ZNAČENJE TE’VILA KOD KOMENTATORA

KUR’ANA I ZNALACA TUMAČENJA

 

Komentatori Kur’ana su se žestoko razilazili i ne slažu se u pogledu značenja riječi „te’vil“. Nakon pregleda njihovih stavova možemo ih sve svesti na više od deset mišljenja. Međutima, poznata su dva mišljenja:

 

I.  Mišljenje starih znalaca tefsira. Rezultat njihovog raspravljanja o te’vilu i tefsiru je sljedeći: te’vil i tefsir su istog značenja i to su dva SINONIMA. Prema tome, svaki Kur’anski ajet ima te’vil. Saglasno sa Allahovim riječima koje glase da tumačenje (te’vil) njihovo zna samo Allah. Znanje mutešabih ajeta svojstveno je samo Allahu dž.š.

 

    Stoga je jedna skupina starih komentatora smatrala da su mutešabih ajeta i ona isprekidana slova na početku sura, jer nije poznat ajet čije je značenje skriveno ljudima izuzev ovih slova. Međutim, mi smo u prethodnim odjeljcima o tome govorili detaljno i naveli smo jedan od razloga zašto to mišljenje nije tačno.

Bilo kako bilo, budući da Kur’an negira da znanje te’vila nekih ajeta zna neko drugi osim Allaha, a nemamo ajeta čiji se te’vil ne zna, to jest, čije je značenje sasvim skriveno, kako kažu oni, -a kako isprekidana slova koja se nalaze na počecima sura nisu mutešabih ajeti... iz svih tih razloga potonji komentatori Kur’ana napustili su mišljenje starih komentatora.

 

II.  Stav novijih komentatora Kur’ana glasi: te’vil je suprotnog značenja zahiru (vanjskom slovu Kur’ana) koje se namjerava reći samom vanjskom riječju. Prema tome, svaki ajet nema te’vila, već je te’vil ograničen samo na mutešabih ajete čije značenje ne zna niko drugi sem Allaha. To su oni ajeti koji svojim vanjskim slovom govore o tjelesnosti Boga, o dolasku, o zauzimanju prostora, o božijem zadovoljstvu, ljutnji, žalosti i drugim opisima koji se spominju uz Boga dž.š. Takođe, tu spadaju i ajeti koji svojim vanjskim slovom pripisuju grijeh Poslaniku i ostalim vjerovjesnicima –neka je božiji mir na njih-, a koji su čisti od grijeha.

Ovo mišljenje se proširilo tako da je izraz „te’vil“ postao kao neka druga činjenica i istina u značenju nasuprot „zahiru“.

 

Doista, te’vil Kur’anskih ajeta u apologetskim raspravama i dogmatskim svađama i znači doista samo to. Takođe, svođenje značenja ajeta na nešto suprotno zahiru (vanjskom značenju, vanjskoj riječi) oni (teolozi) su nazivali „te’vilom“ i to je tema koja je kružila u njihovim raspravama, mada nije takvo mišljenje bez protivrječja.

(Jer je naime, tumačenje nekog ajeta usprkos priznanju da te’vil zna samo Allah, proturječan posao. Međutim, teolozi to navode tako u smislu da je to značenje u ajetu.)

 

Ovo mišljenje, usprkos svojoj velikoj poznatosti i raširenosti, nije tačno i ne može se primijeniti na Kur’anske ajete, jer:

 

1- Dva ajeta koje smo prenijeli u prethodnom odjeljku:

- „čekaju li oni te’vil Knjige“

- „ne, nego oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni te’vil njegov.“

jasno pokazuju da svi ajeti imaju te’vil i da se te’vil ne odnosi samo na mutešabih ajete, kako se čini iz gore njihovog navedenog stava.

 

2- Gore navedeni njihov stav smatra nužnim postojanje ajeta u Kur’anu čije je pravo značenje ljudima nejasno i osim Allaha niko ne zna značenje takvih ajeta. Ali sa ovakvim mišljenjem gdje je Kur’an predstavljen kao govor koji ne ukazuje na svoja značenja, ne može se staviti zajedno jasni Kur’anski poziv i izazov jezikoznancima u pogledu svojeg belageta (retoričnosti i ljepote izraza).

 

3- Na temelju takvog njihovog mišljenja ne bi onda bila dosljedna ni potpuna argumentacija Kur’ana časnoga!!! Tako prema tvrdnji iznešenoj u ajetu časnom:

„pa zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivriječnosti!“

Jedan od dokaza da Kur’an nije ljudski govor jeste i to da ne postoji značenjsko a ni intencijonalna razilaženja među ajetima –usprkos udaljenosti vremena njihovog objavljivanja i razlike u okolnostima njihovog objavljivanja! A što se prividno javlja proturječje među nekim ajetima i na prvi pogled, takvo proturječje se uklanja promišljanjem i razmatranjem tih ajeta.

 

Ako se pretpostavi da se veliki broj Kur’anskih ajeta koji su nazvani mutešabihat (nejasni) razlikuje i razilazi sa velikim brojem drugih ajeta nazvanim muhkemat (jasni), te ako ovo razilaženje među njima otklanjamo tako što tvrdimo da njihovo vanjsko značenje (zahir) nije namjeravano, a prava značenja koja su namjerena u tim ajetima zna samo Allah uzvišeni... ako, dakle, tako pretpostavimo, onda na taj način otklonjeno razilaženje ne pokazuje da Kur’an nije ljudski govor.

A tako isto će biti i ako otklanjamo ovo razilaženje među ajetima tako što mijenjamo vanjsko značenje svakog ajeta čiji je sadržaj oprečan ili sasvim kontradiktoran tzv. jasnim ajetima, te ako potom te ajete tumačimo (te’vil) –u značenju te’vila kako je kod potonjih komentatora Kur’ana- svodeći ih na značenje koje je suprotno njihovoj vanjskoj riječi.

 

4- Mi smatramo da uopšte nema dokaza da se pod te’vilom u ajetu gdje se govori o muhkemu (jasnom) i mutešabihu (nejasnom) /djelu/ Kur’ana ukazuje na značenje suprotno zahiru (vanjskom smislu, značenju Kur’ana), kao što se ni ne ukazuje na suprotno značenje u ajetima u kojima se spominje riječ „te’vil“. Tako na primjer, u kazivanju o Jusufu –neka je mir na njega i na sve božije vjerovjesnike- riječ te’vil izrečena je na tri mjesta[76] u značenju „tumačenja sna“.

Naime, jasno je da tumačenje snova nije suprotnog značenja samim snovima, nego je to vanjska istina koja se vidi u snu, u naročitom obliku. Tako je npr. Jusuf vidio počast od strane njegovog oca, njegove majke i njegove braće u obliku klanjanju sunca, mjeseca i zvijezda njemu. Vladar Egipta vidio je godine oskudice u obličju sedam mršavih krava koje su pojele sedam debelih krava.

Dvojica Jusufovih drugova iz tamnice vidjeli su razapinjenje i služenje vladaru u obliku nošenju hljeba na glavi koji jedu ptice i cijeđenja grožđa.

Tako imamo u kazivanju o Musau i Hidru, nakon što je Hidr probušio lađu, ubio dječaka i prezidao i uspravio zid, da se njemu Musa svaki put suprostavlja i raspravlja s njim, ali Hidr njemu navodi skrivenu tajnu koja počiva iza njegovih djela i to naziva „te’vilom“. A poznato je da je unutarnja bit i istina djela koja su se zbila posredstvom Hidra, te takođe istinsko pronicanje u njihovom odobravanju koje je poput duše (duha) već nazvano te’vilom. A „te’vil“ nije neko značenje koje je oprečno svome vanjskom smislu. Allah dž.š. kaže u vezi sa mjerenjem i vaganjem:

„Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru. To je bolje i te’vil je ljepši.“

 

Jasno je da Allah dž.š. ovdje pod te’vilom mjere i vage želi da kaže da je potrebno uspostaviti pravilno i posebno gospodarsko mjerilo kakvo se nalazi po pijaci u vezi sa kupovanjem, prodaje, prenošenja i tovaranja. Te’vil sa ovim značenjem nije suprotnog značenja zahiru mjerenju i vaganju, nego je to vanjska istina i „duh“ koji se uspostavio u mjerenju i vaganju i koji jača ili slabi u zavisnosti od toga da li je poslovanje pravilno ili je pak pravilnost poslovanja odsutna.

Allah dž.š. kaže na drugom mjestu:

„A ako su u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku... to je vama bolje i te’vil je ljepši.“

Jasno je da je namjera i značenje riječi „te’vil“ u ovome ajetu učvršćenje jedinstva i uspostavljanje duhovnih odnosa u društvu. A to je vanjska istina i nema suprotnog značenja Zahiru (suzbijanju neslaganju i vraćanju Poslaniku i Allahu, ako je do nesloge došlo).

 

Ovako isto je i sa drugim mjestima u časnom Kur’anu na kojima je navedena riječ „te’vil“, a ukupno je 16 takvih mjesta. Ni na jednom od tih mjesta nije moguće rabiti riječ te’vil u značenju „značenja koje su suprotna vanjskom tekstu“, nego je to drugo značenje koje je prikladno takođe riječju te’vil kako je navedeno u 7-om ajetu sure Ali Imran, a što ćemo da spomenemo u sljedećem odjeljku.

Stoga mi smatramo da ne postoji potreba za tumačenjem riječi „te’vil“ u tom spomenutom ajetu, kao nekom „značenju koje je suprotno vanjskom tekstu –vanjskom značenju“.