Halid ibn Velid

 

Halid ibn Velid ibn Mugire iz plemena Benu Mahzum, poznat kod ehli sunneta vel džemaata pod nadimkom “Allahova sablja”. Otac mu je bio najbogatiji čovjek, čije bogatstvo se nije moglo procijeniti. Abbas Mahmud Akkad kaže: “Bio je najbogatiji čovjek u svoje vrijeme. Imao je sva poznata bogatstva među njima: zlata, srebra, vrtove, vinograde, trgovinu, zemlju, sluge, sluškinje i robove i zbog toga je nazvan Vehid (Jedini, Izuzetak). (Abkarijjet Halid (Halidova genijalnost), Abbas Akkad, str. 24.)

 

To je bio otac Halid ibn Velida o kojem su objavljeni ajeti u kojima mu se prijeti Džehennemom. Uzvišeni o njemu kaže: “Meni ostavi onoga koga sam ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao i sinove koji su s njim i čast i ugled mu pružio - i još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprtiću ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao, i proklet bio, kako je proračunao, i još jednom, proklet bio, kako je proračunao!

 

Zatim je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: ‘Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove riječi!’ U Sekar ću Ja njega baciti.”Muddasir, 11-26

 

Prenosi se da je Velid došao kod Poslanika, s.a.v.a., nastojeći ga imetkom odvratiti od nove vjere i pozivanja u islam, pa je Allah o njemu objavio: “i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, škrca, nasilnika, velikog grješnika, surova, i osim toga, u tuđe pleme uljeza, - samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova - koji govori, kad mu se ajeti Naši kazuju: ‘To su samo naroda drevnih priče!’ Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti”Qalem, 10-16

 

Velid je vjerovao da on ima više prava i da je preči da bude poslanik od Muhammeda, pa je zato govorio: “Zar da Kur'an i poslanstvo bude dato siromašnom Muhammedu, a ja velikan Kurejšija i njihov prvak, pa da budem ostavljen?”

Na ovakvom vjerovanju je odrastao i Halid ibn Velid, mrzeći islam i zavideći Poslaniku islama koji je uništio snove njegova oca i srušio njegov prijesto. Zato je Halid učestvovao u svim bitkama protiv Allahova Poslanika, s.a.v.a.

 

Nema sumnje da je i Halid djelio očevo uvjerenje da je on preči da dobije poslanstvo pored siromašnog siročeta Muhammeda, jer je i Halid kao i njegov otac jedan od velikana Kurejšija, ako ne i najveći među njima. Da su Kur’an i poslanstvo dati njegovom ocu, i Halid bi imao od tog udjela, pa bi naslijedio poslanstvo i vlast kao što je Sulejman naslijedio Davuda.

 

Kur’an govori o ovom njihovom vjerovanju: “A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: ‘Ovo je vradžbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!’ I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!"Zuhruf, 30-31

 

I onda nije čudo da svime što raspolaže radi na uništenju Muhammeda i njegova poziva. Vidjeli smo kako je spremio veliku vojsku, što mu je omogućavalo njegovo ogromno bogatstvo, u bici na Uhudu, nastojeći uništiti Muhammeda, s.a.v.a.

 

Isto tako, godine kada se desila Hudejbija on je pokušao ubiti Poslanika, s.a.v.a., ali Uzvišeni Allah je uništio njegove planove, pa je on doživio poraz, a pomogao je Svog Poslanika na svim poljima. Kada je Halid vidio, što su i drugi velikani Kurejšija vidjeli, da Božiji Poslanik, s.a.v.a., ne može biti ponižen i pobijeđen, i kada je vidio kako ljudi ulaze u Allahovu vjeru u skupinama, prihvatio je stvarnost. Islam je primio tek osme godine po hidžri, na četiri mjeseca prije osvajanja Mekke.

 

Svoj ulazak u islam Halid je obilježio suprotstavljanjem naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Na dan osvajanja Mekke Halid je ubio više od 30 ljudi većinom iz plemena Kurejš, a Poslanik im je bio naredio da nikoga ne smiju ubiti. Neki su tražili opravdanje za ovakav Halidov postupak, pa kažu da je bio spriječen da uđe u Mekku i da su ti koji su ga pokušali spriječiti izvukli oružje pred njim.

Međutim, niti ovo mu ne dozvoljava da ih pobije pošto je Poslanik, s.a.v.a., to zabranio. On se mogao vratiti i ući na druga vrata, kao što su to drugi uradili, ili je mogao poslati nekoga da upita Poslanika, s.a.v.a., kako će postupati prema onima koji mu sprečavaju ulazak. Ali, ništa od toga se nije dogodilo, pa je Halid postupio prema svom nahođenju što je bilo suprotno naredbi koju je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Još uvijek govorimo o idžtihadu po ličnom nahođenju što je suprotno autoritativnim tekstovima (Kur’anu i sunnetu), a što je imalo svoje pomagače i one koji su to podržavali. Ili, možemo reći da su takve ideje imale i svoju školu iz koje su izašli poznati ashabi i kadije, što se poslije nazva “škola halifa”. Ovdje moramo reći da idžtihad ovakvog značenja nije ništa drugo nego neposlušnost prema Allahu i Njegovom Poslaniku.

 

A to što smo se privikli na termin idžtihad nasuprot autoritativnom tekstu, ne znači da je to legalno, zakonito. Ustvari, moramo reći: Halid nije poslušao Poslanikovu naredbu, umjesto da kažemo: Halid je iskoristio idžtihad po svom nahođenju nasuprot autoritativnom tekstu, kao što nas je poučio Kur'an kada kaže: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo.”Ta Ha, 121 , jer mu je Allah zabranio da jede sa drveta, i zato što je Adem jeo sa drveta, nećemo reći Adem je postupio po svom nahođenju nasuprot autoritativnom tekstu. Musliman mora poznavati granicu kako ne bi rekao nešto po svom nahođenju, a o čemu postoji naredba ili zabrana od Allaha i od Njegova Poslanika, jer je to očevidni kufr, nevjerstvo.

 

Allah je rekao melekima: “Poklonite se Ademu!”, i ovo je naredba, “pa su se poklonili.”Ta Ha, 116, a ovo je odgovor, izvršenje i pokornost. Samo se Iblis nije pokorio on je postupio po idžtihadu, svojim ličnim nahođenjem pa je rekao: Ja sam bolji od njega, pa zašto da mu se poklonim?

Ovaj slučaj je neposlušnost prema Bogu i oholost, bez obzira ko je bolji, Adem ili Iblis? Zato je Uzvišeni Allah odredio: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.”Ahzab, 36

 

Na ovo je ukazao Imam Džafer Sadik kada je rekao Ebu Hanifi: “Ne poredi, ne koristi kijas (poređenje jednog pitanja sa drugim), jer ako se šeriat poredi, biće uništen. Prvi koji je uporedio bio je Iblis kada je rekao: ‘Ja sam bolji od njega, mene si stvorio od vatre, a njega si stvorio od zemlje.’” Njegove riječi: “Ako se šeriat poredi, biće uništen”, najbolji su način dokazivanja da je analogija neispravna.

 

Kada bi ljudi koristili svoja različita mišljenja nasuprot autoritativnim tekstovima, od šeriata ne bi ostalo ni traga, ni glasa. Da se Istina za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji.

Nakon ovog kratkog izlaganja o idžtihadu, vraćamo se Halid ibn Velidu i ovaj put kažemo da on nije poslušao naredbu Božijeg Poslanika i drugi put kada ga je poslao plemenu Benu Džuzejma da ih pozove u islam, i nije mu naredio da ih ubija.

 

On je otišao kod njih, ulio im strah, a onda ih prevario nakon što su objavili primanje islama i svezane ih je pobio. I Abdurahman ibn Avf, koji je bio prisutan ovom događaju, optužio ga je, a on je rekao da se osvetio za dvojicu amidža koje su ubili ljudi iz plemena Benu Džuzejme. Bilježi Jakubi u svojoj historiji 2/61 da je Abdurahman ibn Avf rekao: “Tako mi Allaha, Halid je ubio ljude koji su bili muslimani.”

A Halid je rekao: “Ubio sam ih da se osvetim za tvog oca Avf ibn Abduavfa.” Abdurahman je rekao: “Nisi ih ubio zbog mog oca, nego zbog tvog amidže Fakih ibn Mugire.” Pogledaj, Allah te čuvao! Halid ne pobija tvrdnju da je ubio ljude koji su bili muslimani, nego priznaje da ih je pobio iz osvete za Avf Abdurahmanovog oca.

 

Da li ispravno u Allahovoj vjeri da se pobije jedan narod zbog ubistva jednog čovjeka, i je li dozvoljeno pobiti muslimane zbog jednog čovjeka nevjernika?!! Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., čuo za ovo gnusno djelo, rekao je da se Allahu utječe i da je nevin od onoga što je uradio Halid. Ovo je ponovio tri puta. Zatim im je poslao Ali ibn Ebi Taliba sa mnogo novaca da im plati krvarinu za svu krv koju je prolio Halid.

 

Ma koliko neki iz ehli sunneta vel džemaata tražili isprike i opravdanja za Halid ibn Velida, stranice njegove historije su pune neposlušnosti i ružnih djela počinjenih nasuprot Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika.

Istraživaču je dovoljno da pročita njegovu historiju, i šta je uradio u bici na Jemami za vrijeme hilafeta Ebu Bekra, zatim prevara Malik ibn Nuvejra i njegovog naroda, kako ih je svezane u okovima ubio, a oni su bili muslimani, i kako je prvu noć oženio Malikovu ženu i spavao s njom, ne obraćajući pažnju na islamski zakon i ljudskost Arapa.

 

Čak i Omer ibn Hattab koji je bio nemaran i popustljiv kada se radilo o propisima vjere, prekorio je Halida i nazvao ga Allahovim neprijateljem i zaprijetio mu smrću kamenovanjem. Na istraživačima je da ponovo pročitaju historiju otvorenog razuma kritički i to će ih dovesti do istine, jasne, očigledne.

Ne smiju se voditi mezhebskom pristrasnošću, pa da ljude ocjenjuju kroz izmišljene hadise koje Poslanik, s.a.v.a., nije rekao. Jer ehli sunnet vel džemaat su, ustvari, Emevije, a oni sve historijske događaje brišu jednim izmišljenim hadisom, kako bi spriječili istraživače da stignu do istine. Najlakše im je reći: “Božiji Poslanik je rekao Halid ibn Velidu: ‘Neka je dobrodošao Allahova sablja!’” Pa, ovaj lažni hadis uzme svoje mjesto u dušama muslimana koji su nevini i koji najljepše misle, a ne znaju ono što je skriveno, niti obmane Emevija. I nakon ovog izmišljenog hadisa, sve što je rečeno o Halid ibn Velidu, oni smatraju činjenicama i za sve to pronalaze opravdanja.

 

Ovo je ono što se naziva psihološkim djelovanjem na osobe i to je smrtonosna bolest koja zaklanja čovjeka od Istine i potpuno izvrće stvarnost. Uzmi primjer ovog, Ebu Talib, Poslanikov, s.a.v.a., amidža je umro kao nevjernik, ali se prenosi da je Poslanik za njega rekao: “Ebu Talib će biti u vatri samo do nožnih zglavaka, ali će mu od toga vriti mozak.” Povodeći se ovim lažnim hadisom ehli sunnet vel džemaat vjeruje da je Ebu Talib mušrik i da je u vatri. Poslije ovoga oni ne prihvataju razumnu analizu i logiku koja bi ih dovela do istine.

 

Ovim hadisom je uništen cijeli život Ebu Taliba, njegova borba na putu islama zbog podržavanja njegova bratića. Njegov narod se okrenuo protiv njega, a onda je i on postupao neprijateljski prema njima. Čak je prihvatio i bojkot koji je trajao tri godine i zajedno sa svojim bratićem je jeo lišće sa drveća. Ovim lažnim hadisom su poništeni svi njegovi hrabri napori, uvjerenja koja je iskazivao pomažući Poslanikovo pozivanje u islam. Isto tako, nestalo je svega onoga što je Poslanik uradio za svog amidžu.

 

On ga je ogasulio, zamotao u ćefine, a to je bila njegova košulja i spustio ga u kabur. Ta godina je nazvana godina tuge, pa je rekao: “Tako mi Allaha, Kurejšije mi nisu mogle ni prići sve do smrti Ebu Taliba. Allah mi je objavio da idem iz Mekke, jer je umro onaj koji me je pomagao.” Poslanik je napustio Mekku istog dana. Uzmi za primjer Ebu Sufjana ibn Harba, oca Muavijinog.

 

Rečeno je da je on primio islam poslije osvajanja Mekke i da je Poslanik rekao: “Ko god uđe u kuću Ebu Sufjanovu, biće siguran.” Zbog ovog hadisa, u kojem nema nikakve vrijednosti ni odlike ehli sunnet vel džemaat vjeruje da je Ebu Sufjan iskreno primio islam i da ga je uljepšao svojim prisustvom, i da je u Džennetu, jer islam briše ono što je bilo prije.

 

Poslije ovog, oni ne prihvataju nikakvu logiku, ni razumnu analizu koja bi ih odvela istini. I s ovim hadisom je izbrisano sve ono što je uradio Ebu Sufjan nosiocu poslanstva. Zaboravljeni su svi ratovi koje je Ebu Sufjan vodio i pripremao da uništi Muhammeda.

Zaboravljena je njegova zloba i mržnja prema Poslaniku, jer tek onda kada su ga doveli i rekli mu da prihvati islam ili će ga ubiti, on je rekao: “Svjedočim da nema drugog Boga sem Allaha.” Rekli su mu: “Reci: ‘I svjedoči da je Muhammed Allahov Poslanik.’”, on je rekao: ”Što se ovog tiče, u sebi osjećam nešto prema ovome, pa ne mogu da ga izgovorim.”

 

Kada bi se sastao sa Poslanikom, nakon ulaska u islam, u sebi bi govorio: “Čime me je ovaj pobijedio?” A Poslanik, s.a.v.a., bi mu rekao: “Allahom sam te pobijedio, o Ebu Sufjane!” Iznio sam dva primjera iz naše islamske stvarnosti, kako bi istraživačima bilo jasno kako utiče psihološko djelovanje na ljude i kako ih zaklanja od istine.

 

Iz ovoga možemo razumjeti kako je ehli sunnet obavio ashabe oreolom lažnih hadisa koji im pribavljaju zaštitu i svetost u dušama onih koji ne mare za istinu, pa nikako ne mogu prihvatiti kritike o njima. Ako musliman vjeruje da je Božiji Poslanik ove obradovao Džennetom, on nakon ovoga ne može prihvatiti bilo kakvu kritiku o njima.

 

Sve što su oni uradili od zlodjela za njega je beznačajno i za sve to nalaze opravdanja. Zato su svakom od njih dali nadimke, a to su pripisali Božijem Poslaniku, s.a.v.a., pa je jedan Siddik, drugi je Faruk, treći je Zu-n-nurejn. Pa, imamo voljenu Božijeg Poslanika, učenika Božijeg Poslanika, zaštitnika ummeta, prenosioca islama, pisara Objave, sahibu-n-nealejni (vlasnika obuće), kupičara (koji pušta krv kupičom) Božijeg Poslanika, Allahova isukana sablja i druge.

 

A svi ovi nadimci, ustvari, neće ništa koristiti na vagi istine kod Allaha. To su samo imena koja ste im vi i vaši očevi dali, Allah tome nije dao nikakve snage! Ono što će kod Allaha koristiti i štetiti jesu djela. Historija je najbolji svjedok djela, njima mjerimo i vrednujemo čovjeka, a ne mjerimo čovjeka po onome što je o njemu rečeno lažno i izmišljeno.

 

Imam Ali je doslovno rekao: “Upoznaj istinu, znaćeš njene sljedbenike.” Ispitali smo historiju, i znamo šta je sve uradio Halid ibn Velid. Razlučili smo istinu od laži, i nikako ga ne možemo nazvati Allahovom isukanom sabljom. Imamo puno pravo da pitamo kada je to Božiji Poslanik, s.a.v.a., nazvao Halida tako? Je li ga nazvao Allahovom isukanom sabljom kada je pobio stanovnike Mekke na dan njenog Osvajanja, a znamo da je Poslanik zabranio ubijanje tog dana?

 

Ili, kada ga je poslao u pohod sa Zejd ibn Harisom na Mutu, pa je rekao: “Vojskom će komandovati Zejd, ako on bude ubijen, komandu će preuzeti Džafer ibn Ebi Talib, ako i on bude ubijen, onda će komandovati Abdullah ibn Revaha.”, a njega je odredio da komanduje ako Ibn Revaha bude ubijen. Kada su sva trojica ubijeni, Halid se dao u bijeg sa bojnog polja sa onima koji su ostali od vojnika?

 

Niti ga je nazvao Allahovom sabljom u bici na Hunejnu kada ih je bilo 12.000, kada se Halid dao u bijeg, ostavljajući Božijeg Poslanika u borbi sa samo 12 ljudi? Ako je Uzvišeni Allah rekao: “Onaj ko im tada leđa okrene, osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovno bori ili drugoj četi pristupi, vratiće se natovoren Allahovom srdžbom, a prebivalište njegovo biće Džehennem, a užasno je on boravište.”Anfal, 16

 

Kako može dozvoliti Svojoj sablji da bježi? Zaista je ovo veoma čudno. Ja vjerujem da Halid nije ni znao za ovaj nadimak za vrijeme Poslanikova života, niti ga je Poslanik ikad tako nazvao. Vrhunac svega je da je Ebu Bekr taj koji je dao Halidu ovaj nadimak kada ga je poslao da ušutka pobunjenike koji su se pobunili protiv Ebu Bekra radi hilafeta, pa je uradio šta je uradio. Omer ga je za to izgrdio i rekao je Ebu Bekru: “U Halidovoj sablji je nasilje i zloba.”, a on ga je najbolje poznavao i bio mu najbliži.

Tada je Ebu Bekr rekao Omeru: “Halid je jedna od Allahovih sablji koju je izvukao na Svoje neprijatelje, on je uradio po svom nahođenju, pa je pogriješio.” Taberi prenosi u Er-rijadu-n-nedira da je u plemenu Benu Selim bilo otpadništva, pa je Ebu Bekr poslao Halid ibn Velida. On je okupio ljude u sušnici za datule, zapalio vatru i spalio ih.

 

Ta vijest je došla do Omer ibn Hattaba, pa je on otišao Ebu Bekru i rekao mu: “Zar dopuštaš čovjeku da muči ljude Allahovom kaznom?” Ebu Bekr je rekao: “Tako mi Allaha neću vratiti u korice sablju koju je Allah izvadio protiv Svojih neprijatelja, sve dok je On ne vrati u korice.” Zatim mu je naredio i on je krenuo protiv Musejleme. (Taberi, Er-rijadu en-nedira, l/l00)

 

Odavde, ehli sunnet vel džemaat nazivaju Halida Allahova isukana sablja, iako je Halid odbio poslušati Poslanikovu naredbu, spaljivao ljude u vatri i Poslanikov sunnet potpuno odbacio. Buharija prenosi u svom Sahihu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Vatrom može kažnjavati samo Allah.”

 

Isto tako je rekao: “Vatrom može kažnjavati samo njen Gospodar.” (Sahih Buhari, 4/325) Već smo govorili o tome da je Ebu Bekr govorio prije smrti: “Da nisam spalio Fedžaett ilmi!” A mi kažemo da je barem neko upitao Omer ibn Hattaba: “Kada si znao da vatrom može kažnjavati samo Uzvišeni Allah, zašto si se zakleo, odmah nakon Poslanikove smrti, da ćeš spaliti Fatiminu kuću i one što su bili u njoj ako ne izađu da polože prisegu Ebu Bekru?! I da Ali nije popustio i naredio skupini koja je bila s njim da izađu i polože zakletvu, ti bi izvršio svoju prijetnju! Ponekad mi se javi sumnja i smatram nemogućim da se Omer suprotstavlja Ebu Bekru, pa ne obraća pažnju na njega i njegove protivnike.

 

Ovo je čudno! Vidjeli smo da se Ebu Bekr nije nikada suprotstavljao Omeru, čak mu je rekao nekoliko puta: “Već sam ti rekao da si ti jači od mene po ovom pitanju, pa si me pobijedio.” Drugi put, kada su mu se došli požaliti oni čija srca je trebalo pridobiti, pa su ti se žalili na Omerov postupak sa onim što im je napisao, Omer je to pljunuo i pocijepao, pa su oni upitali Ebu Bekra: “Ko je halifa, ti ili Omer?”

Ebu Bekr je odgovorio: “On, inšallah.” Zato kažem: Možda je onaj ko se suprotstavljao Halidovim gnusnim djelima bio Ali ibn Ebi Talib, ali prvi historičari i prenosioci predaja su se bojali spomenuti njegovo ime, pa su ga zamijenili sa Omerovim imenom, što se da shvatiti iz nekih predaja koje se pripisuju Ebu Zejnebi ili nekom čovjeku, a time se htjelo prikriti pravi indetitet.

 

Ovo je samo pretpostavka, ili da mi prihvatamo tvrdnje nekih historičara da je Omer ibn Hattab mrzio Halida i da nije mogao podnijeti ni da ga vidi, jer je bio ljubomoran na njega zato što je Halid privukao srca ljudi pobjedama koje je ostvario. Kaže se da se Halid borio protiv Omera u džahilijjetu, da ga je pobijedio i slomio njegovu nogu.

 

Znakovito je da je Omer istog dana kada je postao halifa smijenio Halida, ali ga nije kaznio smrću kamenovanjem, kao što je bio obećao. I po drugi put nam se razjašnjava ko je ustvari Halid ibn Velid, s kojim se hvali ehli sunnet, jer oni slijede onog ko je radio suprotno sunnetu, a nije pokazao nimalo poštovanja ni prema Kur'anu, ni prema Poslanikovom sunnetu. O tome pogledaj El-Ihtidžadž od Tabersija.