Abdullah ibn Zubejr

 

Otac mu je Zubejr ibn Avam koji je ubijen u Bici oko deve, a u sunnetu ova bitka se još naziva Bitka onih koji su prekršili zakletvu. Majka mu je Esma kćerka Ebu Bekrova ibn Ebi Kuhafe. Tetka mu je Aiša, majka pravovjernih, kćerka Ebu Bekrova i supruga Poslanikova, s.a.v.a.

 

On je jedan od najvećih protivnika Imama Alija, neka je mir s njim, i jedan od onih koji su ga najviše mrzili. On se vjerovatno ponosio i hvalio fetvama svoga djeda Ebu Bekra i tetke Aiše, pa je od njih naslijedio tu mržnju i zavist, i na tome je odrastao.

Imam Ali je govorio Zubejru: “Ubrajali smo te u sinove Abdulmuttalibove, sve dok tvoj sin nije postao sin zla, pa nas je rastavio od tebe.” Poznato je iz historije da je on u Bici oko deve bio jedan od priznatih ličnosti i komandanata, tako da će ga Aiša postaviti za imama džemata nakon što je razriješila te dužnosti Talhu i Zubejra, jer se oni nisu međusobno saglasili, želeći svaki za sebe tu poziciju.

 

Također se kaže da je on doveo svojoj tetki Aiši 50 ljudi da lažno posvjedoče da to mjesto odakle su na nju zalajali psi nije Mau-l-haveb na što ju je upozorio Poslanik rekavši da će tada bit na krivdi, pa su poslije toga nastavili put. Abdullah je taj koji je optužio svog oca da je kukavica kada je odlučio napustiti bitku nakon što ga je Imam Ali podsjetio na Poslanikov, s.a.v.a., hadis u kojem kaže da će se Zubejr boriti protiv Alija i da će mu time učiniti nepravdu.

 

Kada mu je sin upućivao optužbe da je kukavica i da ga je strah, Zubejr je rekao: “Šta je tebi, Bog te ubio, kako je ovo nesretno dijete!” (Tarih Easem; Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebi Hadid, 2/170) Rečeno je da je on optuživao svog oca dok nije krenuo prema Alijevoj vojsci i onda bio ubijen. Tako su se obistinile riječi njegova oca: “Kako je ovo nesretno dijete!”

 

Ovu predaju smo izabrali, jer je ona najbliža stvarnosti i ličnosti Zubejrovoj, koji je bio zavidan, a njegov sin Abdullah je bio sin zla. Zubejr se nije mogao tek tako povući iz bitke i ostaviti iza sebe Talhu, svoje drugove i robove koji su se borili s njim u Basru, i nije mogao tako 1ahko ostaviti majku pravovjernih i sestru svoje žene, a već je bio na rubu propasti.

 

Da i prihvatimo da je on njih ostavio, oni njega ne bi ostavili, posebno to ne bi uradio njegov sin Abdullah, čija nam je odlučnost i žestina poznata. Historičari navode da je Abdullah ibn Zubejr psovao i proklinjao Alija govoreći: “Došao vam je podmukao bijednik.” (misli na Alija) Održao je govor stanovnicima Basre potičući ih na borbu i rekao je: “Ljudi, Ali je ubio halifu Osmana nepravedno, zatim je pripremio vojsku kako bi preuzeo vlast nad vama i uzeo vaš grad!

 

Budite ljudi koji će tražiti osvetu za prolivenu krv vašeg halife, čuvajte vaša mjesta, borite se da biste odbranili vaše žene, djecu, imetke i porijekla! Ali smatra da samo on ima pravo na ovo, ako vas pobijedi, tako mi Allaha, uništiće vašu vjeru i vaš dunjaluk!” (Šerh Nehdžul-blage, Ibn Ebi Hadid, l/358; Tarih Mesudi, 5/163)

 

Toliko je mrzio Hašimije, a Alija posebno, tako da je čak ostavio donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.a., četrdeset džuma, pa je rekao: “Od njegovog spominjanja me odvraća to da neki ljudi ne bi dizali svoje noseve i da se ne bi oholili.” (Tarih Jakubi 3/7; Šerh Nehžul-belaga, 1/385)

 

Kada ga je njegova zavist i mržnja dovela dotle da ostavi donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.a., onda nema nikakva čuda u tome što on laže ljudima i optužuje Imama Alija i baca na njega ljagu. Čuli ste šta je rekao kada se obraćao stanovnicima Basre: “Tako mi Allaha, ako vas pobijedi, uništiće vašu vjeru i vaš dunjaluk!” Ovo je sramotna laž i velika potvora od Abdullah ibn Zubejra, do čijeg srca istina nije pronašla put.

 

Dokaz tome je da je Ali ibn Ebi Talib u toj bitci pobijedio i većinu je zarobio, a među njima je bio i sam Abdullah ibn Zubejr, ali je svima oprostio i pustio ih na slobodu. Prema Aiši je velikodušno postupio, zaklonio je i vratio u njenu kuću u Medinu. Zabranio je svojim drugovima da uzimaju ratni plijen, da proganjaju žene i djecu, da ubijaju ranjenike.

 

Ovakav stav Imama Alija je prouzrokovao buntovno ponašanje nekih vojnika i sumnjičenje u njegovu vlast. Imam Ali je čisti Poslanikov sunnet, on poznaje Allahovu knjigu kao niko drugi, ali mnogi licemjeri u njegovoj vojsci su se pobunili protiv njega i počeli huškati i druge, govoreći: “Kako nam dozvoljava da se borimo protiv njih, a zabranio nam da progonimo njihove žene?”

 

Mnogi vojnici su bili obmanuti ovim riječima, ali Imam Ali im je iznio dokaze iz Allahove knjige i rekao: “Borite se protiv onog ko je pokušao da od vas uzme vašu majku Aišu!” Tada su shvatili da je on u pravu, pa su rekli: “Molimo Allaha da nam oprosti!

Ti si u pravu, a mi smo pogriješili!” Riječi Abdullah ibn Zubejra su laž i očita potvora, jer ga je mržnja prema Imamu Aliju zaslijepila i izvela ga iz imana. Ibn Zubejr se nije pokajao poslije toga, niti je iz tih ratnih pohoda uzeo pouke koje su mu mogle biti korisne.

 

Da, ovo je uzvraćanje zlim na dobro i uvećanje njegove mržnje i zavisti prema Hašimijama i prema prvaku čistog Potomstva. Sve što je bilo njemu na raspolaganju, on je uložio da utrne njihovo svjetlo i da ih uništi. Historičari bilježe da je on poslije ubistva Imama Alija ustao da poziva ljude da njega uzmu za vladara. Oko njega su se okupili neki ljudi što ga je malo osokolio. Radio je na tome da zatvori Muhamed ibn Hanefiju, sina Imama Alija i Hasan ibn Alija i s njima 17 ljudi iz Benu Hašima.

 

Htio je da ih zapali tako da je kod vrata tamnice naslagao drva i zapalio vatru. Međutim, došla je odabrana vojska u pravo vrijeme, ugasila vatru i spasila ih tamnice. Ibn Zubejr je bio blizu ostvarenja svoje namjere. (Tarih Mesudi, 5/185; Šerh Nehdžul-Belaga, Ibn Ebi Hadid, 4/487)

 

Mervan ibn Hakem je poslao vojsku na njega pod komandom Hadžadža, oni su ga opkolili, ubili, a zatim razapeli u Haremu. Ovako je završio život Abdullah ibn Zubejra, kao što je završio i njegov otac prije njega. Obojca su voljeli dunjaluk i imali ambicije za vlast. Željeli su da vladaju ljudima i zato su se i borili.

 

Umro je ubijen, a nije ispunio svoje želje. I Abdullah ibn Zubejr ima svoje stavove u fikhu i to je bio njegov način da se suprotstavi fikhu Ehli-bejta koje je mrzio iznad svega. Najpoznatije njegove riječi u fikhu su o zabrani privremenog braka. Jedanput je rekao Abdullah ibn Abbasu: “O ti koji si slijep, ako budeš primjenjivao privremeni brak, sigurno ću te kamenovati!” Ibn Abbas mu je odgovorio: “Ja jesam slijepih očiju, ali tvoj razum je slijep. Ako želiš da saznaš o dozvoljenosti privremenog braka, pitaj o tome svoju majku!” (Abdullah ibn Abbas je oslijepio u starosti, a to što mu je rekao: “O tome pitaj svoju majku!”, kaže se da je Zubejr oženio Esmu samo privremeno i da je Abdullah sin iz privremenog braka. Kaže se da se Abdullah vratio svojoj majci i rekao joj: “Zar da ne klevećem Ibn Abbasa, on najbolje poznaje mane Arapa!”)

 

Ne želimo da dugo govorimo o ovoj temi. Samo smo htjeli pokazati kako se Ibn Zubejr suprotstavljao Ehli-bejtu u svemu, pa čak i u fikhskim pitanjima, o kojima on nije imao nikakva uvida. Svako od ovih je otišao onako kako je zaslužio, a ummet su ostavili da grca u moru krvi i da se utapa u moru zabluda.

Većina njih ne ralikuju istinu od laži, a to su jasno pokazali Talha, Zubejr i Saad ibn Ebi Vekkas. Jedini ko je bio na pravom putu i koji nije posumnjao ni jedan trenutak u Istinu, bio je Ali ibn Ebi Talib, s kojim istina ide gdje god da on ide. Čestitamo onome ko ga slijedi! Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ti, o Ali i tvoje pristalice ste pobjednici na Sudnjem danu!” (Ed-Durru-l-mensur fi-t-tefsiri bi-l-mesur, Dželaluddin Sujuti, o suri Bejjine.)

 

“Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!” Junus, 35 Istinu je rekao Uzvišeni Gospodar!