Aiša bint Ebi Bekr “majka pravovjernih”

 

Ona je Poslanikova, s.a.v.a., supruga i majka pravovjernih. Poslanik se oženio njom druge ili treće godine po hidžri, a kada je on preselio na ahiret, ona je imala 18 godina, prema najpoznatijim predajama. Dobro je spomenuti da svaka žena kojom se Poslanik, s.a.v.a., oženio nosi titulu “majka pravovjernih”, pa se kaže majka pravovjernih Hatidža, majka pravovjernih Hafsa, majka pravovjernih Marija itd.

 

Ovo kažem jer sam bio iznenađen kada sam razgovarao sa mnogim ljudima koji nisu razumjeli značenje majčinstva, kako su bile nazvane žene Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Kada ehli sunnet razgovara o Poslanikovim ženama spominju samo Aišu kao što i najveći broj Poslanikovih hadisa prenose od Aiše i pola vjere uzimaju od crvenkasto-bijele Aiše.

 

I kao da su iz riječi “majka pravovjernih” razumjeli da je to odlika koja je svojstvena samo za Aišu između svih Poslanikovih žena. Allah, dž.š., je zabranio vjernicima da se žene Poslanikovim ženama poslije njegove smrti:

 

“Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allahva bio veliki grijeh!”Ahzab, 53

 

Uzvišeni Gospodar je također rekao:

“Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su kao majke njihove.”Ahzab, 6

 

Već smo govorili kako je Poslanik, s.a.v.a., bio uznemiren Talhinim riječima:

“Kada umre Muhammed, ja ću se oženiti Aišom, mojom amidžičnom.”

 

Allah, dž.š., je ovim želio reći da su Poslanikove žene njima haram, i njih oženiti bilo bi kao oženiti svoju majku. Aiša koja je bila nerodilja, nije imala djece, bila je jedna od najvećih ličnosti koju je poznavala historija islama, jer je odigrala najveće uloge u približavanju nekih hilafetu i udaljavanju drugih od hilafeta. Učestvovala je u bitkama, vodila pohode i vojsku.

 

Slala je pisma poglavarima plemena, naređivala i zabranjivala, smjenjivala komandante vojske, a druge imenovala, u Bici oko deve je bila duhovni vođa, a Talha i Zubejr su joj bili potčinjeni i pod njezinim vodstvom.

 

Ne želimo ovdje nabrajati sve njene uloge u životu. O njoj smo govorili u knjizi Pitajte one koji znaju, i ko želi više saznanja neka pogleda knjigu. Ono što je nama važno ovdje jeste da se osvrnemo na njen idžtihad i izmjenu sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

U tom cilju prije svega moramo iznijeti nekoliko primjera kako bi razumjeli “niz velikana” koji su ponos ehli sunneta vel džemaata, koje slijede i njima daju prednost nad čistim Imamima Poslanikove potomstva.

 

Ustvari, ovo je samo plemenska pristrasnost koja je uradila šta je uradila na zatiranju Poslanikovog sunneta, uništavanju njegovih učenja i gašenju njegove svjetlosti. Da Imam Ali i njegovi sinovi nisu ustali protiv toga, mi danas ne bi ništa našli od Poslanikova sunneta.

 

Znamo da Aiša nije slijedila sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.a., niti mu je pridavala važnost. Od svoga muža je čula mnogo hadisa o Alijevom pravu na hilafet, ali ona ih je opovrgla i uradila suprotno. Nije poslušala Allahovu naredbu, a ni naredbu Njegova Poslanika lično njoj upućenu.

 

Izašla je i povela Bitku oko deve, u kojoj je uništena čast i ubijeni mnogi. Porekla je ugovor o primirju koji je sklopila sa Osman ibn Hanifom i kada su joj doveli svezane ljude, naredila je da ih pobiju i kao da nije čula Poslanika, s.a.v.a., da kaže:

“Psovanje muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.”

(Sahih Buhari 8/91; Sahih Muslim u knjizi o imanu)

 

Ostavimo bitke i fitne koje je zapalila majka pravovjernih i njima uništila ljude i posjede. Hajdemo vidjeti kako je i ona sudila po svom nahođenju u Allahovoj vjeri.

Kada obični ashab ima mišljenje i njegove riječi su dokaz, šta onda reći za onu od koje su uzeli pola vjere?!

 

Bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju o skraćivanju od Zehrija od Urveta od Aiše, r.a., da je rekla:

“Prvo što je propisano jest namaz dva rekata, pa je to potvrđeno za onog ko je na putu, a onaj ko je kod kuće klanja puni namaz.”

Zehri kaže: “Rekao sam Urvetu: ‘Šta je Aiši, što ona klanja cijeli namaz na putu?’” Rekao je: “Radi po svom nahođenju kao što je radio i Osman.” (Sahih Buhari 2/36)

 

Zar nije čudno kako majka pravovjernih, Poslanikova supruga, ostavlja sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je sama prenijela i rekla da je sahih, a zatim slijedi novotariju Osman ibn Affana, a ona je bila ta koja je huškala i poticala da se Osman ubije tvrdeći da je promijenio Poslanikov sunnet i izhabao ga prije nego što je izhabao svoju košulju?!

 

Da, ovo se dogodilo u vrijeme hilafeta Osman ibn Affana, ali ona je promijenila mišljenje u vrijeme Muavije ibn Ebi Sufjana. Kako je samo brzo promijenila svoje mišljenje majka pravovjernih.

 

Prvo je poticala da se ubije Osman, ali kada je saznala da su ga ubili i da su položili Aliju zakletvu, promijenila je mišljenje. Počela je da plače za Osmanom i izašla je da da traži osvetu za njegovu krv.

Iz predaje se razumije da je ona klanjala cijeli namaz na putovanju, klanjala je četiri umjesto dva rekata u vrijeme Muavijinog hilafeta, jer je on radio na tome da oživi novotarije svoga amidžića i dobročinitelja Osman ibn Affana.

 

Ljudi slijede vjeru svojih vladara. I Aiša je bila od takvih ljudi. Zato je sklopila mir sa Muavijom nakon što je gajila neprijateljstvo prema njemu. Muavija je bio taj koji je ubio njenog brata Muhammed ibn Ebi Bekra i s njim postupio na najgori način.

 

Uz to, zajednički dunjalučki interesi okupljaju neprijatelje i ujedinjuju protivnike. Zato se Muavija približio Aiši i ona se njemu približila. Počeo joj je slati poklone i davati velika bogatstva.

Historičari kažu:

Kada je Muavija došao u Medinu, otišao je do Aiše da je posjeti. Kada je sjeo, rekla mu je: “O Muavija, zar si siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog mog brata Muhammed ibn Ebi Bekra?”

Muavija je rekao: “Ušao sam u kuću u kojoj sam siguran.”

Aiša je rekla: “Bojiš li se Allaha što si ubio Hadžer ibn Adijja i njegove drugove?”

Odgovorio je: “Njih je ubio onaj ko je posvjedočio protiv njih.”

(Tarih Ibn Kesir, Ibn Abdulbirr, u El-Istiab, o Hadžer ibn Adijju.)

 

Također se prenosi da je Muavija slao Aiši poklone, odjeću i stvar koje se stavljaju u predvorje, a jednom joj je poslao l00.000 odjednom.

(Tarih Ibn Kesir 7/136; Mustedrekul Hakim 4/13)

 

Drugi put joj je poslao, dok je bila u Mekki, ogrlicu čija vrijednost je bila l00.000. Muavija je isplatio i sve njene dugove koji su dostizali vrijednost 18.000 dinara i sve ono što je ona davala ljudima.

(Tarih Ibn Kesir, 7/137)

 

U knjizi Pitajte one koji znaju napisali smo da je u jednom danu oslobodila 40 robova kao otkup za svoju zakletvu.

(Sahih Buhari 7/90, knjiga o edebu, pogl. o hidžri)

 

Isto tako i namjesnici i komandanti od Emevija su joj slali poklone i darivali imetkom.

(Musned Imam Ahmed 6/77)

 

Kada istražujemo o ovom međusobnom približavanju, rekli bismo: Kada je bilo udaljavanje i neprijateljstvo, pa da možemo reći o približavanju, jer Ebu Bekr je prvi pružio priliku Muaviji da učestvuje u vlasti i imenovao ga je za namjesnika Šama poslije smrti njegova brata. Zato je Muavija uvijek osjećao zahvalnost prema Ebu Bekru, jer da nije bilo njega Muavija ne bi mogao ni sanjati o hilafetu.

 

Muavija se složio sa skupinom u njihovoj velikoj zavjeri da uništi Poslanikov sunnet i njegovo čisto Potomstvo. Oni su između sebe podijelili ovaj zadak pa su jedni spalili zapisane hadise, a njemu su ostavili da uništi čisto Poslanikovo potomstvo.

Muavija je uradio ono što mu je povjereno tako što je ljude prisilio da proklinju Potomstvo. Njegovom zavjerom su se haridžije podigle protiv Imama Alija.

Njegovom zavjerom je Ali ubijen.

Njegovom zavjerom je ubijen Hasan ibn Ali stavljajući mu otrov u hranu. Njegov sin Jezid je, poslije njega, dovršio uništavanje Potomstva.

 

Između Muavije i Aiše nije bilo neprijateljstva. Njene riječi: “Zar si, Muavijo, siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog toga što si ubio mog brata. Muhammed ibn Ebi Bekra?”, bile su samo šala, jer ona nije voljela sina Hasamije (pleme) Muhammed ibn Ebi Bekra, koji se borio protiv nje sa Alijem.

 

Zatim, ona se slagala sa Muavijom i u mržnji prema Ebu Turabu, Aliji, a oboje su prema njemu osjećali takvu zavist i mržnju da je prelazilo sve granice.

Ne znam ko je od njih dvoje osjećao jaču mržnju?

Da li je to bio Muavija koji se borio protiv Imama Alija, psovao ga, proklinjao i radio na tome da se zatre njegovo svjetlo?

Ili Aiša, koja je radila na tome da ga udalji od hilafeta, borila se protiv njega i nastojala izbrisati njegovo ime?

 

Nikada nije spominjala njegovo ime, a kada je do nje došla vijest o njegovom ubistvu, ona je od radosti pala na sedždu i zahvalila se Bogu! Njena mržnja je ostala i sada se usmjerila prema Alijevom sinu, Imamu Hasanu, pa je zabranila da ga ukopaju pokraj njegovog djeda Božijeg Poslanika.

Izašla je jašući na mazgi, izazivajući mržnju Emevija i tražeći pomoć od njih protiv Hašimija, govoreći:

“Ne unosite u moju kuću onog koga mrzim.”

 

Htjela je zapaliti novi rat, ali su joj neki njeni rođaci rekli:

“Zar nam nije dovoljna Bitka oko deve crvenoj, pa da nam se još kaže bitka na sivoj mazgi.”

 

Ona je, bez sumnje, pratila veliki pohod vlasti Emevija i čula ih je da proklinju Alija i Poslanikov Ehli-bejt sa minbera, ali to nije opovrgla, niti zabranila. Možda je čak tajno i ohrabrivala to.

 

Ahmed ibn Hanbel bilježi u svom Musnedu, pa kaže:

“Došao je neki čovjek pa je klevetao Alija i Ammara kod Aiše, na što je ona rekla: ‘Što se tiče Alija, neću ti ništa reći o njemu. A što se tiče Ammara, čula sam Poslanika da o njemu kaže da ako treba izabrati između dvije stvari, on će uvijek izabrati ono što je najispravnije." (Musned Imam Ahmed ibn Hanbel, 6/113)

 

Onda se ne čudimo što je Aiša zanemarila Poslanikov sunnet, a prigrabila Osmanove novotarije u klanjanju potpunog namaza na putovanju, kako bi zadovoljila Emevije, a prije svega Muaviju, koji su je slijedili u onome što je ona smatrala dozvoljenim i u njenim pohodima, hvalili je i od nje uzimali vjeru.

 

Aiša im je donijela fetvu o tome da odrastao čovjek može dojiti neku ženu koja će mu time postati mahram i haram za oženiti.

(O ovome smo govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni u poglavlju “Neslaganje Aiše sa ostalim Poslanikovim suprugama”)

 

Imam Malik prenosi u Muvetta, od čega se koža ježi vjernicima i vjernicama, pa kaže da je Aiša slala muškarce svojoj sestri Ummu Kulsum i kćerkama svoga brata, pa su dojili od njih. Poslije toga majka pravovjernih Aiša je smatrala dozvoljenim da ih primi bez hidžaba, jer su joj po njenom mišljenju oni postali mahremi!!

(Muvetta Malik, 2/116, poglavlje o dojenju odraslih.)

 

Možemo samo zamisliti kako neki od muslimana uđe kod svoje žene i zatekne je sa odraslim muškarcem kako je doji, pa mu ona kaže: “Dojim ga kako bi nam postao sin i ulazio kod nas bez problema.”

Šta će jadni muž nego da izdrži Aišinu novotariju, makar mu to bilo i teško.

 

Skrećem pažnju istraživačima i analitičarima na ovu nesreću koja je sama dovoljna da se otkrije istina i razluči laž od istine. Ovim nam se objašnjava da ehli sunnet vel džemaat obožava Allaha po tekstovima koji nemaju nikakve snage, a bez ispitivanja i utvrđivanja.

 

A da im se objasne ove novotarije, shvatili bi da su obmanuti i ostavili bi ih. Ovo sam lično doživio kod nekih sunijski alima koji nisu bili pristrasni i kada su vidjeli hadis o dojenju odraslih, ostali su zapanjeni i potvrdili da ga nikad prije nisu čuli.

 

Ovo je raširena pojava kod ehli sunneta vel džemaata, pa mnoge hadise koje šije navode kao dokaze, a nalaze se u njihovim sahihima, oni ne poznaju, niti znaju i da postoje, a one koji ih kažu smatraju nevjernicima.

 

“Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im neće ništa pomoći kod Allaha, i reći će se: ‘Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!"Tahrim, 10