Ebu Bekr ibn Ebi Kuhafe, prvi halifa

 

U nekim našim prethodnim raspravama rekli smo da je on 500 Poslanikovih sabranih hadisa zapalio, i da je održao govor rekavši tada: “Ne prenosite ništa od Božijeg Poslanika! Ko vas upita, recite: Pred nama i pred vama je Kur’an, uzmite za halal ono što je u Kur’anu halal i za haram ono što je u Kur’anu haram."

 

Također smo naveli gdje je se on suprotstavio Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu kada je Poslanik htio da napiše oporuku pred smrt i podržao Omera koji je tada rekao:

 

· “Božiji Poslanik bunca, dovoljna nam je Allahova knjiga.”

· Isto tako, poslanikove hadise o Alijevom hilafetu poslije njega, odbacio i uzurpirao hilafet.

· Ostavio je Poslanikov sunnet o imenovanju Usame za njegova komandanta i pohodu u Usaminoj vojsci.

· Ostavio je Poslanikov sunnet kada je spalio zapisane hadise.

· Ostavio je Poslanikov sunnet kada je uznemirio i naljutio, Poslanikov dio, Fatimu ez-Zehru.

· Ostavio je Poslanikov sunnet kada je poveo rat protiv onih muslimana koji su odbili dati zekat.

· Ostavio je Poslanikov sunnet kada je zabranio davanje dijela zekata onima čija je srca trebalo pridobiti, i u tome je slijedio Omerovo mišljenje.

 

Ova i druga protivljenja Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu, zabilježena su u sahihima ehli sunneta vel džemaata, a knjige životopisa su pune ovih izvješća. Ako je Poslanikov sunnet ono što je definirala ulema: to su riječi, djela i sve ono što je šutnjom odobrio Božiji Poslanik, s.a.v.a., onda je Ebu Bekr radio suprotno svemu, i riječima i djelima i onome što je Poslanik šutnjom odobrio.

Primjer suprotstavljanja Poslanikovim riječima: Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Fatima je dio mene, ko nju ljuti, ljuti mene.”, a Fatima je umrla ljuta na Ebu Bekra, što prenosi Buharija. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Allah je prokleo onoga ko izostane iz Usamine vojske.”

 

Ovo je rekao kada su ga kritikovali o imenovanju Usame za komandanta vojske, i odbili da krenu u pohod pod njegovom komandom i da se pridruže njegovoj vojsci. Ebu Bekr je izostao iz ovog pohoda, uprkos svemu tome, ispričavajući se poslom hilafeta. Primjer suprotstavljanja Poslanikovim djelima: Ono što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uradio sa onima čija srca je trebalo pridobiti, pa je s njima lijepo postupao i davao im je dio od zekata po Allahovoj naredbi.

 

Ali, Ebu Bekr ih je lišio ovog njihovog prava udovoljavajući na taj način Omerovoj želji koji je o njima rekao: “Oni nama nisu potrebni.” Primjer suprotstavljanja onome što je Poslanik vidio da se radi, pa šutnjom odobrio: Poslanik, s.a.v.a., je šutnjom odobrio pisanje svojih hadisa i njihovo širenje među ljudima, ali Ebu Bekr je spalio zapisane hadise i zabranio da se oni šire i prenose. Uz ovo bih dodao, da on nije poznavao mnoge propise iz Časnog Kurana.

 

Jedne prilike je bio upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori, a on je rekao: “O tome ću reći svoje mišljenje, pa ako bude ispravno od Allaha je, a ako bude pogrešno, od šejtana je." (Tefsir Taberi; Tefsir Ibn Kesir; Tefsir Hazin; Tefsir Džalaludin Sujuti, o tumačenju sure En-Nisa, ajeta 176. o ‘kelali’)

 

Kako da se ne čudiš halifi muslimana koji upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori i Poslanik objašnjava u svojim hadisima, ostavlja Kur’an i sunnet i daje svoje mišljenje, a zatim priznaje da šejtan vlada njegovim mišljenjem. Zar ovo nije čudno od halife muslimana, Ebu Bekra, koji je rekao više puta: “Imam jednog šejtana koji me zaluđuje.”

 

Islamska ulema je potvrdila da onaj ko kaže svoje mišljenje o nekom propisu, a on se nalazi u Allahovoj knjizi, postao je nevjernik. Isto tako znamo da Poslanik, s.a.v.a., nikada nije rekao svoje mišljene, niti je se koristio kijasom.

 

Dodao bih uz ovo da je Ebu Bekr rekao: “Ne dovodite me u vezu sa sunnetom vašeg Poslanika, ja ga nisam u stanju dostići.” Ako Ebu Bekr nije bio u stanju dostići i realizirati Poslanikov sunnet, kako onda njegovi pomagači i sljedbenici za sebe tvrde da su oni ehli sunnet (sljedbenici sunneta). Možda ga on ne može dostići, jer ga sunnet podsjeća na njegovo skretanje i udaljavanje od nosioca poslanstva, a da nije tako, kako ćemo tumačiti Allahove riječi:

“i u vjeri vam nije ništa teško propisano.”Hadž, 78

“Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” Bekare, 185

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.”Bekare, 286

 

I na kraju riječju Uzvišenog: “Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.”Hašr, 7 Riječi Ebu Bekra, da on nije u stanju dostići Poslanikov sunnet, su odgovor na ove ajete. Ako nije Ebu Bekr, prvi halifa poslije Poslanika, mogao dostići njegov sunnet u tom vremenu, kako se onda može tražiti od muslimana danas da uspostave Allahovu vlast po Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika?!

 

Nalazimo čak da se Ebu Bekr suprotstavljao Poslanikovom sunnetu po nekim malim pitanjima koja su poznavali i manje upućeni ljudi. Ebu Bekr je ostavljao kurban i nije ga klao, mada je to Božiji Poslanik radio. Ovi muslimani znaju da je kurban sunnet mustehab i potvrđen sunnet, pa kako ga je mogao halifa muslimana ostavljati?!

 

U knjizi El-Umm od Šafije, a i drugi muhaddisi prenose: “Ebu Bekr i Omer nisu klali kurban, strahujući da ih svijet u tome ne slijedi i da oni koji vide njih da to rade, pomisle da je to vadžib (obavezno) raditi.” (Es-Sunenu-l-kubra, Bejheki, 9/265; Džemu-l-dževami, Sujuti, 3/45)

 

Ovo tumačenje nije ispravno, niti počiva na dokazima. Svi ashabi su znali od Poslanika, s.a.v.a., da je klanje kurbana sunnet, a ne vadžib. Pod pretpostavkom da su ljudi mislili da je klanje kurbana vadžib, kakva je posljedica toga. Vidjeli smo kako je Omer izumio klanjanje teravih-namaza u džematu, a to niti je sunnet niti je vadžib, a i Poslanik je to zabranio.

 

Uprkos tome, većina ehli sunneta vel džemaata danas misli da je teravih-namaz vadžib. Možda su Ebu Bekr i Omer, ostavljanjem Poslanikovog sunneta o klanju kurbana, željeli ljudima predstaviti da sve ono što je radio Božiji Poslanik nije vadžib i može se ostaviti i zanemariti.

Ovim su potvrđene njihove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Također, i riječi Ebu Bekrove: “Ne prenosite ništa od Poslanika i recite: "Ispred nas i ispred vas je Allahova knjiga, uzmite za halal ono što je u njoj halal i za haram ono što je u njoj haram."

 

I kada bi sada neko donio dokaz Ebu Bekru o kurbanu iz Poslanikova sunneta, na primjer, odgovor Ebu Bekra bi bio: “Ne prenosi mi ništa od Poslanika, daj mi dokaz o kurbanu iz Allahove knjige!” Poslije ovoga, čitalac razumije zašto je Poslanikov sunnet kod njih ostao nepoznat i ostavljen po strani, i zašto su izmijenili Allahove propise i propise Njegova Poslanika sa svojim mišljenjima, kijasom i onim što se slaže sa njihovim prohtjevima.

 

Ovi primjeri koje smo naveli samo su kap u moru onoga što je uradio Ebu Bekr prema Poslanikovom sunnetu, omalovažavanja, spaljivanja i zanemarivanja. Kada bismo htjeli o tome pisati trebalo bi napisati posebnu knjigu. Kako čovjek može biti zadovoljan osobom ovakvog znanja i ovakvog odnosa prema poslaničkom sunnetu, i kako se njegovi sljedbenici mogu nazivati ehli sunnet?!

 

Ehli sunnet, sljedbenici sunneta, ne bi zanemarivali taj sunnet i ne bi ga spaljivali. Nikako, iskreni sljedbenici sunneta su oni koji ga slijede i veličaju.

 

“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ - a Allah prašta i samilostan je.”

“Reci: ‘Pokoravaj te se Allahu i Poslaniku!’ A ako oni glave okrenu - pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.”Ali Imran, 31-32

 

 

 

Ebu Bekr ubija muslimane koji su odbili da mu plate zekjat

 

 

Obojica, Buhari u knjizi o pozivanju otpadnika da se pakuju u poglavlju “o ubijanju onih koji su odbili da prihvate obavezujuće zakone i onih koji su skrenuli (heretici)” i Muslim u knjizi o vjeri u poglavlju “u vezi s naredbom za borbu protiv ljudi”, prenose od Ebu Hurejre, da je kazao:

 

“Nakon, smrti Poslanika, s.a.v.a., i kada je Ebu Bekr postao nasljednik, došlo je do pojave da su se neki Arapi vratili u nevjerstvo. Omer je kazao: ‘O Ebu Bekre! Kako se možeš boriti protiv ljudi kada je Poslanik Allahov kazao: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok oni ne kažu: Nema boga osim Allaha’, i ko god to izgovori čini sebe i svoja dobra zaštićenim, osim prema pravednom Zakonu, a njegov pravi obračun je kod Allaha?!’

Ebu Bekr je odgovorio: ‘Tako mi Boga ja ću se boriti protiv svakoga ko bude razdvajao namaz i zekjat, jer zekjat je zakonski dug na vlasništvo! Tako mi Allaha, ako oni umanje samo jednu životinju od onoga što su davali Poslaniku ja ću se boriti protiv njih dok im to ne povratim!’

Tada je Omer rekao: ‘Tako mi Allaha vidio sam da je Allah otvorio srce Ebu Bekra za borbu, i tada sam shvatio da je bio u pravu."

 

Ovo nije ništa čudno za Ebu Bekra i Omera koji su prijetili da će spaliti kuću h. Fatime, prvakinje svih, žena zajedno s njenim ukućanima, ako ne budu dali prisegu vjernosti Ebu Bekru. (Ibn Kutejbe, al-Imama vel sijase, al-Akdul Ferid, svez. 2., hadis o Sekifi; Tarih Taberi i Mas'udi, Murudžul Zahab, Abdul-Fida Šahristani, itd.)

 

Ako je za njih spaljivanje i ubijanje Alija, Fatime, Hasana, i Husejna i dio onih koji su odbili dati prisegu trivijalna stvar, tada je ubijanje onih koji su odbili dati prisegu zekjat još daleko bezazlenija stvar. Jer kakvu vrijednost predstavlja ova pustinjska plemena u odnosu na Poslanikovu porodicu i ugledne ashabe?

 

Ja bih dodao i to da su oni koji su odbili dati prisegu shvatili da je hilifet njihovo pravo u skladu s planom Božijeg Poslanika. Čak i ako pretpostavimo da oni nisu bili naznačeni od Božijeg Poslanika za hilifet oni su ponovo imali pravo da odbiju naimenovanje drugih, da kritiziraju donesenu odluku, da daju drugacija mišljenja, u odnosu na ono što su pripadnici halifine stranke tvrdili.

 

Njihova prijetnja paljenjem je opće prihvaćena stvar mnogih predaja. Da Ali nije kapitulirao i naredio ashabima da izađu van i daju prisegu, radi očuvanja jedinstva islamske zajednice i radi spriječavanja proljevanja krvi, oni bi bez sumnje bili kažnjeni spaljivanjem kako im je prijećeno. Kontroverze su splasnule a moć halifina je jačala, nije više bilo opozicije nakon smrti Fatime-Zehre i nakon Alijeva pomirenja s njima.

 

Kako su oni onda mogli oprostiti nekim pleminima koja su odbila platiti zekjat njima? Odbijanje je bazirano na čekanju da se vidi šta će biti s hilafetom i ono što se dogodilo poslije smrti Poslanika je upravo takvo očekivanje.

 

Hilifet je, kako je to Omer sam kazao, nastao kao iznenadna stvar. (Sahih Buhari “Knjiga o pohodu protiv otpadnika i heretika”, poglavlje “o kamenovanju trudne žene koja je bludničila”.) Nije onda čudna stvar da su Ebu Bekr i njegova vlada bili spremni da poduzmu ubijanje nevinih muslimana i kršenje njihove časti i zarobljavanju njihovih žena i potomaka zajedno s onim ashabima među njima koji su odbijali dati prisegu vjernosti Ebu Bekru.

 

Historičari su dokumentovali da je Ebu Bekr poslao Halida Ibn Velida da spali na smrt pripadnike plemena Benu Sulajm. (Rijad Nazra, Muhibbul-dinu Taberi, svez. 1., str. 100.)

 

On ga je tada poslao plemenima Al-Jamama i Benu Temim, koje je on izdajnički pobio (pobijeni su vezanih ruku u svojstvu zarobljenika). On je ubio Malika ibn Nuvejra, eminentnog ashaba kojem je Božiji Poslanik povjerio dijeljenje milostinje imavši u njega povjerenje.

Potom je Halid prespavo s Malikovom ženom istu noć kad je ubio njenog muža. Nema moći ni snage osim u Uzvišenog Allaha! Malik i njegovi ljudi nisu bili krivi nizašta izuzev što su oni naučili šta se dogodilo poslije smrti Poslanika, a to je eliminacija h. Alija, nasilje prema h. Fatimi do stepena da je ona umrla ljuta na njih.

 

Također, oni su čuli za protivljenje vodećeg Ensarije Sa'd ibn Ubuda i njegovo poništenja prisege date Ebu Bekru, kao i izvještaje koji su curili među pustinjskim plemenima o sumnji na validnost prisega datih Ebu Bekru.

 

Upravo zbog svega ovoga Malik i njegovo pleme su odbili dati zekajt. Došao je konačna naredba od Halife i njegove vrhuške da oni moraju biti likvidirani. Njihove žene i djeca su uzeti kao ratni zarobljenici, njihova čast pogažena, a oni sami su tako satjerani da njihovo disidenstvo i argumenti na račun halife ne mogu biti prošireni među ostalim arapskim plemenima.

 

Najčešće ćete, nažalost, privrženike Ebu Bekra naći da pravdaju njegove greške po svaku cijenu, usprkos činjenici da je i on sam priznao neke svoje greške. Kada je platio krvarinu bratu Malikovu iz državne blagajne pravdao se time da je Halid pogrešno interpretirao stvar i da je napravio lapsus.

 

Oni kažu ono što je rekao Omer: “Tako mi Allaha ja sam shvatio da je Allah otvorio Ebu Bekrovo srce za borbu, i tada mi je postalo jasno da je on u pravu.” Možemo li upitati Omera o njegovom shvaćanju ubijanja muslimana o kojima je i sam rekao da je njihovo ubijanje zabranio Božiji Poslanik, s.a.v.a., budući da su oni posvjedočili šehadet: Nema Boga osim Allaha.

 

Uistinu, Omer sam je protuvriječio Ebu Bekru s ovim hadisom. Kako je onda moguće da je on iznenada revidirao svoj stav o ratu protiv njih (plemena) i prihvatio to za ispravnost samo na osnovu osjećaja u srcu unatoč protivljenja jasnom hadisu? Kako se dogodila ova iznenadna eksplozija u njegovom srcu.

 

I kako je to samo Omer razumio tako. Kako nije još neko? Ako je ovo otvaranje srca bilo figurativno, a ne bukvalno, kako može Allah otvoriti srca ljudi prema nečemu što oponira Njegovim pravilima. Kako bi mogao Allah reći ljudima kroz Njegova Poslanika: “Ko god kaže: ‘Nema Boga osim Allaha’, poštedite ga ubijanja jer je njegov konačni obračun kod Mene.”, pa potom otvoriti srca Ebu Bekra i Omera da ubijaju ljude kad to oni izreknu?

 

Da li je to bila neka nova vrsta objave njima dvojici, ili pak njihov lični sud (idžtihad) motivisan dnevnopolitičkom potrebom?

Što se tiče njegovih apologetičara koji tvrde da su spomenuta plemena izašla iz islama, pa je bila obaveza na halifi ubiti ih, ova konstatacija nije tačna. Ko god je čitao historijska dijela zna posigurno da oni koji su otkazali dati zekjat nisu izašli iz islama. Kako je to moguće kad su oni zajednički obavili molitvu sa Halidom kada su njegove snage došle do ih unište?

 

Nadalje, Ebu Bekr je sam deplasirao ove navode plaćajući krvarinu za Malika iz državne blagajene. Nikakvo plaćanje krvarine i izvinjenje nije potrebno za ubijanje otpadnika od vjere. Niko od pravednih prethodinka nikada nije kazao da neplaćanje zekjata povlači za sobom otpadništvo od vjere, osim u zadnje vrijeme kada su se pojavili razni mezhebi i sekte.

 

Ehli sunnet je uložio sve od sebe, mada neuspiješno, da opravda dijelo Ebu Bekra, i pronašao je tako način da dotična plemena proglasi za otpadnike iz vjere. Jer oni znaju da je zlostavljanje muslimana zabranjeno, a njihovo ubijanje ravno nevjerovanju. Ovo je to što je preneseno u Sahih knjigama ehli sunneta.

(Sahih Buhari, “Knjiga o vjeri”, “Poglavlje o bojazni da bi njegovo djelo moglo biti ništavno ako ne bude svjestan”; Sahih Muslim, “Knjiga o vjeri”, “Poglavlje o tome da je maltretiranje vjernika pokuđeno, a njihovo ubijanje nevjerstvo” )

 

Tako je i Buharija vodio računa kako da prenese rivajet u vezi Ebu Bekrova govora: “Tako mi Allaha ja ću se boriti protiv svakoga onoga ko napravi razdvajanje između namaza i zekjata...” Buharija je odjeljku dao naslov: “Ko god dobije da prihvati obligatne dužnosti i ono što se pripisuje njima kao otpadništvo od vjere”; iz ovoga se trasparentno vidi da ni on sam nije bio uvjeren u optužbu otpadništva zbog nepoštovanja nekog od navedenih propisa.

 

Drugi su pokušali dati upravo ono objašnjenje koje je dao sam Ebu Bekr, da je zekajt pravo zajednice na određeni dio imetka. To je interpretacija izvađena izvan pravog konteksta. Jer, prvo: Stoga što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio ubijanje svakog ko kaže “la illahe illalah”, o ovome postoji nekoliko predaja verifikovanih u sahihima koje ćemo uskoro prezentirati.

 

Drugo: Ako je država imala pravo na dio vlasništva, tada hadis dozvoljava, u ovom slučaju, da sudija izuzme zekjat silom od onih koji ga odbijaju dati, ali bez ubijanja i proljevanja njihove krvi.

 

Treće: Ako je ono pojašnjenje tačno Poslanik bi oružano intervenisao protiv Sa'haba koji je odbio dati zekjat.

Ova anegdota je dobro poznata i ja nemam potrebu ponavljati je. (Vidjeti “Tako sam postao upućen”, str. 183.)

 

Četvrto: Mi ćemo citirati ono što je bilo autentično u Sahihima u vezi zabrane ubijanja onoga ko kaže: “La illahe illallah”. Buhari u “knjizi o vojnim pohodima” prenosi:

 

“Halifa me je informisao od Migdad ibn Asveda, da je on kazao Allahovu Poslaniku: "Šta ti misliš, ako bi ja sreo nekog nevjernika, i ako bi smo stupili u borbu, i ako bi me on udario po ruci svojom sabljom i ranio me, a potom pobjegao u zaklon jednog drveta uzvikujući: ‘Pokoravam se Allahu.’, da li sam ga trebao Poslaniče Božiji, ubiti nakon što je izgovorio ovo?”

Božiji Poslanik je kazao: “Ne trebaš ga ubiti, da si ga ubio on bi bio na tvome mjestu prije no što si ga ubio, a ti bi bio na njegovom mjestu, prije nego si ga ubio, ti bi bio na njegovom mjestu prije nego što je on izgovorio riječi šehadeta.”

 

Ovaj hadis nam jasno pokazuje da je zabranjeno ubiti nekog ko je nevjernik kada taj izgovori šehadet, ovo vrijedi čak i ako on napadne na muslimane, pa ga još i rani. Ne postavlja se uslov čak ni prihvatanje Muhammeda kao Poslanika Božijeg niti se uslovljava obavaljanje namaza, davanje zekjata, post ramazana, obavljanje hadža. Pa kuda vi to onda idete i kako tumačite ovo?

 

Buharia prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o vojnim pohodima” u odjeljku pod naslovom “Poslanik je poslao Usamu ibn Zejda u Harakat iz Juhajna”, i Muslim u “Knjizi o vjeri” u “Poglavlju o zabrani ubijanje nevjernika nakon što je kazao: La ilahe illallah”, a od Usama ibn Zejda koji je rekao:

 

“Poslanik Allahov nas je poslao u Harikat i mi smo stigli tamo u zoru i napali ih. Ja i jedan ensarija smo bili u sukobu sa jednim njihovim čovjekom. Nakon što smo ga porazili, on je rekao: ‘La ilahe illallah’. Ensarija se okrenuo od njega, ali sam ga udario mojim kopljem i tako ga usmrtio. Kada smo se vratili on je obavijestio Poslanika o tome pa je on kazao: ‘O Usama da li si ga ubio nakon što je rekao: ‘Nema Boga osim Allaha’?’ Kazao sam: ‘To mu je bio samo izgovor da bi se spasio.’ Poslanik je ponavljao toliko da sam poželio da nisam primio islam do dana današnjeg.”

 

Hadis jasno pokazuje bez trunke sumnje da je zabranjeno ubiti bilo koga ko kaže: Nema Boga osim Allaha. Iz ovoga vidimo da je Resulullah, s.a.v.a., tako žestoko prekorio Usamu ibn Zejda da je on požalio što je ranije primio iIslam, i to zbog poznatog hadisa da islam briše što god je učinjeno ranije.

 

On je tako čeznuo za Allahovim oprostom zbog tog teškog grijeha. Buhari je izvjestio u svom Sahihu u “Knjizi o odijevanju” u “Poglavlju ko god umre ne pridružujući Allahu ništa ući će u Džennet”, da je Ebu Zer rekao:

 

“Došao sam Poslaniku, a on je bio odjeven u bijelu odoru i spavao je. Prišao sam mu ponovo, a on se probudio i kazao: ‘Svaki rob Božiji koji umre, a bude u životu rekao: ‘Nema Boga osim Allaha’, ući će u Džennet!’ Ja sam upitao: ‘Čak i ako on bludniči i krade?’ Pa sam upitao: ‘Čak i ako bludniči i krade?’ ‘Ponovo čak i ako bludniči i kade?’ ‘Čak i ako bludiniči i krade uprkos onoga što Ebu Zer osjeća." Kada god bi Ebu Zer prenosio neki hadis, kazao bi: “Uprkos onoga šta Ebu Zer osjeća.”

 

Ovo je drugi hadis koji potvrđuje dozvolu za ulazak u Džennet onoga ko kaže: ‘Nema Boga osim Allaha’, i tada umre u tom stanju, njegovo ubijanje je haram. Ovo je oprečno interpretaciji Ebu Bekra, Omera i njihovih simpatizera, kojima je bio cilj da zaštite čast svojih prethodnika, velikog selefa, koji su izmjenili pravila Božija, uprkos onoga što su oni osjećali.

 

Posve je sigurno da su Ebu Bekr i Omer poznavali ova pravila, jer su oni živjeli blizu nosioca Božije Poruke i imali su priliku da ih bolje razumiju nego mi danas. Međutim, radi slasti vlasti, oni su reiterpretirali mnoštvo Allahovih i Njegova Poslanika pravila, usprkos posjedovanju o njima dokaza i znanja.

Kada je Ebu Bekr odlučio da povede oružani boj protiv onih koji su odbili dati zekjat, i kada mu je Omer oponirao sa Poslanikovim hadisom koji to zabranjuje i možda ga je Ebu Bekr podsjetio na to kako je on (Omer) bio taj koji se bio pripremio da izvrši paljenje kuće Fatimine, i da je najmanje što je mogla učiniti h. Fatima bilo da kaže da ‘nema Boga osim Allaha’.

 

Možda ga je on Ebu Bekr upozorio da Ali i Fatima još imaju visok status u glavnom gradu, dok okolna plemena izbjegavaju zekjat i ako bi oni pobunjenici nastavili dalje da raščišćavaju svoju stvar u okviru islamske države, možda bi uskoro postigli dominantan uticaj u centru hilafeta. Izgleda da je ova činjenica bila presudna da je Omer iznenada shvatio da je Allah “otvorio srce Ebu Bekru” da se bori protiv plemena i da je bio u pravu.

 

 

Ebu Bekr spriječava bilježenje Poslanikova sunneta 

 

 

Kada god istraživač ude u historiske knjige i upozna se s unutarnjim ustrojstvom vlasti trojice halifa, on shvati s apsolutnom sigurnošću da su oni bili ti koji su zabranjivali bilježenje časih Poslanikovih hadisa.

Zaista, oni su čak spriječavali ljude da uopće razgovaraju o hadisima, a pogotovu njihovo prenošenje, jer su znali da bi masovnije prenošenje hadisa, u najmanjem, ugrozilo njihov status, obzirom da su mnoge njihove zakonske norme bile protivne sunnetu Božijeg Poslanika, kada je u pitanju interpretacija hadisa i to je bilo podložno diktatu njihovih interesa.

 

Hadis Poslanikov je drugi izvor zakona u islamu i on u biti pojašnjava primami izvor Kur'an, a on (hadis) je ostao zaboravljen i zabranjen za vrijeme njihove vladavine. Zbog ovoga, hadiski stručnjaci i historičari se slažu da je sakupljanje i bilježenje hadisa počelo u doba vladavine halife Omera Abdul Aziza ili čak nešto i kasnije.

 

Buharija izvještava u “Knjizi o znanju” u “Poglavlju o tome kako se stiče znanje”, da je Omer Abdul Aziz napisao pismo Ebu Bekru ibn Hazmu sljedećeg sadržaja:

 

“Pogledaj šta se događa s hadisom Allahova Poslanika, s.a.v.a., i kreni s njegovim bilježenjem. Ja se plašim za naučne studije kada učenjaci pomru, ništa neće biti prihvaćeno osim Poslanikova hadisa.

Zato neka učeni rašire svoje znanje i neka sjednu zajedno, tako da onaj koji nije učen može naučiti. Znanje neće biti uništeno sve dok ne postane tajna."

 

Jos, nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekr je održao sljedeći govor:

“Vi prenosite od Poslanika, s.a.v.a., hadise u pogledu kojih se razilazite, i oni poslije vas će se sporiti oko njih, još više. Zato ne prenosite nista od Poslanika Allahovog, a svakog od vas kada neko upita o tome kažite: ‘Između vas i nas je Knjiga Allahova pa uživajte u tome što god je halal u njoj i zabranjujte sve ono što je haram u njoj."

(Al-Zahabi, Tezrikul Huffaz, svez. 1., str. 3.)

 

Tako mi Allaha kako je čudna ova zapovjest Ebu Bekra. On je to proučio svega nekoliko dana nakon dana poznatog kao “Tragični utorak”, slažući se potpuno s onim što je njegov prijatelj Omer kazao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., halucinira, pa nam je dovoljna Allahova knjiga.” Ovdje Ebu Bekr, također, kaže:

 “Ne prenosite ništa od Poslanika. I ko god upita nešto vi recite: “Knjiga Allahova je među nama, pa zato uživajte u onome što je halal i klonite se onog što je haram u njoj.”

 

Neka je sva hvala Allahu koji je jasno ukazao da će oni zabaciti sunnet za leđa i da će on postati zaboravljena stvar za njih. Pitanje koje je nužno postavljati ehli sunni vel džema'atu, tj. onim njegovim sljedbenicima koji brane Ebu Bekra i Omera i koji ih smatraju najboljim stvorenjima nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.a., je sljedeće:

 

Ako su vaše knjige (sahihi) i predaje u njima istinite, kako tvrdite, i ako one prenose hadis Božijeg Poslanika: “Ostavljam vam dvije stvari nakon mene, ako ih se budete dosljedno držali nikada nećete zalutati, to su Allahova Knjiga i moj sunnet.” smatrajući ovaj hadis istinitim, kako je onda moguće da vaši najbolji ljudi odbijaju sunnet i da mu nisu pridavali nikakvu važnost, šta više oni su spriječavali ljude njegovom bilježenju i razgovoru o njemu?

 

Da li bi iko smio pitati Ebu Bekra iz kojeg je ajeta izvukao legalitet za borbu protiv muslimana koji su odbili dati zekjat, kao uzimanje njihovih žena i djece kao ratnih zarobljenika? Jer knjiga Allahova, koja je među nama i Ebu Bekrom, tvrdi:

 

“Ima ih koji su se obavezali Allahu: ‘Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivaćemo, zaista, milostinju i bićemo, doista, dobri!’

A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se - a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.” (Kur'an, 9:75-77)

 

Ovaj ajet je, prema konsenzusu svih, objavljen povodom Sa'lube, kada je on odbio da plati zekjat za života Božijeg Poslanika. Ja bih dodao da je Sa'luba odbio da plati zekajt Poslaniku, s.a.v.a., s riječima da je to džizija. Allah je u ovom ajetu ukazao na Sa'lebino licemjerstvo, ali još uvijek usprkos svega toga, Poslanik nije krenuo u boj protiv njega niti mu je oduzeo imetak silom, iako je bio moćan da to učini.

 

U slučaju Malik ibn Nuvejra i njegovih ljudi oni nisu porekli da je zekjat obligatna dužnost, već ga prije svega nisu htijeli isplatiti nekome ko je uzurpirao hilafet nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., i čineći to silom, manipulacijom i nasiljem.

Pozicija koju je uzeo Ebu Bekr je utoliko čudnija i više iznenadujuća kada se zna da je on bacio Božiju Knjigu za leđa iako mu je Fatima-Zehra, pravakinja žena svijeta, donosila argumente baš iz Božije Knjige, koji su bili posve očigledni i koji su potvrđivali njeno pravo na nasljedstvo.

 

On to nije prihvatio i potpuno je to obezvrijedio hadisom kojeg je inovirao da bi mu poslužio za vlastite potrebe. Ako je on uistinu kazao: “Vi prenosite od Božijeg Poslanika hadis o kojem se i sami razilazite, a oni koji dođu nakon vas će se sporiti o njemu još više, za to ne prenosite ništa od Poslanikova hadisa i bilo kome ako vas to upita nešto o tome recite: ‘Knjiga Allahova je među nama, zato se koristite onim što je halal u njoj, a ne koristite ono što je haram u njoj."

 

Zašto onda Ebu Bekr nije činio onako kako je pripovjedao kada se sastavljao sa iskrenim i čistim dijelom tijela Muhammedovog, s.a.v.a., h. Fatimom u pogledu hadisa: “Mi poslanici ne ostavljamo nasljedstvo...”?

 

Zašto on nije sudio njoj na osnovu Allahove Knjige? To nije učinio zato što bi se ustanovilo da je Knjiga Božija protiv njega i Fatima bi trijufovala u svim svojim zahtijevima i tvrdnjama nad njim. I da je ona taj dan trijumfovala nad njim, onda je ona mogla kasnije dokazati da njen muž Ali ima pravo na hilafet.

 

Zato se to moralo radi predostrožnosti ranije presjeći i Allah u pogledu ove stvari kaže: “O vi koji vjerujete zašto pripovjedate ono što ne radite? Ružno li je to uistinu kod Allaha da nešto govorite, a ne radite po tome.” U skladu se svim ovim, Ebu Bekr se ne bi mogao osjećati komotno da su hadisi Poslanikovi počeli kružiti među ljudima, da su se počeli bilježiti, memorisati, prenositi iz grada u grad, iz sela u selo, kad su ti hadisi predstavljali očigledne tekstove koji su proturiječili politici na osnovu koje je uspostavljena njegova državna vlast. Njemu nije, dakle, preostao nikakav izbor osim da briše i skriva hadise, tj. da ih spaljuje.

(Kenzul-Ummal, svez. 5., str. 237.; Ibni Kesir u Musned al-Sadik, Al-Zahebi, Tezkirul Hufaz, svez. 1., str. 5.)

 

Njegova vlastita kćerka Aiša je posvjedočila protiv njega. Ona je izvjestila:

 

“Moj otac je sakupljao hadise i njegov broj je bio 500. Proveo je noc u dvoumljenju šta da učini s njima. Kazala sam da je bio neodlučan zbog neraspoloženja koje ga je pogodilo. Ujutro je kazao: ‘O kćeri, donesi mi sve hadise koje su kod tebe!’ Dala sam mu ih, i on ih je spalio.”

(Kenzul Ummal, svez. 5., str. 237.)

 

Ebu Bekr ustupa hilafet svom prijatelju Omeru 

 

 

U pogledu ove stvari Imam Ali je rekao:

“Pazite! Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe ogrnuo se njime. A doista, znao je da je moj položaj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otiče od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odjeljenjim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojoj su odrasli malaksali, a mlađi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga.

Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu. Čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio nakon smrti svoje. Ta su dvojca, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo strogo među sobom. Taj je stavio hilafet u ogradu čvrstu, gdje je govor bio ohol i gdje je dodir bio grub.” Staza rječitosti, govor 3.

 

Svaki tragalac i istraživač zna da je Allahov Poslanik izabrao Ali ibn Taliba za halifu prije svoje smrti. Većina najznačajniji ashaba među kojima sa Ebu Bekr i Omer znaju za to dobro.

(Imam Gazali, u svojoj knjizi Sirrul-Alimin; Šarh Nehdžul-belaga, Muhamed Abduh, svez. l., str. 84-87)

 

Upravo zbog ovoga Imam Ali bi uobičavao kazati: “A doista, znao je da je moj položaj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin.” Možda je ovo bio razlog da su Ebu Bekr i Omer zabranili prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.a., kao što smo to prikazali u prethodnom poglavlju, oslanjajući se isključivo na Kur'an.

 

Kur'an iako govori o nasljeđivanju direktno ne spominje ime Alija, kao i hadisi. Međutim, sadrže egzaktno spominjanje Alijevog imena kao što je to na primjer sljedeći hadis:

“Kome god sam ja vođa i Ali mu je vođa.”,

ili na drugom mjestu:

“Ali je u odnosu na mene ono što je Harun bio za Musa.”,

ili:

“Ali je moj nasljednik i halifa poslije mene.”,

ili:

“Ali je od mene, a ja sam od njega i on je vođa svakog vjernika nakon mene.”

(Sve ove hadise prenese Taberi u Rijedul nazara i Nesai u svom al-hasa'is i Ahmed ibn Hanbel)

 

Ovo sve nam pomaže da pojmimo stepen uspiješnosti zabrane širenja hadisa kao i razlog njihovog spaljivanja, ili pak način zauzdavanja ljudi da čak ni ashabi nisu smjeli spomenuti hadise, kako smo to vidjeli iz izvještaja od Karza ibn Ka'ba. Ova restrikcija na hadise se nastavila 15 godina, tj. do kraja hilafeta prve trojice halifa, do početka hilafeta h. Alija.

 

Tada vidimo ashabe kako se na jednom skupu prisjećaju hadisa “Gadir Hum”. Tridestorica od njih su posvjedočila taj događaj, a sedamnaestorica od njih su bili veterani s Bedra.

(Ibn Hanbel, svez. 1., str. 119.; Ibn Asakir, Ta'rih Dimšek, svez. 2., str. 7.)

 

Ovo je jasan dokaz da ovi ashabi ne bi spomenuli događaj na Gadir Humu da ih h. Ali nije pitao o tome. Da h. Ali nije postao halifa i da nije imao u rukama moć i vlast ashabi bi ostali njemi, iz straha od sankcija. Ovo se stvarno dogodilo u slučaju nekih od ashaba kojima strah i zavidnost nisu dozvolili da iskažu svoje svjedočenje o “Gadir Humu”. Među njima su bili: Enes ibn Malik, Bera' ibn Azib, Zejd ibn Arkam, Džerir ibn Abdullah.

(Al-Baladhuri, Ansabul Ašraf, svez. 92., str. 156.; Sira al-Halabijja, svez. 3., str. 337.; Ibn Qutejbe al-Ma'araf, str. 194.)

 

Alijevo pravo je obznanjeno od njih, ali se njemu nije dozvolilo da upravlja hilafetom u miru. Njegovi dani su bili ispunjeni s izdajama, spletkama i neredima. Ratovi protiv njega su poduzimani sa svih strana, a izvori pobune protiv njega leže u njihovoj zavidnosti i zlobi pokrenuta još iz dana njegovih velikih pobjeda (i poraza njihovih prvaka) na Bedru, Hunejnu, Hajberu, pa sve dok nije pao šehidom.

 

Poslanikove upute nisu našle mjesta u ušima onih koji su kršili svoje zakletve, onih prestupnika koji su zanemarivali istinu i oportunista koji su se prilagođavali prema prilikama. Oni su se upustili u nemoral, uzimanje mita i u ljubav prema dunjaluku u vrijeme Osmanovog hilafeta. Sin Ali ibn Taliba nije mogao ispraviti u 3-4 godine vladavine korupciju, pokvarenost i devijacije, stvaranu četvrtinu vijeka. Ali je bio taj koji je kazao:

“Ja znam dobro šta će vas ispraviti, ali ja vas neću liječiti kvareći sebe.”

 

Nije dugo potrajalo prije nego je Muavija ibn Sufjan preuzeo hilafet i nastavio isti plan koji smo već opisali, tj. zabranu hadisa izuzev onih koji su bili opće poznati u doba Omera. Zaista, on je otišao i korak dalje, unajmljujući posebnu grupu ljudi ashaba dajući im isključivi zadatak da i izmišljaju hadise. Tako je Poslanikov sunnet bio zagubljen u mreži njihovih spletki, laži, legendi i lažnih vrlina. Muslimani su nastavili živjeti tako cijelo stoljeće tokom kojeg je masa generano slijedila Muavijin sunnet.

Kada kažemo Muavijina sunnet mislimo na djelovanje prve trojice halifa i sve ono što su on i njegovi pomagači dodali tome od laži, inovacije, klevete, blasfemija Alija i njegove porodice i njegovih sljedbenika među iskrenim ashabima. To je razlog zašto ja ponavljam da su Ebu Bekr i Omer uspijeli u svom planu da prebrišu Poslanikov, s.a.v.a., sunnet pod firmom obraćcanja Kur'anu.

 

Možete se jasno uvjeriti danas, nakon 14 stoljeća, ako s njima polemišete na osnovu ispravno prenesenih Poslanikovih tekstova koji dokazuju da je Poslanik, s.a.v.a., Alija izabrao za svog nasljednika, biće vam rečeno:

 

 “Ostavimo po strani Poslanikov sunnet koji se razlikuje, Knjiga Allahova nam je dovoljna, a Knjiga Allahova ne prenosi da je Ali Poslanikov nasljednik, već se u njoj kaže: ‘Vaše poslove uređujte međusobnim dogovaranjem (šurom)."

 

Ovo je njihov argument. Svaki sunijski učenjak s kojim sam raspravljao spominje ovu argumentaciju kao njihov slogan i redovnu praksu. Zanemarjući činjenicu da je hilafet Ebu Bekra bio iznenadan događaj, kroz koji je Allah zaštitio muslimane od nesreće (Sahih Buhari, svez. 8., str. 26., “Knjiga al-Muharibi min ahlul, kufr we'l ridda”, “Poglavlje o kamenovanju trudne žene koja je bludničila”) njegov izbor nije učinjeno kroz dogovaranje kako to neki tvrde. Prije će biti da je to učinjeno kroz obimne pritiske, prijetnje i silu.

(Ibn Kutejba, el-Imama wel sijasa, “Poglavlje izbor Ebu Bekra”)

 

Nekoliko najboljih ashaba se usprotivilo i suprostavilo ovome, a na čelu grupe su bili: Ali ibn Ebu Talib, Sa'd ibn Uboda, Ammar ibn Jasir, Salman Farsi, Migdad, Zujber, Abas i mnogi drugi, kao što to eminentni historičari navode. No, ostavimo ovo po strani i vratimo se Ebu Bekrovom naimenovanju Omera kao njegovog nasljednika i njegovo nametanje muslimanima, umjesto da se stvar prepustila zajedničkom dogovoru (šuri).

 

Nadalje ćemo se prema našem dobrom običaju, oslonuti samo na knjige ehli sunneta, i tako prezentirati čitaocima kako je Ebu Bekr izabrao svog prijatelja za nasljednika. Ibn Kutejbe izvješćuje u svom djelu Historija Halifa (Tarihul-Hulefa), u “poglavlju o Ebu Bekrovoj bolesti i njegovom planiranju Omera za svog nasljednika”:

 “Tada je on poznavao Osman ibn Affana i rekao mu: ‘Zapiši moj testament.’

Tako je on, Ebu Bekr diktirao Osmanu, a on je pisao: ‘U ime Allaha Milostivog Svemilosnog! Ovo je ono što je Ebu Bekr ibn Kuafa odlučio kao svoju posljednju oporuku i testament na ovom svijetu kojeg on napušta i pravi testament za onaj svijet u koji on ide.

Izabrao sam Omera ibn Hattaba kao svog nasljednika, ako ga smatrate pravednim čovjekom među vama, to je i moje mišljenje o njemu i moja nada je u njemu.

Ako on skrene i izmjeni se, ja sam samo želio dobro i ja nemam znanja o neviđenom. A oni koji rade loša dijela uskoro će saznat svoju sudbinu."

On je tada udario svoj pečat na dokument i dao ga Osmanu. Kada su se vijesti proširile među muhadžirima i ensarijama, da je on za svog zamjenika izabrao Omera, oni su mu ušli i kazali:

“Vidimo da si nam Omera postavio za halifu. Ti znaš dobro njegovu žestinu u ophođenju s nama, čak i dok si ti bio među nama, kao što će biti kada nas ti napustiš. Sada ti odlaziš u susret Allahu Uzvišenom i Moćnom, šta ćeš mu reći kada te bude pitao o tome?”

Ebu Bekr na to odgovori: “Ako me Allah upita o tome, ja ću mu najverovatinije odgovoriti: ‘Izabrao sam im među njima onoga ko nije izgledao najbolji među njima."

 (Ibn Kutujbe, Tarihul Hulefa, poznato kao al-Imama wel sijasa, svez. 1., str. 24)

 

Neki historičari poput Taberija i Ibn Asira, prenose da kada je Ebu Bekr pozvao Osmana da mu izdiktira zadnji testament, bio izgubio svijest u toku diktiranja, a da je Osman upisao ime Omer ibn Hattaba. Kada se osvjestio rekao je Osmanu da mu pročita napisano, on je pročitao i tako spomenuo Omerovo ime.

 

 Ebu Bekr ga je upitao: “Odakle si dobio ovo?” On mu odgovori: “Nikada nisi želio da mu oponiraš.” Ebu Bekr je odgovorio na to: “U pravu si.”

Kada je završio svoj testament, neki od ashaba, među njima i Talha, posjetili su ga. Talha mu je rekao: “Šta ćeš sutra reći svome Gospodaru? Izabrao si grubog, oštrog, žestokog čovjeka da vlada nad nama. Ljudi bježe od njega i njihova srca udaraju u strahu od njega.”

Ebu Bekr reče: “Svi ste vi pomagali meni, a on je bio moja potpora, zato sada podržite njega.”

Potom je rekao Talhi: “Da li ti želiš da me zaplašiš s Allahom? Ako bih sutra bio pitan kazao bih: ‘Izabrao sam najboljeg od tvojih ljudi da im upravlja."

 

Pošto se svi historičari slažu da je Ebu Bekr izabrao Omera kao svog nasljednika, bez konsultacija sa ashaba, mi možemo samo dodati da je to uradio uprkos željama ashaba koji su mrzili Omera. Da li je to bio Ibn Kutejbe koji je prenio da su muhadžiri i ensarije ušli kod njega i rekli: “Ti si potpuno svjestan njegove grubosti prema nama.”, ili Taberi koji je kazao: “Neki ashabi, i Talha među njima, ušli su kod Ebu Bekra. Talha mu je tada rekao: “Šta ćeš reći svom Gospodaru za to što si izabrao nekoga ko će prema nama biti grub, sirov, žestok...”

 

Na kraju rezultat je isti: Ti ashabi nisu riješavali njihove stvari putem dogovora i oni nisu odobrili izbor Omera za halifu. Rezultat je taj, kako je to Imam Ali ranije kazao, da je Omer grubo postupio prema njemu kada on nije htio dati prisegu Ebu Bekru. Pa Ali je već prije rekao: “On je za tebe muzao mljeko, od kojeg će polovina biti za tebe, zato ojačaj njegovu vlast danas, on će ti to vratiti sutra.”

 

Ovo je upravo ono što je rekao jedan od ashaba Omeru ibn Hattabu kada je on izašao vani s pismom u kojem je naimenovan za halifu. On je rekao Omeru sljedeće: “Kakav je to dokument o Ebu Hafsa?” Omer odgovori: “Ne znam, ali ja ću biti prvi koji će (to što je napisano) slušati i pokoriti se.” Na to mu asahab reče: “Tako mi Allaha ja znam šta je u njemu. Ti si njega napravio vođom prve godine, sada on tebe pravi vođom.”(Ibn Kutejbe, al-Imama vel sijasa,“Poglavlje o Ebu Bekrovom naimenovanju Omera”)

 

Ovo nam jasno pokazuje, bez imalo sumnje, da princip šure na koji se ehli sunnet toliko poziva, nije imao nikakvu ulogu kod Ebu Bekra i Omera. Drugim riječima, Ebu Bekr je bio prvi koji je odbacio i uništio princip šure pa je tako otvorio vrata Umajadskim vladarima da slijede njegove stope u uspostavljanju carske dinastije kod koje se vlast prenosila s oca na sina i tako redom.

 

Nakon njih, Abasidi su nastavili istu praksu a šura je ostala samo mislena imenica za kojom ehli sunnet vel džema'at traga, ali nikako da je nađe. Ovo me podsjeti na dijalog koji se dogodio između vehabijskog alima iz Saudiske Arabije i mene, u Najrobiju (Kenija) u jednoj džamiji, po pitanju hilafeta. Ja sam istupio s mišljenjem da je halifet bio stvar već unaprijed predodređena od strane Allaha i da tu nije bilo nikakva prostora za ljude da oni odlučuju o tome.

 

On je bio zagovornik šure i branio ju je svim sredstvima. Sa sobom je, također, imao nekoliko svojih studenata i oni su ga podržavali u svemu. Tako da su oni svoje argumente bazirali na Kur'anu u kojem je Allah, dž.š., rekao Poslaniku: “Njihovi poslovi treba da se riješavaju (odlučuju) šurom između njih.”

 

Shvatio sam da sam moćniji od njih, jer oni su naučili sva vehabijska mišljenja od svojih učitelja, a malo su slušali istinske hadise. Oni su se uglavnom oslanjali na neke hadise koje su naučili napamet od kojih su većina bili lažni. Ja sam se stoga ograničio na princip šure i rekao njima i njihovom učitelju: “Možete li vi zasnovati vladu vašeg visočanstva, vašeg kralja na principu šure, tako da bi on morao odstupiti s trona i slijediti primjer vaših dobrih prethodnika (selefa).

 

Pa da se time da sloboda izbora vladara narodu cijelog arapskog poluostrva? Nisam siguran da bi on (kralj) to dopustio zato što su i njegov otac i njegov djed upravljali po dinastijskom principu, a i cijelo arapsko posluostrvo je postalo njihovo kraljevstvo.” Na to njihov alim reče: “Mi nemamo nikakva posla s politikom, mi smo u Božijoj kući u kojem nam je zapovjeđeno da spominjemo Njegovo ime i da mu se klanjamo.” Odgovorio sam: “I da se traži znanje, također.”

On reče: “Tako je, i mi također podučavamo mlade ovdje” Rekoh: “Također, mi ovde vodimo aktuelnu diskusiju.” On reče: “Ali ti si je (džamiju) oskrnavio dotičući se politike.” Napustio sam moje sagovornike, osjećajući se tužim zbog stanja muslimanske omladine čije misli se kontrolišu od strane vehabija, na svaki način, tako da su u stanju objaviti rat vlastitim očevima. Svi su oni bili sljedbenici šafijskog mezheba koji je, ja mislim, najbliži porodici Poslanikovoj, s.a.v.a.

 

Šejhovi su počeli da stiču respekt među obrazovanim i neobrazovanim svijetom, jer većina njih su izrasli iz časnih potomaka. Tada su došle vehabije koristeći se njihovim siromaštvom krenuli su s kupovinom mladih novcem i drugim stvarima, tako da su oni izmjenili svoja gledanja. Tako, naprimjer, ubjedili su ih da je njihov respekt prema šejhovima u stvari idolatrija, jer to, po njima proizvodi obožavanje ljudskog bića. Tako su se sinovi okrenuli protiv svojih očeva.

 

Nažalost, ovo je nešto što se dogodilo u mnogim muslimanskim afričkim zemljama. No, vratimo se našoj temi smrti Ebu Bekra. Mi ga nalazimo upravo prije smrti, kako se kaje šta je učinio, jer Ibn Kutejbe prenosi u svome djelu “Historija halifa” Ebu Bekrove riječi: “Da, tako mi Allaha, žalim samo zbog tri stvari, i da ih bogodo nisam nikad učinio:

 

1. da nisam bogdo, išao prema Alijevoj kući.U drugoj predaji stoji, “da bogdo nisam napustio kuću Fatiminu, pa i da su mi oni najavili rat.”

2. da sam bogdo, na dan Sakife u Beni Sa'idu ja dao prisegu Ebu Ubejdu ili Omeru, i da je neko od njih bio halifa, a ja samo ministar.

3. da sam bogdo, kada sam došao do Zi al-Fedža'alul-Sulamija, dok je on bio ratni zarobljenik, ubio ga ili poštedio ga, umjesto što sam ga spalio.

(Tarih Taberi, svez. 4., str. 52.; Ibn 'Abd Rabbih u al-'Akdul-Ferid, svez. 2., str. 254.; Mesudi u Murudžu Zeheb, svez. 1., str. 414.)

 

A mi dodajemo i da bogdo, o Ebu Bekre, nisi tlačio Fatimu-Zehru, da je nisi ranio ili naljutio i da si se bogdom pokajao prije njene smrti i tražio halala od nje. Ovo naročito zbog kuće h. Alija koju si ti izložio prijetnji i dozvolio da se spali. U svezi s hilafetom, da si bogdo, ostavio tvoja dva prijatelja Ebu Ubejda i Omera i dao prisegu od Boga odabranom halifi koji je bio postavljen na to mjesto od donosioca Objave Muhammeda, s.a.v.a.

 

Danas bi svijet bio drugačiji od onog kakvog ga vidimo, i islam bi bio rasprostranjen na cijeloj zemaljskoj kugli, kako to Allah obećao, a njegovo obećanje je istinito. Što se tiče el-Fedža'a el-Sukamija, koga si spržio do smrti, da bogodom nisi spržio Poslanikovu tradiciju koje si bio sabrao, naučio bi korektana šeriatska pravila iz njih, i ne bi pribjegavao vlastitom sudu i ličnom mišljenju.

 

Na kraju, dok si bio na samrtnoj postelji da si samo pomislio o načinu svog izbora i o izboru tvoga nasljednika, i da si povratio poziciju halife njegovom pravom vlasniku, onome koji je u odnosu na hilafet poput osovine u odnosu na mlinski točak, jer ti si bio najbolje upoznat o njegovim kvalitetima, njegovoj odlučnosti, asketizmu, znanju, pobožnosti, jer on je bio od samog Poslanika Božijeg, s.a.v.a., a naročito onda kada ti je prepustio tu stvar i nije se digao protiv tebe, radi zaštite islama.

 

Ti si bio slobodan da se posavjetuješ ummet Muhammedov da izabere za sebe onoga ko će popraviti njene stvari, ko joj upravljati kako treba i dovesti je do vrhunca slave. Mi molimo Allaha Uzvišenog da oprosti tvoje grijehe i da umiri (ljutnju) Fatiminu, njenog oca, njenog muža, i njenih sinova zbog tebe!

 

Jer ti si razljutio dio Mustafe, a Bog postaje ljut kad je ona ljuta, i on je zadovoljan kad je ona zadovoljna. A onaj ko rani Fatimu, rani njenog oca, u skladu s tekstom hadisa, i u skadu s Allahovih riječima:

 

“Ko god uzrokuje tegobu Poslanik, za njega je grozna kazna.”

 

I mi tražimo utočište od Allaha od Njegove srdže i tražimo od njega da bude zadovoljan sa nama i sa svim muslimanima, sa svim muškarcima i ženama, vjernicima i vjernicama!