Abasijski vladar ispituje ulemu svog vremena

 

Abasijski halifa Ebu Džafer Mensur je bio veliki prepredenjak, znao je kako da ovlada ljudima i kupi njihove duše. Radio je na širenju svoje izvršne vlasti metodama poticanja i zastrašivanja. Znamo njegovu varku i lukavstvo kroz njegov postupak sa Malikom poslije što ga je izbičevao namjesnik Medine, što nas upućuje na čvrstu vezu kojom se povezao sa Imamom Malikom mnogo prije tog događaja.

 

Malik se je susretao i prije ovog sastanaka sa Mensurom, i to 15 godina ranije, u vrijeme kada je Mensur preuzeo hilafet.

(Ibn Kutejbe navodi u Povijesti halifa, 2/150, da je se sastanak desio 148. g. h., a drugi sastanak koji se odigrao za vrijeme hadža je bio 163. h. g. Mi tvrdimo da se Malik uvijek sastajao sa halifom, a Ibn Kutejbe navodi ova dva sastanka jer ih prenosi sam Malik i zato što se u njima nalazi nekoliko važnih stvari.

Nije logično da se halifa sastaje sa državnim muftijom svakih 15 godina!)

 

Mensur je tada rekao Maliku:

“Ebu Abdullah, sanjao sam jedan san!” Malik je rekao: “Allah pomogao emirul muminina da uradi samo onako kako je ispravno, i uputio ga pravim putem, a šta si vidio, emirul muminine?” Ebu Džafer je odgovorio: “Vidio sam kako sam te stavio da sjedeš u ovoj kući, pa si bio jedan od graditelja Bejtullaha, ljudima si tumačio ono što znaš, pa ću tražiti od svih stanovnika iz svih krajeva, da obećaju da će tebi slati svoja izaslanstva i svoje poslanike u danima kada obavljaju hadž, kako bi ih ti uputio onome što je ispravno u njihovoj vjeri, inšaallah. Znanje je znanje stanovnika Medine, a ti si najučeniji među njima...”

(Tarihul hulefai, Ibn Kutejbe, 2/142)

 

Ibn Kutejbe bilježi da kada je Ebu Džafer Mensur preuzeo položaj halife, pozvao je Malik ibn Enesa, Ibn Ebi Zuejba i Ibn Semana, skupio ih je na jednom mjestu, pa ih je onda upitao:

 

“Šta sam ja za vas?

Jesam li od pravednih ili nepravednih vođa?”

Malik reče: “Rekao sam: ‘O emirul muminine, putem tebe nastojim se približiti Allahu, za tebe molim putem Muhammeda i tvoje rodbinske veze s njim, sem ako me ne izviniš zbog ovih riječi.’”

Mensur je rekao: “Emirul muminin ti je oprostio.”

A Ibn Seman mu je rekao: “Ti si, tako mi Allaha, najbolji čovjek, emirul muminine. Hodočastiš Allahovu kuću, boriš se protiv neprijatelja, puteve si učinio sigurnim, slab čovjek je osiguran da ga jači neće pojest, ti si uspostavio vjeru, ti si najbolji čovjek i najpravedniji vođa.”

A Ebu Zuejb mu je rekao: “Tako mi Allaha, ti si za mene najgori čovjek. Prigrabio si za sebe Allahov imetak i imetak Njegova Poslanika, udio koji pripada rodbini, siročadima i siromasima. Ubijaš slabog i umaraš jakog, i uzimaš njihove imetke. Kakav ćeš odgovor dati sutra pred Allahom?”

Ebu Džafer mu je rekao: “Teško tebi, šta to govoriš? Zar nisi pametan? Pogledaj šta je pred tobom!”

Rekao je: “Da, vidio sam sablje, a to znači smrt, a bolja je hajirli smrt prije, nego poslije.”

 

Nakon ovog razgovora, Mensur je otjerao Ibn Ebi Zuejba i Ibn Semana. Ostao je sam sa Malikom, umirio ga i rekao:

 

“Ebu Abdullah, idi u svoj kraj, upućen si i na pravom si putu, i ako voliš ono što je kod nas, nikom nećemo dati prednost nad tobom, niti ćemo te porediti sa stvorenjem...”

Kaže: “Sutradan je Ebu Džafer Mensur svakom od njih poslao vrećicu u kojoj je bilo 15.000 dinara, pod jednim uslovom i to:

“Daj svakom od njih vrećicu. A Malik ibn Enes, ako je uzme, pa nek ide, a ako je vrati, nema grijeha u tome što je uradio.

A ako je Ibn Ebi Zuejb uzme, donesi mi njegovu glavu, a ako ti je vrati, pusti ga neka ide nema grijeha u tome.

Ako je Ibn Seman vrati, donesi mi njegovu glavu, a ako je uzme, oprostit ću mu.”

Malik kaže: “I dao im je te vrećice. Ibn Seman je uzeo i bio je spašen, Ibn Ebi Zuejb je vratio i on je bio spasen, a ja sam je uzeo, jer mi je bilo potrebno.”

(Tarihul hulefai, Ibn Kutejbe, 2/144)

 

U ovoj priči primjećujemo da je Malik znao za halifinu nepravdu i zločine, ali zbog njihove veze, zaklinje ga Muhamedom i njegovom rodbinskom vezom s njim. Ovo se sviđalo abasijskim vladarima i to im je bilo važno u tom vremenu, a to je da ih ljudi veličaju i ukazuju im čast zbog njihove rodbinske veze sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., i zato je halifa razumio Malikove namjere, što mu se veoma svidjelo.

 

A drugi, tj. Ibn Seman, je hvalio ono u čemu je smatrao da nema opasnosti po život, jer se bojao da ne bude ubijen, jer su okolo stajali vojnici sa sabljama i samo čekali halifin znak.

 

 Treći, Ibn Ebi Zuejb je bio hrabar, nije se na Allahovom putu bojao ničijeg prijekora. Bio je iskreni vjernik, iskreni savjetnik u ime Allaha i Njegovog Poslanika. Halifi je odgovorio istinitim činjenicama, otkrio je njegove laži i greške, a kada mu je zaprijetio smrću, nije se pobojao, nego naprotiv radosno je dočekao.

 

Zato vidimo da je halifa iskušao ovu dvojicu ljudi davši im velike pare, a Imama Malika je poštedio tog ispita, jer je on bio ispravan u oba slučaja, i ako uzme i ako ne uzme.

 

A što se tiče Ibn Ebi Zuejba, glava bi mu bila odsječena, ako uzme pare, a tako i Ibn Seman, ako ih vrati. Ebu Džafer Mensur je bio veoma lukav.

 

Vidiš kako radi na uzdizanju Malikovog položaja i propisivanju njegovog mezheba, a uništio je mezheb Ibn Ebi Zuejba, uprkos tome što je Ibn Ebi Zuejb bio učeniji od Malika i bolji od njega, što potvrđuje Imam Ahmed ibn Hanbel.

(Tezkiretul huffaz 1/176)

 

Isto tako i Lejs ibn Saad je bio učeniji od Malika, što potvrđuje Imam Šafija. (Menakib Šafii, str. 524.) U to vrijeme, istina je, da je Imam Džafer Sadik bio najbolji i najučeniji od svih njih, što svi oni priznaju.

(Već si naišao da je Malik rekao: Oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je naum pao čovjek učeniji od Džafer ibn Muhameda Sadika.)

 

Usuđuje li se iko iz ummeta da se takmiči s njim u znanju ili djelu, u odlikama ili u časti, a njegov djed Ali ibn Ebi Talib je najbolji i najučeniji i najveći fakih od svih stvorenja, poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ali, politika je ta koja jedne uzdiže, a druge spušta i imetak je taj koji jednima daje prednost, a druge zapostavlja.

 

Ono što je nama ovdje važno jeste da objasnimo navodeći jasne dokaze i vidljive argumente da su četiri mezheba ehli sunneta vel džemaata oni mezhebi koje je izmislila politika i stavila ih u obavezu ljudima da ih slijede metodama poticanja i zastrašivanja i propagande, a ljudi slijede vjeru svojih vladara.

 

Ko želi više uvida i informacija treba vijdeti knjigu Imam Sadik i četiri mezheba od Šejh Esed Hajdara, neka mu se Allah smiluje. U toj knjizi stoji šta je sve Imam Malik postigao od časti i moći.

 

Tako je jedne prilike Imam Šafija posredstvom namjesnika Medine nastojao doći do Malika na što mu je namjesnik rekao: “Draže mi je ići pješke iz Medine u Mekku i to mi je lakše od stajanja na vratima Malikovim, jer se osjećam poniženim i beznačajan samo kada stojim na njegovim vratima.”

 

A evo šta Ahmed Emin Misri kaže u svojoj knjizi Pojava islama:

“Vlasti su imale velikog udjela u pomaganju mezheba ehli sunneta. Obično ako bi vlasti bile jake i moćne i podržale neki od mezheba, ljudi bi počeli slijediti taj mezheb, i on bi ostao oslonac dok traje i država.”

(Zuhur islami, 4/96)

 

Mi kažemo da je mezheb Imama Džafera Sadika mezheb Ehli-bejta, ako nam se dozvoli da ga nazovemo mezhebom po običaju muslimana, a ako ne, on je ispravni islam, onaj koji je propovijedao Allahov Poslanik, s.a.v.a. Nijedan vladar ga nije podržao, niti ga je priznala ijedna vlast. Naprotiv, svi vladari su radili na njegovom brisanju i uništenju i odbijanju ljudi od njega različitim metodama.

 

Od tog vremena, hilafet je postao carski, monarhija koja se nasljeđuje, sinova od očeva. Kada je Imam Husejn odbio da položi prisegu Jezidu, Kurejšije su se ponovo naljutile i pokrenuli krvavi pohod da konačno unište Poslanikovo potomstvo i sve što nosi ime loze Muhammeda ibn Abdullaha. Onda se desio pokolj na Kerbeli. Tada su ubijali Poslanikovo potomstvo, pa i djecu i dojenčad.

 

Željeli su potpuno iščupati poslaničko drvo, ali Allah, dž.š., je ispunio Svoje obećanje dato Muhammedu i spasio je Ali ibn Husejna, i iz njegovog potomstva su došli ostali Imami. Njegovo potomstvo je napunilo zemlju i istočno i zapadno. Ono je bilo Kevser (mnogo dobro). Nema zemlje ni sela, ni udaljenog mjesta, a da u njemu nema Poslanikova, s.a.v.a., potomstva, i da ljudi ne gaje prema njima poštovanje i ljubav.

 

A evo poslije mnogih neuspjelih pokušaja uništenja broj šija džaferija prelazi od 250 miliona muslimana u cijelom svijetu koji slijede dvanaest Imama iz Poslanikova potomstva. Oni nastoje približiti se Allahu ljubavlju prema njima i njihovim slijeđenjem, a žele i nadaju se šefatu njihovog djeda. A ovaj broj sljedbenika nećeš naći ni u jednom drugom mezhebu, zasebno gledano, uprkos podršci vladara.

 

“Oni su zamke pleli, a i Allah je zamke pleo, jer Allah to najbolje umije.”Anfal, 30

 

Zar faraon nije naredio da se zakolje svako novorođeno muško dijete kada su ga proricatelji obavijestili da će ga novorođeni israilićanin ubiti i zaprijetiti mu nestankom njegove vlasti? Ali, Onaj ko najbolje zamke plete je spasio Musaa faraonove zamke, bdio nad njim dok nije odrastao u okrilju samog faraona, a zatim je oborio njegovu vladavinu, uništio njegovu grupu, i Allahova vlast je bila djelotvorna. Zar Muavija, faraon svog vremena, nije radio na proklinjanju Alija, njegovom ubistvu i ubijanju njegove djece i pristalica?

 

Zar nije zabranio da ga iko spomene ili da spomene neku njegovu odliku? Zar nije nastojao svakom mogućom varkom utrnuti Allahovo svjetlo i vratiti stvari u džahilijet? Ali, Onaj ko najbolje plete zamke je podigao pomen na Alija, uprkos Muaviji i njegovim pristalicama. Alija su počeli spominjati svi muslimani, sunije i šije, pa čak i hrišćani i židovi. Alijev kabur je postao najposjećeniji poslije Resulullahovog mezara.

 

Oko njega kruže milioni muslimana, lijući suze i nastojeći zadobiti Allahovu milost putem njega. Nad njegovim kaburom je kubbe i zlatni minareti koji se uzdižu u nebo i zadivljuju poglede. A ugašeno je spominjanje Muavije, imperatora koji je vladao zemljom i na njoj širio nered. Ima li on kakav centar? Ili ima li on kakav mezar koji se posjećuje? Ne, to je zaboravljeno groblje. Laž je kratkotrajna, a istina vječna, pa uzmite pouku, o vi koji razum imate! Neka je hvala Allahu koji nas je uputio!

 

Neka je hvala Allahu koji nam je otvorio oči da vidimo da su šije sljedbenici Poslanikova sunneta, i oni su ehli sunnet, jer slijede Ehli-bejt, čistu Porodicu. A oni poznaju Poslanikov sunnet i to najbolje. Njih je Allah odabrao i dao da naslijede znanje Knjige. Isto tako, shvatili smo da ehli sunnet vel džemaat slijedi novotarije vladara, od prethodnika i onih koji su došli poslije, a oni nemaju dokaze za ono što tvrde.