto onda da njemu prigovaraju. To što je Osman ibn Affan spremniji i sa bližim pomagačima od Ebu Bekra i Omera, znači da je on prvak Emevija, a Emevije su bliži Poslaniku od Tejma i Adijja, dva plemena iz kojih potiču Ebu Bekr i Omer, i da je jači od njih i uživa veći ugled i po bogatstvu i porijeklu. Ashabi nisu prigovarali Ebu Bekru i Omeru.

 

Naprotiv, slijedili su njihov sunnet, a ostavili Poslanikov sunnet. Znali su da ne mogu prigovarati Osmanu zato što su isto drugima odobrili šutnjom. Dokaz tome je to što su oni prisustvovali više puta kada je Osman izmijenio Poslanikov sunnet, kao što je klanjanje potpunog namaza na putovanju bez skraćivanja, zabranjivanje telbije i tekbira u namazu te zabranjivanje umre uz hadž.

 

To mu niko nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba, o čemu ćemo uskoro govoriti. Ashabi su poznavali Poslanikov sunnet i svjesno su mu se suprotstavljali da bi stekli zadovoljstvo halife Osmana. Bejheki bilježi u Sunenu od Abdurahman ibn Jezida da kaže: “Bili smo sa Abdullah ibn Mesudom i kada smo ušli u džamiju na Mini, rekao je: “Koliko je klanjao Emirul muminin (misli na Osmana)?”, odgovorili su: “Četiri.” I on je klanjao četiri. Rekao je: “Pa smo rekli: ‘Zar nam nije preneseno da je Poslanik, s.a.v.a., klanjao dva rekata i Ebu Bekr da je klanjao dva rekata?!’” “Pa je rekao: ‘E, ja vam sada to kažem, ali Osman je Imam, pa neću raditi suprotno njemu, jer je neslaganje zlo." (Bejheki, Sunenu-l-kubra, 3/144)

 

Čitaj i čudi se ovome ashabu, jednom od najpoznatijih, Abdullah ibn Mesudu, jer u neslaganju sa Osmanom vidi zlo, a u neslaganju sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., vidi svo dobro. Ne vidimo da je poslije ovog rečeno: “Prigovorili su mu kada je ostavio Poslanikov sunnet?!” Prenosi Sufjan ibn Ujejne od Džafer ibn Muhameda da kaže: “Osman se razbolio dok je bio na Mini, pa je došao Ali i rekli su mu: ‘Budi Imam u namazu.’ Ali je rekao: ‘Ako hoćete, ali ja ću vam klanjati namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a., tj. dva rekata.’ Rekli su: ‘Ne, klanjat ćeš nam namaz emirul-muminina Osmana, četiri rekata.’ I Ali je odbio da im klanja.” (Ibn Hazm, El-Mehalli, 4/270)

 

Čitaj i čudi se ovim ashabima, kojih je tada za vrijeme hadža na hiljade uglednih bilo prisutno, kako jasno odbijaju sunet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a prihvataju Osmanovu novotariju! Možda je Abdullah ibn Mesud smatrao da je neslaganje sa Osmanom zlo, pa je klanjao četiri uprkos tome što prenosi od Poslanika da je on klanjao dva rekata, samo iz straha od ovih koji su brojili hiljade i koji su prihvatali samo ono što je Osman uradio, a sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., su odbacili. Nemoj zaboraviti, poslije ovoga, da doneseš salavat i selam na Poslanika i Zapovjednika vjernih Ali ibn Ebi Taliba, koji je odbio da im klanja onako kako su oni tražili, a insistirao je da im klanja namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

On je ovim samo htio da oživi poslanički sunnet kojem su se oni suprotstavili i radili suprotno. Hazreti Ali se kada je bilo pitanje sunneta Poslanikova nije bojao ničijeg prijekora, niti se bojao njihove mnogobrojnosti, ni spletki. Dobro je spomenuti da je Abdullah ibn Omer rekao: “Namaz na putovanju se skraćuje na dva rekata, a ko tako uradi suprotno ovom sunnetu, postao je nevjernik.” (Bejheki, Sunen, 3/140; Taberani, El-Muadžemu-l-kebir; Džessas, Ahkamu-l-Kur’ani, 2/3l0)

 

Ovim svojim stavom je Abdullah ibn Omer proglasio halifu Osmana nevjernikom, a i sve one ashabe koji su ga slijedili i primijenjivali novotariju klanjanja punog namaza na putovanju. Uz to, na nama je da se vratimo Abdullah ibn Omeru i da mu presudimo onim čime je on presudio drugima. Buharija bilježi u svom Sahihu: “Čuo sam Osmana i Alija, r.a., između Mekke i Medine kako razgovaraju. Osman je zabranio da se obavlja umra uz hadž.

 

Kada je to Ali vidio, povikao je: ‘Odazivam se i umri i hadžu zajedno.’ Osman je rekao: ‘Zar ne vidiš da ljudima nešto zabranjujem, a ti to radiš?’ Ali je rekao: ‘Neću ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zato što to neko od ljudi kaže.’” (Sahih Buhari, 2/151, babu-t-temettui ve-l-ikrani min kitabi-lhadži ) Zar se ne čudiš halifi muslimana koji radi suprotno jasnom Poslanikovom sunnetu i ne zaustavlja se samo na tome, nego zabranjuje i drugim ljudima da to čine. I niko mu to nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba koji nije htio ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., makar zbog toga bio i ubijen.

 

Reci, kunem te Bogom, nalaziš li među ashabima Muhammedovim nekog ko predstavlja i otjelovljuje nepatvoreni Poslanikov sunnet, sem Alija, mir neka je s njim!? Uprkos vladareve moći i njegove sile, i uprkos podrške ashaba koju su mu pružali podršku, Ali nikada nije htio ostaviti Poslanikov sunnet. Njihove knjige i sahihi svjedoče o istinitosti ovoga što smo rekli da je Imam Ali ulagao sav svoj napor i trud u oživljavanju poslaničkog sunneta i pozivanju ljudi u njegovo okrilje.

 

U to vrijeme, nije bilo nikog ko bi ga poslušao i radio po njegovim riječima, sem njegovih sljedbenika (šija) koji su ga slijedili i slušali ga u svemu. Iz ovoga nam je jasno da ashabi nisu prigovarili Osmanu to što je izmijenio poslanički sunnet. Iz njihovih sahiha znamo kako su oni radili suprotno poslanikovom sunnetu, a s druge strane nisu se Osmanu suprotstavljali zbog toga što je uvodio novotarije, nego su se pobunili protiv njega zbog dunjaluka i sticanja bogatstva, vlasti i ugleda.

 

Oni su se borili protiv Alija bez milosti, jer ih on nije postavljao na položaje za kojima su žudili, već je od njih tražio da vrate imetke, koje su bespravno nagomilali, u bejtul-mal, državnu riznicu, da bi od njih imali koristi siromašni. Imaš Allaha, o Ebu Hasane, o ti koji si nastojao sačuvati Knjigu tvoga Gospodara i sunnet tvoga amidžića, Allahova Poslanika, s.a.v.a. Bio si Imam bogobojaznih i pomagač slabih.

 

Tvoji sljedbenici će biti pobjednici, jer se drže Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika tako što su se okupili oko tebe i tebi okrenuli. Vjeruješ li poštovani čitaoče i razumni tragaoče za istinom, poslije svega što smo iznijeli, da su sljedbenici Osman ibn Affana ehli sunnet, sljedbenici sunneta, a da su sljedbenici Alijevi, rafidije i sljedbenici novotarija?!

 

Sudi prema onome što ti je Allah dao, ako si pravedan! “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi!” Nisa', 58

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

 

Osman ibn Affan slijedi praksu dvojice prethodnika u oponiranju jasnim tekstovima

 

 

Možda je Osman uistinu mislio, uoči svog naimenovanja za halifu, kada je obećao i kada se zakleo da će slijediti sunnet prve dvojice halifa Ebu Bekra i Omera da će on suditi na bazi svog ličnog mišljenja kako su to oni činili te da će i on mjenjati tekst Kur'ana i sunneta kako su to oni činili.

 

Ko god studira njihov stil života i rada, u vremenu dok je on upravljao hilafetom, ustanoviće da je on otišao mnogo dalje od svoje dvojice prethodnika u ličnom idžtihadu, čak dotle da su ljudi bili zaboravili idžtihad dvojice prvih halifa Ebu Bekra i Omera.

Ne želim više da odgađam ovu temu koju je podupro obiman materijal iz historijske literature starijeg i novijeg datuma, a koja se tiče Osmanovih novotarija kojih je bilo toliko da su se ljudi digli protiv njega i likvidirali ga.

 

Kao i obično, ja ću navesti nekoliko primjera koji će biti dovoljni za tragaoca istine, da shvati ko su bili oni koji su podupirali ličnu interpretaciju i inovaciju u vjeri Muhammedovoj, s.a.v.a.

 

Muslim u svom Sahihu u “Knjizi o molitivi putnika”, prenosi da je Aiša kazala: “Prvobitno je Allah namaz učinio farzom u 2 rekjata, pa ga je upotpunio za one koji klanjaju u svom mjestu boravka na 4 rekjata, a za one koji nisu na putu fiksirao na 2 rekjata u skladu sa prvom naredbom.”

 

U istoj knjizi, Muslim izvješćuje preko Jala ibn Umeja, koji je kazao:

“Rekao sam Omer ibn Hattabu: “Nema štete u tome da skratiš molitvu ako se bojiš fitne nevjernika, ali sada ljudi vjeruju.”

Omer reče: “Upravo to sam pitao Resulullaha i on mi je odgovorio: ‘To je Allahovo dobro koje vam je on poklonio u vidu milostinje, zato prihvatite Allahovu milostinju.”

 

Muslim prenosi, također, u svom Sahihu u “Knjizi o skraćivanju molitve putnika”, od Ibn Abasa:

“Allah je propisao preko jezika svoga Poslanika, s.a.v.a., 4 rekjata za one koji su u svom mjestu boravka, 2 rekjata za putnike i za stanje straha (od neprijatelja) jedan rekajat."

 

Muslim, isto tako, izvješćuje preko Enes ibn Malika koji je kazao:

“Kad god bi Božiji Poslanik otišao na put 3 farsaha on bi skraćivao namaz na 2 rekjata, sve tako dok se ne bi vratio.” Pitao sam: “Koliko dugo je on boravio u Meki?” Odgovorio je: ”Deset dana.”

 

Iz gornjih hadisa prenesenih u Muslimovom Sahihu, jasno proizlazi da je časni ajet koji je bio objavljen specijalno za skraćivanje namaza na putovanju, objašnjen od Božijeg Poslanika kao Božija milost i dar muslimana, i da ih je obavezao da ga kao takvog prihvate.

 

Ovo pobija tvrdnje El-Davalija i onih poput njega koji donose argumente u prilog Omera s ciljem da zataškaju njegove greške tvrdeći da je on gledao u bit samog značenja, a ne u njegov formalni oblik. Allahov Poslanik ga je podučio putem objave kako da skraćuje molitvu.

 

Omer je izrazio svoje čuđenje da ova dva teksta nisu uzela u obzir razloge donošenja propisa o skraćivanju namaza, tj. da se namaz može skraćivati na putu i kada ne prijeti nikakva opasnost od neprijatelja. Tako je Omer izdao fetvu koja je drugačija od onoga što su El-Davalibi i učenjaci ehli sunneta kasnije prihvatili, pa i unatoč tome oni traže izgovor za njega jer on je taj koji visoko kotira kod njih. No vratimo se Osman ibn Affenu.

 

On je bio dužan da postupa po svom mišljenju i po svom sudu da bi ušao u krug “pravovjernih-rašidina halifa”. On je otišao tako daleko da je načinio namaz na putu četvero-rekjatnim umjesto da to bude dvorekatni, kako je Bog propisao. Mnogo puta sam se bavio mišlju što je trebalo Osmanu da ovako postupa, koji su mu argumenti bili za to.

Onda sam došao do zaključka da je to zato da se prikaže plemenu Benu Umeja, da je on pobožniji i bogobojazniji od svih prethodika Muhammeda, Ebu Bekra i Omera.

 

Muslim u “Poglavlju o namazu putnika i skraćivanju namaza na Mini”, preko Salema Abdullaha, koji je prenio od svog oca, a ovaj izvjestio da je Božiji Poslanik klanjao dvorekatni namaz putnika u Mini i u drugim mjestima, kako su to činili i Ebu Bekr i Omer. Osman je također tako činio sprva svog hilafeta, a onda je prešao na četvro-rekjatni namaz.”

 

Prenosi se, također, u Muslimu da je Zuhri kazao: “Rekao sam Urvi: ‘Zašto Aiša obavlja puni nemaz (četvro-rekjatni) dok je na putu?’ On je odgovorio: ‘Ona je to interpretirala isto kao i Osman.” Ovo pokazuje kako je Allahova vjera postala predmetom slobodnog interpretiranja i tumačenja. Osman je, također, izrazio svoju podršku Omerovom stavu u pogledu zabrane mut'a hadža i mut'a braka (hadža spojenog sa umrom i privremnog braka).

 

Buhari u svom Sahihu u “Knjizi o Hadžu”, u “Poglavlju o tamattu i igranu”, prenosi od Mervana ibn Hakima, koji je kazao:

“Vidio sam Osmana i Alija. Osman je zabranjivao ljudima da obavljaju hadž tamattu i hadž kiran. Kada je Ali vidio ovo, on je pripremio ihram za hadž i umru zajedno riječima: ‘Lebbejk za umru i hadž’, i on je kazao: ‘Neću ostaviti Poslanikov sunnet ni zbog čijeg zadovoljstva.”

 

Muslim je, isto, tako prenosi “Knjizi o hadž” u “Poglavlju o dozvoljenosti mut'a”, od Sa'id ibn Musajba koji je rekao: “Osman i Ali su se sreli u Usfahnu. Osman je zabranio mut'a od umre, našto mu je Ali kazao:

‘Šta želiš da činiš na stvarima o kojima je Božiji Poslanik dao svoj definitivan sud, i sada to zabranjuješ?’ Osman reče: ‘Ostavi se nas!’ Ali je odgovorio: ‘Ne mogu vas ostaviti na ovome.’ Kada je Ali vidio ovo, pripremio je ihram za umru i hadž zajedno.”

 

Da, to je bio Ali ibn Ebu Talib koji nije mogao napustiti sunnet Poslanikov za hator bilo kojeg čovjeka. Druga predaja nam ilustruje kakav se dijalog vodio između Alija i Osmana. Osmanove riječi: “Ostavi se nas.”, pokazuju da ga on ne bi poslušao niučemu pa makar on donosio dokaze od svog amidžića, s.a.v.a.

 

Predaja je skraćena, jer se vidi da je izostavljeno nešto između rečenica: “Ali je odgovorio: ‘Ne mogu vas ostaviti na ovome.” i rečenice: “Kada je Ali vidio ovo.”, uočava nedostatak koji treba pojasniti šta je to Ali vidio?

 

Nema sumnje da je halifa, unatoč Alijevim upozorenjima na Poslanikov sunnet, ostao privrženiji svom vlastitom stavu madaje on u sukobu s Poslanikovom tradicijom. On je, dakle, zabranio ljudima mut'a hadž našto mu je Ali oponirao i koncetrisao se na oboje, i umru i hadž.

 

Osman ibn Affan je, također, nametao svoje slobodno mišljenje po pitanju nekih dijelova namaza i nije izgovarao tekbir prije spuštanja na sedždu i poslije ustajanja sa sedžde.

 

Imam Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu, svez. 4., str. 440., izvješćuje preko Imran ibn Husejna koji je kazao:

"Klanjao sam jedanput iza Alija i to me je podsjetilo na namaz koji sam klanjao sa Poslanikom i prvom dvojicom halifa.’ On nadalje kaže: ‘Otišao sam i klanjao sa njim, i on je činio tekbir svaki puta kada bi činio sedždu i kada bi dizao svoju glavu sa ruk'ua.’ Pitao sam ga: ‘O Ebi Nedžid! Ko je bio prvi ko je ovo napustio?’ Rekao mu je: ‘Osman kada je ostario i kada je njegov glas oslabio, prestao je s tekbirom."

 

Jeste, na ovaj način je sunnet Poslanikov odbacivan, a prihvatan je sunnet halifa, ashaba, kraljeva, Umajada i Abasida i drugih od kojih su uvođene novotarije. A svaka novotarija vodi zastranjenju, a svako zastranjenje vodi u Vatru, kako je to rekao donosilac Poruke, s.a.v.a.

Kao rezultat toga, mi vidimo danas različite oblike namaza među muslimanima. Vi mislite da su oni kao jedan, ali njihova srca su podijeljena. Vidjet ćete da jedni klanjaju sa spuštenim rukama niza se, drugi sa vezanim rukama na vrh prsa, ili na srcu, a treći vezanih ruku na pupku.

 

Nadalje, jedni skupljaju noge, drugi šire, treći sastavljaju. I svako od njih misli da je u pravu. Ako bilo koga od njih upitaš o tome, bit će ti rečeno: “Moj brate sve su to različite forme, ne obraćaj pažnju na to, već klanjaj kako hoćeš, jer najvažnije je da ti klanjaš.” Jeste, ovo je tačno u određenoj mjeri, jer doista namaz je najvažnija stvar. Međutim, bitno je da namaz bude, namaz Božijeg Poslanika, jer je on kazao: “Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam.”

 

Stoga je vrlo važno da istražujemo kako je Božiji Poslanik klanjao, jer namaz je stup vjere. Osman je bio od onih kojeg su se meleci Milostivog stidjeli. El-Baladhuri u svez. 5., str. 54., svog dijela Ashabul Ešraf kaže:

 “Kada su vijesti o Ebu Zerovoj smrti u el-Radbhi stigle Osmanu on je kazao: ‘Bože moj, imaj milosti prema njemu!’ Našto mu je Ammar ibn Jasir kazao: ‘Jeste, Allah mu je ukazao milost od naših tereta.’ Osman reče Ammaru: ‘O ti koji ujedaš svoga oca za penis! Mislis li da sam ja tužan za njegovim progonom?’ Potom naredi da i on bude zatvoren i reče mu: ‘Idi i ti na njegovo mjesto, također.’

 

Kada su bili spremni da krenu, Benu Mahzum je prišao Aliju i zamolio ga da razgovara s Osmanom o njemu. Ali mu reče:

 

‘O Osmane! Boj se Allaha! Prognao si pravednog muslimana i on je uništen u tvom egzilu. Sada želiš da proganjaš još jednog poput njega?’ Oni su tako izmjenili nekoliko riječi da bi mu Osman napokon rekao: ‘Ti zaslužuješ da budeš prognan više nego Ammar.’ Ali reče: ‘Pa učini to ako želiš.’ Muhadžiri su potom otišli Osmanu i kazali: ‘Ako bilo ko razgovara s tobom, jako je nepoželjno za tebe da ga progoniš.’ Nakon ovoga, on je dokinuo svoju naredbu za progon Ammara.”

 

Također u Jakubijevom Tarihu, svez. 2., str. 147., on prenosi da je Ammar ibn Jasir klanjao dženazu Miqdadu, i pokopao ga bez da je obavjestio o tome Osmana, u skladu sa Miqdadovim testamentom.

 

Osman se na Ammara razbijesnio i kazao: "Teško sinu crnkinje! Želio sam za ovo znati." Da li je moguće za nekoga ko je tako skroman da ga se i meleci stide da bude toliko prost u svom govoru kada su u pitanju najbolji ashabi?

 

Osman se, međutim, nije zadovoljio samo s vrijeđanjem Ammara i njegovim proklinjanjem. Drugom rilikom Osman je naredio svom slugi da razapne noge i ruke, a potom ga je nogom udario u testise razbijajući ih. Pošto je bio star i slab on je izgubio svijest.

(El-Baldahuri, Ansabul Ešraf, svez. 5., str. 49.; el-Isti'ab, svez. 2., str. 442.; Ibn Kutejba u el-Imama vel Sijasa, svez. 1., str. 29.; Ibn Abi'l-Hadid, Šerh Nehdžul-belaga; el-Akdul-Ferid, str. 239.; Ibn Abdul Rabbih, svez. 2., str. 272.)

 

Ovaj dogadaj je dobro poznat historičarima, jer je grupa ashaba zabilježila mnoge slične događaje i tražila od Ammara da im ispriča svoju nesreću. Osman je učinio isto Abudullah ibn Mesudu kada je on prošao pored njega dok je i on (Osman) bio sa jednim od svojih saboraca Abdullahem ibn Zama'om. Ovaj drugi je zgrabio Abudullaha ibn Mesuda, doveo ga do džamijskih vrata, a onda ga trehnuo na tlo, lomeći mu jedno rebro.

(El-Baldahuri, Ansabul Ešref, el-Wakidi, Ta'rih Jakubi, svez. 2., str. 147., Šarh Nahdžul-belaga, Abi'l Hadid, svez. 1., str. 237.)

 

Sve je ovo bilo samo zato što je Abdullah ibn Mesud izrazio svoje protivljenje protiv Osmana koji je dijelio muslimanska blaga korumpiranom klanu Benu Umeje bez računa. Tako je počeo revolt protiv Osmana, događaji su tako tekli sve do njegovog ubistva od strane mase, koje je čak za tri dana spriječavala da se on ukopa. Četri čovjeka iz Benu Umeja su došli da mu klanjaju dženazu, ali su bili odbijeni od strane ashaba i mase.

 Jedan od njih je kazao: “Pokopajte ga, jer Allah i njegovi meleci su upućivali salavate na njega.” Oni su odgovorili: “Ne, tako nam Allaha on nikada neće biti pokopan u muslimansko groblje!”

 

Napokon, on je sahranjen u “Hars Kavkab”, mjesto gdje su Jevreji sahranjivali svoje mrtve.

 

Kada su Umajade došli ponovo na vlast oni su proširili groblje i načinili ga dio Bakije. Ovo je kratak izvještaj iz historijske građe o trojici halifa: Ebu Bekru, Omeru, Osmanu. Mada je ovo samo kratki prikaz, naš cilj je da budemo koncizni, da uklanjamo veo sa navedenih neupitnih vrlina nekih osoba. Oni nikada nisu bili posjednici takvih osobina niti za jedan dan u svom životu.

 

Ovdje se nameće jedno otvoreno pitanje: Šta će ehli sunnet vel džema'at s ovim argmentima i činjenicama? Za učene i ljude koji su svjesni Boga odgovor je sljedeći: Ako znate sve ovo, ne poričite to, jer sve je to verifikovano u vašim Sahihima usprkos njihovim naporima da to zamagle.

Tako ćete srušiti mit o hulafeu rašidinima - pravovjemim halifama. Ako ih pak poreknete i iskažete sumnju u njihovu vjerodostojnost, tada ste porekli svoje vlastite Sahihe i za vaše potpuno pouzdane knjige. Time ste onda srušili svo vaše vjerovanje.