Pravo značenje te'vila u Kur'anu 

 

Ukratko rečeno, siže koji možemo izvesti iz ajeta u kojima je navedena riječ „te’vil“ –a takvih ajeta naprijed smo već nekoliko naveli- ukazuje da te’vil nije nešto što usljeđuje sa strane značenja koje se namjerava kazati doslovnim tekstom. Naime, jasno je da Jusufu san i njegovo tumačenje tekst sam ne objašnjava tako što bi ga doslovno tumačio.

Isto je i sa kazivanjem o Musau i Hidru –neka je božiji mir na obojicu njih-. Same riječi toga kazivanja ne upućuju na tumačenje koje je Hidr kasnije naveo Musau. Takođe dvije rječenicu u ajetu:

 

„Napunite mjeru kada mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru...“, ne upućuju doslovno na uspostavljanje naročitog pravednog gospodarstva, već je to te’vil koji služi za to što je navedeno.

 

Takođe i u ajetu:

„a ako se u nečem ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku...“, sam ovaj ajet doslovno ne upućuje na svoj te’vil, a taj te’vil je Islamsko jedinstvo.

I tako redom i drugim ajetima ukoliko bismo ih pomno proučili.

Naime, za neki san je tumačenje njegovo (te’vil njegov) vanjska istina koju snivaoci vide u posebnom obliku. U pripovijesti o Musau i Hidru, te’vil (tumačenje) Hidrovo jeste istina iz koje izranjaju njegova djela koja je uradio.

Isto tako je i u ajetu o pravilnom mjerenju na litru i kantar. Te’vil tog ajeta je opći interes koji izranja iz pravednog mjerenja. I ajet o tome da se treba vraćati Allahu i Njegovom Poslaniku, takođe je sličan ovom što smo spomenuli.

Te’vil svake stvari jeste vanjska istina koju pokazuje iz sebe ta stvar i samo tako ostvaruje te’vil. Po te’vilu, očitovatelj te’vila opstoji a i te’vil se očituje po svome očitovanju.

A takva ideja te’vila i postoji u časnome Kur’anu; jer ova Knjiga sveta svabdjeva se sa česmi ISTINA i ZNAČENJA gdje prestaje prostor materije i tjelesnosti, a to je najviša razina osjećanja i osjetilnog i prostranija je i od ukalupljenosti riječi i izraza što je posljedica našeg materijalnog života.

Ove istine i značenja se ne mogu izraziti određenim izrazima i riječima; one su naprosto skretanje pažnje čovječanstvu od svijeta nevidljivog na nužnost njihove pripreme za prisprijevanje u sreću posredstvom pridržavanja vanjskih istinskih dogmi vjerovanja i ispravnih ponašanja. A kada se čovjek preseli na onaj drugi svijet, tada se njemu pojave ove istine i značenja otkrivene. Eto, to je ono na šta upućuju ona dva ajeta iz sura A’raf i Junus koje smo naveli.

 

A na to upućuju takođe i Allahove riječi:

„Ha Mim. Tako mi Knjige jasne! Mi je objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumijeli, a ona je u Glavnoj Knjizi, kod Nas, cijenjena i puna mudrosti!“

Kontekstualna povezanost ovih ajeta sa te’vilom u značenju kakvo smo mi spomenuli je očita i bez ikakve nejasnoće, napose zbog toga jer Allah dž.š. kaže: „da biste razumijeli“, a ne kaže: „da biste Kur’an razumijeli“, jer znanje te’vila je samo božije, kako se i tvrdi u ajetu o muhkemu i mutešabihu (gdje se kaže da njegov te’vil zna jedino Allah). Zbog toga kada ovaj ajet želi da spomene one koji skreću s pravog puta i koji slijede nerazgovetne mutešabih ajete, on takve ljude opisuje da teže razvratu, neredu i te’vilu, ali ih ne opisuje tako da su te’vil i našli!

Dakle, „te’vil“ je istina (ili istine) koja je precizno utvrđena u Glavnoj Knjizi (umul kitab) i te’vil ne zna niko drugi osim Allaha dž.š. pa je te’vil ono što se tiče svijeta onostranog.

 

Allah dž.š. kaže takođe u drugim ajetima:

„i kunem se časnom kada zvijezde gube,-

a to je da znate, zakletva velika,-

on je zaista Kur’an plemeniti,-

u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti,-

on je objava od Gospodara svjetova!“

 

Jasno se očituje iz ovih ajeta da u Kur’anu časnom postoje dvije razine (dva mekama). Razina koja je brižljivo čuvana od dodira i razina objave koju razumiju svi ljudi.

Dodatna korist kojom se možemo iz ovih ajeta okoristiti, a koju nismo našli u prethodno navedenim ajetima jeste izuzimanje koje je navedeno u Allahovim riječima: osim onih koji su čisti, a što upućuje da tamo postoje neki koji mogu da dohvate istine Kur’ana i njegov te’vil. Ova tvrdnja nije oprečna negiranju koje se iznosi u Allahovim riječima: „te’vil Kur’ana zna samo Allah!“, jer ako se ove dvije tvrdnje jedna uz drugu saobraze, iz njih proishodi kako međusobna nezavisnost tako i zavisnost i uzajamnost. To jest, iz ovih ajeta se saznaje nezavisnost Allahovog znanja ovih istina koje ne zna niko drugi osim „sa Allahovim dopuštenjem i Njegovom podukom –uzvišen je i velik On-„.

Znanje te’vila slično je, prema ovome što smo naveli, znanju onostranog svijeta koju je Allah zadržao za Sebe, što se vidi iz mnogih ajeta. Ima jedan ajet u kome se izuzimaju oni Allahovi odani robovi sa kojima je Allah zadovoljan, te se i za takve robove tvrdi da su u prilici da shvate znanje onostranog svijeta. To se ističe u Allahovim riječima:

„On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome osim onome kogo On za poslanika odabere...“

Iz cijeline svih riječi o znanju onostranog svijeta, izvodimo zaključak da je to znanje nezavisno i pripadno Allahu uzvišenom i da do tog znanja niko ne dolazi osim sa Allahovom dozvolom –uzvišen je i velik On-.

Dakle, čisti su oni koji dohvaćaju Kur’ansku istinu i stižu do nedokučivosti spoznaja Kur’ana, na što nas i uputuju ajeti koje smo citirali. A ako sve te ajete saobrazimo sa Allahovim riječima:

„Allah želi da od vas, o Poslanikova porodico (ehlul- bejt), grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti!“, a koje su navedene, kako to tvrde vjerodostojne predaje, u vezi prava Poslanikove časne porodice –neka je božiji mir na sve njih-, tada ćemo znati da su Poslanik i čeljad njegova oni koji su čisti i koji su znalci te’vila Kur’ana časnoga.

 

 

 

Pretraga