TREĆI IMAM, HUSEJN ŠEHID, s.a.

Treći ehlibejtski Imam, Husejn, rođen je 3. Ša'bana četvrte godine po Hidžri u Medini, kao drugo dijete iz braka hazreti Alija i Poslanikove kćeri Fatime, mir neka je s njima. Za života je stekao slavu svojom hrabrošću, slobodarskim duhom i spremnošću da se suprotstavi tlačenju i nasilju.
Husejn ibn Ali je prvih šest godina djetinjstva proveo uz svoga djeda, Božijeg Poslanika, a nakon njegove smrti narednih trideset godina živio je uz svoga oca, Imama Alija i učestvovao u svim važnim zbivanjima tokom očevog hilafeta. Nakon šehadeta Imama Alija bio je, uz svoga brata Hasana, prisutan na društveno-političkoj pozornici tokom narednih deset godina. Poslije Hasanovog šehadeta, sljedećih deset godina proveo je pod Muavijinom vlašću, koja je tada bila na svom vrhuncu. Kada je Muavija umro, Husejn je ustao protiv vladavine njegovog sina, Jezida, te je 61. godine po Hidžri dosegao na Kerbeli stepen šehadeta.
Husejn ibn Ali bio je već u mladosti svjedokom udaljavanjem islamske vlasti od njenih izvornih načela. Njegov stav prema toj pojavi bio je jednak stavu njegovog oca. Tako je jednom prilikom za hilafeta Omera ibn Hattaba ušao u džamiju i zatekao ga kako sjedi na mimberu. Ispeo se kod njega i rekao mu: „Siđi sa mimbera moga oca i ispenji se na mimber svoga oca.“ Prekinut tako u svom govoru, Omer reče: „Moj otac nije imao mimber.“ Poslije je Omer odveo Husejna svojoj kući i tamo ga upitao: „Ko te podučio da mi ono kažeš?!“ „Niko!“, odgovorio je on.

(Ibn Hadžer 'Askelani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, sv. 1, str. 333, Darul-ihjait-turas, 1328; Hafiz Ibn 'Asakir, Tarihu Dimišk (svezak koji se odnosi na biografiju Husejna ibn Alija), priredio šejh Muhammed Bakir Mahmudi, Bejrut, Muessese Al-Mahmudit-taba'att ven-našr, 1398, str 141.)


Husejn je bio uz oca u svim političkim i vojnim sukobima za vrijeme njegovog hilafeta. Djelatno je učestvovao u sva tri rata koje je Husejn vodio. (Ibn Hadžer, nav. djelo, str. 333.)

 

U Bici oko deve predvodio je lijevo krio vojske, a u Bici na Sifinu, prije učešća u samoj bici, svojim vatrenim govorima pokretao je ljude. Također je uz oca učestvovao u raspravama oko pitanja vlasti. (Hafiz ibn 'Asakir, nav. djelo, str. 164.)

 

Nakon Alijevog šehadeta, Husejn stao je uz svoga brata Hasana kao svoga vođu i zapovjednika, i prilikom pokreta njegove vojske ka Šamu bio je na njenom čelu. Kada je Muavija predložio mir, Hasan je na pristupne pregovore poslao hazreti Husejna i Abdullaha ibn Džafera. ( Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 405.)

Nakon obustave ratnih dejstava i sklapanja mirovnog sporazuma, zajedno s bratom vratio se u Medinu i tamo se nastanio. (Ibn Hadžer, nav. djelo, str. 333.)


U to doba izvitoperenje islamskog nauka i djelovanja, započeto već sa Sakifom (U Sakifi je izabran prvi halifa, unatoč jasnom Poslanikovom ukazu da taj položaj pripada Aliju ibn Ebi Talibu.) i nastavljeno u Osmanovo doba, doseglo je svoju krajnju tačku. Muavija, koji je iskoristio položaj namjesnika drugog i trećeg halife da u Šamu učvrsti svoj položaj, sada je preuzeo vlast i upravu nad islamskim zemljama. Tako je emevijska stranka, koja je odvajkada bila suprotstavljena islamu, preuzela njegove dizgine. Držali su ih uz pomoć svojih nasilničkih podržavatelja i pohlepnih osoba, poput Zijada ibn Ebiha, 'Amra ibn 'Asa, Semure ibn Džundeba i drugih. Umjesto islamske države, muslimani su dobili tlačiteljsku kraljevinu, koja je prijetila da izopači lice islama.

 

Muavija je uspijevao spriječiti svako protivljenje, otpor ili pobunu političkim i privrednim pritiscima, tlačenjem, ubistvima i strahovladom protiv slobodnih i iskrenih muslimana, te njihovim držanjem u siromaštvu i oskudici. S druge strane, potičući rodovske strasti i plemenske razmirice izazivao je neprijateljstva i sukobe među različitim plemenima i tako ih slabio.

 

Dalje, uz pomoć svojih plaćenika, koji su za njega izmišljali i iskrivljavali hadise i tumačenja kur'anskih ajeta, obmanuo je javnost i priskrbio zakonsko pravo svojoj vladavini. Također je davao otvorenu podršku zabludjelim sektama, poput džebrija i murdžija, čija su fatalistička vjerovanja odgovarala njegovoj politici.

 

Ovakvim protivislamskim djelovanjem uspio je proizvesti u društvu osjećanje straha i beznadežnosti. Posljedica takvih opakih postupanja bilo je izopačenje karaktera i obezvrjeđivanje postignuća islamskog društva. Iako znaju da islam ni u kom slučaju ne dopušta pokoravanje nasilničkoj vlasti koja tvrdi da nastupa u ime vjere, muslimani su tada slijedili upravo takvu vlast i bili su joj pokorni. Suprotno nalozima Kur'ana i naučavanju Poslanika, pretvorili su se u plašljivce i oportuniste koji su se držali vanjskih ispoljavanja vjere. Historija ovog razdoblja prepuna je primjera ovakve izvitoperenosti.

 

Ovo će biti još jasnije usporedimo li odnos muslimana prema politici Osmana i njegovih namjesnika sa njihovim odnosom prema politici Muavije. Naime, njihov odnos prema Osmanu obilježen je općim protivljenjem i pobunom, koja je obuhvatila sve muslimanske gradove i sela, od Medine, Mekke, Kufe, Basre, pa sve do Egipta. U Muavijino doba nasilnička vladavina bila je još i kudikamo teža. Bilo je mnogo više ubistava, tlačenja i uskraćivanja prava.

 

Ipak, ne susrećemo se sa sveopćim otporom i suprotstavljanjem muslimana Muaviji. Štaviše, ljudi su ga slijepo slijedili i bili su mu pokorni. Istina, bilo je sporadičnih protivljenja, poput onog Hudžra ibn Adijja, Amra ibn Hamika Huza'ija i još nekolicine. Međutim, oni nisu mogli ostvariti željeni učinak, odnosno nisu se uobličili u općeprihvaćene i masovne pokrete. Dapače, brzo su ugušeni tako što su tamošnji vlastodršci poubijali sve njihove prvake, zatirući njihovu pobunu u samom korijenu.

(Za više informacija pogledati Arzjabi-je enghelabe Husejn, Muhammad Mehdi Šemsuddin, perzijski prijevod Mehdi Pišvai, Entesharate Tavhid, Kom, drugo izdanje.)


I pored činjenice da u su Muavijino doba prilike bile tako teške, oružana pobuna iz više razloga nije bila izvodiva niti bi se pokazala korisnom za Husejna. Sljedeća dva razloga mogu se smatrati najvažnijim. Prvi je bio mirovni sporazum Imama Hasana s Muavijom. Da je Husein digao ustanak, ovaj bi se mogao pozvati na taj mirovni sporazum, koji je potvrdio i sam Husejn, i tako ga optužiti za njegovo kršenje. Naime, narod je bio obaviješten da su se Hasan i Husejn obavezali da neće tražiti vlast sve dok je Muavija  živ. Stoga, da se Husejn digao, postojala je mogućnost da ga Muavija prikaže kao čovjeka koji krši potpisane ugovore. Naravno, bilo je jasno je taj ugovor davno prestao biti obavezujući za Husejna, budući da se radilo se o sporazumu koji je postignut pod pritiskom, odnosno prisilom, i okolnostima koje nisu dopuštale nikakvu raspravu ni dogovor.

 

Pored toga, sam Muavija nije ga se držao niti se smatrao obaveznim da ga provodi. U takvim okolnostima ni Husejn nije bio obavezan da ga se pridržava, čak i da je bio punosnažan i valjan. Ipak, taj mirovni sporazum mogao je uvijek poslužiti Muaviji kao dokaz u propagandi protiv mogućeg ustanka Imama Husejna. S druge strane, dobro bi bilo vidjeti kako bi zajednica sudila o takvoj mogućnosti. Izvjesno je da ona u to vrijeme nije bila spremna na ustanak i revoluciju. Drugim riječima, nije bilo volje da se potegne sablja i krene u džihad. Stanje mrtvila u kojem nalazila opravdavala je okolnošću da je Imam Husejn imao sporazum s Muavijom, kojeg se bio dužan pridržavati. Dakle, da je digao oružani ustanak, Muavija ga je mogao predstaviti kao jednostranog prekršioca sporazuma. Budući da je zajednica bila nesklona ustanku i promjenama, izvjesno je da bi se povela za Muavijinom logikom.


Druga prepreka ustanku i revoluciji Imama Husejna bila je Muavijina zloupotreba vjere. Njegov ustanak u Jezidovo doba bio je tako upečatljiv da je sjećanje na njega vječno sačuvano u srcima ljudi. Tome možemo biti svjedoci i danas kada, nakon toliko stoljeća, ljudi uzimaju junake s Kerbele za svoje uzore i nadahnjuju se njima kao simbolima junaštva i odanosti. Međutim, da je Imam Husejn digao ustanak u Muavijino doba, vrlo je vjerovatno da ne bi bio doživljen tako osjećajno, niti bi njegov pokret stekao karakter svojevrsne epopeje. Razlog tome treba tražiti u Muavijinom spletkaroškom uticaju i njegovoj vještini manipulacije ljudima. Iako je prosti islamski način života prvih halifa zamijenio plemenskom vlašću Emevija i tako muslimansku zajednicu zapravo pretvorio u neislamsko društvo, ispravno je shvatao da, s obzirom na činjenicu da vlada u ime vjere kao halifa muslimana, ne smije javno činiti ništa što bi ljudi doživjeli suprotnim vjeri.

Štaviše, smatrao je neophodnim da za svoje postupke uvijek ponudi vjerskoopravdanje, a sve ono za šta se nije moglo iznaći takvo opravdanje, činio je u tajnosti. Određeni dokumenti i historijska svjedočanstva pokazuju da je Muavija bio čovjek koji je bio ravnodušan spram vjere i nije uopće imao nikakvih vjerskih stavova. Čak i Mugire ibn Šu'ba, osvjedočeni smutljivac i raspusnik, nakon što je na nekim skupovima čuo šta Muavija priča, s ogorčenjem i tugom zaključuje: „Muavija je najzlobniji čovjek među ljudima!“ (O razlozima koji su Mugiru naveli na ovakvu izjavu bit će riječi na stranicama koje slijede.) Ipak, narodu je bilo teško shvatiti kakva je njegova stvarna priroda, budući da se u javnosti nastojao predstaviti kao ličnost koja drži do vanjskih pokazatelja vjere. Kako bi svom položaju i djelovanju dao vjerski karakter, vrlo vješto se koristio postojećim situacijom prilikama. Zahvaljujući mirovnom sporazumu, sebe je u javnim poslovima uspijevao predstaviti kao legalnog halifu, kojeg je narod prihvatao kao takvog. Prema tome, da je Imam Husejn tada podigao oružani ustanak, Muavija bi ga lahko mogao javnosti predstaviti kao politički sukob oko vlasti i moći, a ne ono što je on stvarno bio, borba istine protiv laži.


Ipak, spomenute prepreke nikako nisu značile da je Imam Husejn bio ravnodušan spram nebrojenih Muavijinih nepravdi i kršenja vjerskih propisa. Naime, i u takvim teškim uvjetima, kada niko nije imao hrabrosti za protivljenje, on mu se u okvirima svojih mogućnosti suprotstavljao. Tokom tih deset godina između njih dvojice razmijenjena su brojna pisma koja jasno pokazuju Huseinovo nezadovoljstvo Muavijom i njegovu odlučnost na putu podizanja revolucije.

 

Svaki njegov zločin i neislamski postupak nailazio je na Imamove kritike i oštra protivljenja. Jedan od najvećih prekršaja bilo je proglašavanje Jezida prijestolonasljednikom. U sklopu svojih opsežnih priprema terena za Jezidovo proglašenje, Muavija je otputovao u Medinu kako bi od tamošnjih stanovnika osigurao prisegu na vjernost Jezidu. Prije svih, zanimale su ga ugledne osobe, a prvi među njima bio je svakako Imam Husejn. Sastao se s njim i Abdullahom ibn Abbasom i tom prilikom iznio šta namjerava učiniti, nastojeći ih pridobiti za razgovor na tu temu.

 

Husejn mu je u odgovoru rekao:

„Pretjerao si i okliznuo se, vjerujući da imaš premoć i prednost. Upravljaš državnim imetkom kao nasilnik i nepravednik. Izbjegavaš ga podijeliti onima koji ga zaslužuju i s njim škrtariš, a tako se lahko hvataš biča i nasilja da prelaziš sve granice. Pošto nisi vratio pravo onima kojima ono pripada, šejtan je ostvario potpunu korist i postigao ono  što je želio. Čuo sam to šta si rekao o Jezidovoj podobnosti i njegovoj sposobnosti da upravlja poslovima islamskog ummeta. Predstavljajući nam Jezida, ti kao da govoriš o osobi o čijim djelima ljudi ništa ne znaju ili kao da nas obavještavaš o nečemu što ljudi nisu vidjeli, pa je to samo tebi bilo poznato i o čemu si samo ti bio obaviješten!

Ne, Jezid se pokazao upravo onakvim kakav jeste i jasno ispoljio ono šta je u njemu. Zato nam ga predstavi onakvim kakav zaista jeste! To je mladić koji se zabavlja sa psima i golubovima, vodi razuzdan život i vrijeme provodi uz svirku, pjesmu i zabavu. Predstavi nam takvog Jezida i prođi se tog besplodnog truda! Dovoljni su ti oni grijesi prema ovom ummetu koje si već natovario na svoja pleća i ne čini ono što će dodatno uvećati tvoj teret u času kada sretneš svoga Gospodara. Toliko si istrajao u svom krivom i nasilničkom postupanju da si ozbiljno zaljuljao zdjelu narodnog strpljenja. Između tebe i smrti nije preostalo ni koliko je treptaj oka, pa znaj da su tvoja djela zabilježena kod Gospodara i da ćeš na Danu sudnjem morati za njih odgovarati!...“

(Ibn Kutejbe Dinvari, Al-Imamet ves-sijaset, Mektebetu Mustafa al-Babi al-Halebi, Bejrut, 1382, sv. 1, str. 184.)


Uskoro nakon tog susreta, Mervan ibn Hakem, Muavijin namjesnik u Medini, pisao mu je:

„Omer ibn Osman izvijestio me je da skupina ljudi iz Iraka i Hidžaza posjećuju Husejna ibn Alija. Kaže kako nije siguran da Husejn ne sprema ustanak... Raspitao sam se u vezi s tim i prema mojim saznanjima on to trenutno ne namjerava, ali nisam siguran da će tako biti i u budućnosti. Zato Vas molim da mi pišete o svom viđenju te stvari.“ Primivši ovaj izvještaj, Muavija je, uz odgovor Mervanu, poslao i pismo Husejnu. U njemu stoji: „Stigao mi je određeni izvještaj o tvojim bavljenjima. Ako je ono što u njemu piše tačno, mislim da tebi ne dolikuje takvo ponašanje. Tako mi Boga, onaj ko potpiše neki sporazum i potvrdi ga, mora ga se i držati. A ako ovaj izvještaj nije tačan, pa ti si zaista osoba od koje bi se takvo šta moglo i očekivati. Zato, pazi se i pridržavaj se svoga zavjeta! Ako mi se suprotstaviš, zaista ćeš naići na suprotstavljanje; ako se prema meni loše poneseš, zaista će se prema tebi loše ponijeti. Kloni se unošenja razdora u ummet...“

(Muhammed ibn Hasan Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridžal, priredio i obradio Hasan Al- Mustafavi, Daneshgah-e Mashhad, Mašhad, str. 48.)


Kao odgovor, Imam Husejn je napisao:

„Stiglo mi je tvoje pismo. Pišeš da su ti došle neke vijesti o meni, da tako nešto o meni nisi mogao ni pomisliti i da smatraš da meni takvo šta ne priliči. Moram ti kazati da samo Bog upućuje čovjeka na dobra djela i pomaže mu u njihovom činjenju. Što se, pak, onoga što si o meni čuo tiče, to je tek pregršt neosnovanih tvrdnji koje izmišljaju i šire ulizice, smutljivci i lažljivci. Ti izgubljeni nevjernici su ti slagali, jer nisam se pripremao za rat protiv tebe niti sam imao tu namjeru. Ipak, plašim se Boga zato što ne mogu ustati protiv tebe i tvojih prijatelja nasilnika i nevjernika, jer vi ste stranka silnička i šejtanska. Zar ti nisi ubica Hudžra ibn Adijja i njegovih drugova?

Ubica onih koji su obavljali namaz i štovali Boga, onih koji su novotarije smatrali nepriličnim i suprotstavljali im se. Ono što su oni činili bilo je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. Nakon što si im obećao sigurnost i da ih nećeš zlostavljati zbog onoga što se u prošlosti dešavalo, prekršio si svoj zavjet i nasilnički si ih poubijao.

Time si izdao Boga, jer si zaklinjanje Njime olahko uzeo.

Zar ti nisi ubica Amra ibn Hamika, tog pobožnog muslimana čije su lice i tijelo oslabili od silnog ibadeta? Ubio si ga nakon što si mu obećao sigurnost i sklopio s njim sporazum nakon kojeg bi i pustinjske gazele, da si s njima takav sporazum utanačio, napustile svoja planinska skloništa i sišle k tebi.

Zar ti nisi onaj koji je Zijada, sina Sumejinog nazvao svojim bratom i ubrojao ga među Ebu Sufjanove sinove, premda je Božiji Poslanik kazao: „Dijete se pripisuje svome ocu, a bludnik mora biti kamenovan!“ Kamo sreće da se stvar time svršila, ali nije bilo tako! Nakon što si Sumejinog sina priznao za svoga brata, dao si mu vlast nad muslimanima, a on ih je, oslanjajući se na tvoju moć, ubijao, odsijecao im ruke i noge i vješao ih na stabla palmi.

O Muavija, doveo si muslimane u takav škripac da se doima kako ti nisi iz ovog ummeta niti ovaj ummet ima veze s tobom!

Zar ti nisi ubica Hadremija, a njegov zločin bijaše to što te je isti onaj Zijad obavijestio da Hadremi slijedi vjeru Alijevu, iako vjera Alijeva jeste vjera amidžića njegovog, Poslanika Božijeg. Pa, tvoja vlast i moć se oslanjaju upravo na tu vjeru. Da nije bilo nje, tvoj otac i ti još biste živjeli u neznanju, kada je vaša najveća čast i ponos bila teškoća i patnja dva putovanja, zimskog i ljetnog, u Jemen i Šam. (Aluzija na trgovačka putovanja koje su predislamske Kurejšije preduzimale.)

Ali, Bog vas je, preko vodstva naše porodice, spasio onog niskog života.

O Muavija, pored ostalog kažeš mi da ne stvaram razdor i smutnju u ummetu! Ne znam za veću i goru smutnju po ovaj ummet nego što je tvoja vlast!

Dalje mi kažeš da pazim na svoje ponašanje, svoju vjeru i ummet Muhammedov!?

Kad razmislim o svojim obavezama u pogledu vjere i ummeta Muhammedovog, ne vidim obaveze veće od one da se borim protiv tebe, jer takva borba bila bi džihad na Božijem putu. A ako se uzdržim od ustanka protiv tebe, zbog određenih razloga, molim Boga da mi oprosti, jer On možda neće prihvatiti moje razloge i opravdanja. Molim Ga da me uputi na ono što će biti razlogom Njegovog zadovoljstva sa mnom. O Muavija, boj se Boga i znaj da su svi tvoji grijesi, mali i veliki, zabilježeni kod Njega!

Znaj i to da Bog neće prepustiti zaboravu tvoje zločine, to da si ubijao ljude zbog onoga što si smatrao da misle, da si ih za to optuživao, zatvarao i zlostavljao. Sada na vlast dovodiš svoga sina, pijanca koji se zabavlja sa psima. Čineći tako, odveo si sebe u propast, pomračio svoju vjeru i pogazio prava naroda. Selam!“

(Ibn Kutejbe Dinvari, ranije spomenuto djelo, sv. 1, str. 180; druga inačica ovog pisma nalazi se u Biharul-anvar (Mektebetul-islamijje, Teheran, 1393. Ir.h.g, sv. 44, str 212;
također u Ihtidžadž Tabarsi (Al-Matbu'atul-Murtezavi, Nedžef) sv. 2, str. 161 i u Ehtijaru ma'rifetir-ridžal, str. 48.)

Godinu ili dvije prije Muavijine smrti, u vrijeme kada su njegovo nasilje i netrpeljivost prema sljedbenicima Ehli-bejta dosegli vrhunac, Imam Husejn je otišao na Hadž u društvu Abdullaha ibn Abbasa i Abdullaha ibn Džafera. Pozvao je ashabe i tabiine, odnosno najuglednije ljude zajednice, kao i sve Hašimije, da se okupe kod njegovog šatora na Mini. Okupilo se skoro sedamsto tabiina i dvjesto ashaba. Imam je tada ustao i održao sljedeći govor:
„Jeste li vidjeli kako se onaj nasilnik i tlačitelj ponio prema nama i našim sljedbenicima? Govorit ću vam o jednoj stvari, pa ako to bude istina, potvrdite, a ako bude laž, opovrgnite me. Saslušajte ono što ću vam kazati i zapišite to. Kada se vratite u svoje gradove i među svoja plemena, prenesite to ljudima od povjerenja i pozovite ih našem vodstvu. Zaista, plašim se da će ovo pitanje biti prepušteno zaboravu te će istina propasti i biti izgubljena.“

Potom je govorio o vrlinama i blistavoj prošlosti svoga oca, Imama Alija i imamskoj porodici te pojasnio novotarije, zla i protivislamsko djelovanje Muavije.

(Kitabi Selim ibn Kajs al-Kufi, Darul-kitabul-islamijje, Kom, str. 206; Tabrisi, Ihtidžadž, Al- Matbu’atul-murtezavi, Nedžef, str. 161; Allame AbdolHusejn Amini, Al-Ghadir, izdanje 4, Darul-kitabil-‘arabi, Bejrut 1396, sv. 1, str. 198.)

 

Tim govorom je pokrenut opsežan promicateljski rat protiv prljave Muavijine vlasti i započeto pripremanje terena za ustanak. Ibn Šu'ba, jedan od velikih učenjaka iz 4. stoljeća po Hidžri, u djelu Tuhaful-'uqul prenosi jedan govor Imama Husejna, za koji kaže da nije poznato kada je i gdje održan. Međutim, okolnosti, tema i sadržaj ukazuju da je to upravo onaj govor koji je održan na Mini.

 

U okviru naše rasprave navest ćemo nekoliko njegovih dijelova:

„O vi cijenjeni ljudi! Vi ste skupina koja je poznata po svome znanju, dobroti i dobrohotnosti. Držeći se vjere Božije, stekli ste ljubav i ugled u srcima ljudi. Na vas računa onaj plemeniti i do vas drži slabi i nemoćni. Čak i onaj s kojim ste jednaki i nad kojim nemate prednosti daje vam prednost u odnosu na sebe. Tako vam i ja dajem prednost kod Boga zbog vaše prošlosti i vaše vjere! Ipak, plašim se da vas od Boga ne snađe kazna i nesreća. Vi, koji ste stigli do položaja koji drugima nije dat, ne poštujete dobre i čestite ljude. Zarad Božije vjere uživate poštovanje među ljudima. Međutim, svojim očima gledate kako se Božiji zavjeti zanemaruju i Njegovi zakoni krše, ali to vas ne plaši i ne uznemirava.

 

Zabrinuti ste zbog ugovora i zavjeta vaših predaka, a ne pridajete važnost činjenici da se krše i obezvrjeđuju ugovori i zavjeti Poslanika Božijeg. Ostavili ste bez staratelja, u islamskoj zemlji, slijepe, nijeme i nepokretne, kao da nema ni trunke milosti u vama. Ne postupate u skladu sa svojim položajem i ugledom, niti pomažete onoga ko pokušava nešto učiniti te idete u propast, podilazeći tlačiteljima i sarađujući s njima. Bog je naredio da sprječavate zlo i odvraćate ljude od njega, ali vi ste nemarni prema toj naredbi. Grijeh vās, učenih, u ummetu je veći nego grijeh ostalih. Zbog vas je položaj i ugled učenih u vjeri u opasnosti. Eh, kad biste to samo shvatali! Upravljanje poslovima mora biti u rukama onih koji poznaju propise Božije i koji su sigurni kada je u pitanju halal i haram.

 

Vi ste uživali takav položaj, pa su vam ga uzeli iz ruku. A kada su vam ga uzeli, razišli ste se u pogledu istine, pa se, i pored dokaza jasnih, sporite oko sunneta Poslanikovog. Da ste na putu Božijem otrpili teškoće i pokazali čvrstinu pred prohtjevima i pritiscima, uprava nad poslovima bila bi data vama. Međutim, vi ste dopustili silnicima da zasjene vaš ugled i njima ste predali stvar Božiju (vlast), pa su oni pomiješali dopušteno i zabranjeno i utopili se u svojim strastima. A ništa drugo nije im omogućilo da dođu do tog položaja, doli vaše bježanje od smrti i vezanost za ovaj život, što traje tek nekoliko dana. Bježeći tako od svoje obaveze, pustili ste da slabi dopadnu njihovih šaka.

 

Jednu su skupinu učinili svojim robovima i potlačenima, a drugu zaveli i time ih unesrećili u oba života. Slijedeći zlo i odnoseći se drsko prema Bogu Silnome, oni upravljaju i donose odluke prema svojim željama i strastima, a njihova srca odaju se bezbrižnosti i zabavi. U svaki grad poslali su svoga plaćenog govornika, koji s mimbera zagovara njihove ciljeve, tako da je cijela islamska zemlja pala u njihove ruke. Mogu sada činiti šta im je volja, jer su ljudi postali njihovi robovi i stoje im na raspolaganju. Kakvo god zlo da učine tim jadnicima bez utočišta, oni se ne mogu odbraniti. Jedni među njima jesu silnici, koji se iživljavaju nad slabim i nemoćnim, a drugi su zapovjednici koji ne vjeruju u Boga. Iščuđavam se nad takvim stanjem! A i kako da ne budem začuđen kada se zemlja našla na raspolaganju tlačitelju i varalici, pa on, bešćutan kakav jeste, vlada nad vjernicima bez imalo milosti i saosjećanja.

Bog je presudio u pogledu našeg spora, a taj čovjek je presudu donio u skladu sa vlastitim viđenjem. O Gospodaru, ovaj naš pokret nije radi toga da bismo preuzeli vlast i moć, niti nam je cilj steći ovosvjetsku korist. Hoćemo ljudima pokazati znakove Tvoje vjere i popraviti stanje islamske zemlje, kako bi napaćeni robovi bili sigurni od ruku nasilnika i kako bi Tvoji propisi, dužnosti i sunnet bili izvršavani. A vi, prvaci ummeta, ako me u ovome ne pomognete, bit ćete pod vlašću nasilnika, koji nastoji utrnuti svjetlo Poslanika vašega...“

(Tuhaful-'ukul, Daftar-e entesharat džam'e-je muderrisin, Kom, 1363, str. 238-239.)


Tih dana jedan karavan iz Jemena, natovaren robom koja je predstavljala bejtul-mal, kretao se preko Medine za Damask. Imam Husejn, saznavši za to, zaplijenio ga je i njegov teret razdijelio među potrebitim Hašimijama i ostalima. Potom je pismom obavijestio Muaviju:

„Ovuda je naišao karavan iz Jemena koji je nosio robu, tkanine i mirise u Damask, kako bi ih ondje prodao za tebe, pa da onda ti darivaš svoje bližnje, koji su već napunili džepove i stomake onim što pripada bejtul-malu. Meni lično ta roba nije bila potrebna, ali sam je zaplijenio. Selam!“ Muaviju je ovaj postupak silno rasrdio pa je Husejnu poslao oštru protestnu notu.

(Šeriful-Karaši, Bakir, Hajatul-Imamil-Husejn ibn Ali, Kom, Mektebetud-daveri, str. 231.)

 

Nesumnjivo, ovakav Husejnov čin otvorenog suprotstavljanja imao je za cilj ukazati  na nelegalnost Muavijine vlasti. Treba reći da u datim uvjetima niko, osim Husejna, nije imao hrabrosti učiniti nešto takvo.
U vezi s uzrocima ustanka Imama Husejna, postavljaju se sljedeća pitanja: Da li bi se Imam suprotstavio Jezidovoj vlasti sve i da ovaj nije vršio pritisak na njega da mu prisegne na vjernost? Da li bi se ovaj ustanak desio i da narod Kufe nije pozvao Imama u Irak?

 

Da li je to bila nepredviđena, spontana i iznenadna revolucija, poput revolucija i društvenih prevrata za koje znamo iz historije čovječanstva, ili se ovdje radilo o planskom i osmišljenom pokretu? Kako bismo rasvijetlili ova pitanja, potrebno je pružiti neke dodatne podatke. Za razliku od prirodnih pojava, koje imaju samo jednu suštinsku osobinu, društvene pojave mogu imati više takvih osobina, odnosno mogu biti višedimenzionalne.

 

Tako, naprimjer, jedan društveni pokret može predstavljati reakciju, odnosno biti izravna reakcija, ali istovremeno može imati i karakter agresije. Isto tako, jedan pokret, koji je po svojoj naravi reakcija, može značiti negativnu reakciju spram jednog, a pozitivnu spram drugog procesa. Ustanak Imama Husejna predstavlja pojavu takve vrste.


Tri činioca uticala su na njegov nastanak: prvi je bio zahtjev praćen pritiscima da Imam položi prisegu na vjernost Jezidu; drugi, poziv žitelja Kufe da dođe u Irak i treći, njegovo nastojanje da poziva na dobro i odvraća od zla, što mu je bila namjera od prvog dana kada je krenuo iz Medine. A sada ćemo razmotriti svaki od njih, kako bismo ustanovili kakva je bila suština Imamovog ustanka, odnosno koliki je udio u njemu imao svaki od iznesenih činilaca.


Prvi od njih, u vremenskom smislu, jeste zahtjev da Imam Husejn položi prisegu Jezidovoj vlasti i njegovo suprotstavljanje takvom zahtjevu. Kako historičari prenose, nakon Muavijine smrti, polovinom mjeseca Redžeba 60. godine po Hidžri, Jezid je pisao Velidu ibn Utbi ibn Ebu Sufjanu, upravitelju Medine, da u njegovo ime uzme prisegu na vjernost od Husejna ibn Alija i da to učini što je prije moguće. Nakon što je dobio pismo, upravitelj Medine je pozvao Imama Husejna i objasnio mu o čemu se radi. Imam, koji je još za Muavijinog života bio oštro suprotstavljen ideji da Jezid bude prijestolonasljednik, odbio je položiti prisegu. Naime, prisega Jezidu ne bi značila samo pristanak da hilafet pripadne nedoličnoj osobi poput njega, već bi to bila i potvrda ogromne novotarije, odnosno, uspostave monarhističkog poretka, što je bila Muavijina nakana. Nekoliko narednih dana protekli su u pritiscima od strane upravitelja, ali Husejn je bio istrajan u svome odbijanju.

 

S obzirom na činjenicu da je pritisak bivao sve snažniji, Imam je 28. Redžeba sa svojom porodicom i skupinom Hašimija napustio Medinu, zaputio se u Mekku i 3. Šabana stigao na odredište. Razlog zašto je odabrao upravo Mekku bila je okolnost da taj grad predstavlja zaštićeno, odnosno, sigurno područje. Osim toga, bližilo se i vrijeme Hadža pa je, s obzirom na prisustvo velikog broja hadžija, upravo ovaj grad bio najbolje mjesto za obznanu Imamove zadaće i predstavljanje njenih ciljeva muslimanima. Pokret Imama Huseina ima do ovog trenutka karakter reakcije, i to reakcije poricanja jednog nelegalnog zahtjeva.

 

U svakom slučaju, vidimo da se Imam suprotstavio Jezidovom zahtjevu i pritiscima i prije poziva stanovnika Kufe. To znači da on ne bi dao zakletvu na vjernost Jezidu sve i da nije bilo tih poziva.
Stigavši u Mekku, Imam Husejn je za čitavo vrijeme boravka u tom gradu u svakoj prilici svojim govorima razotkrivao protivislamski karakter vladajućeg poretka. Izvještaj o Imamovom suprotstavljanju Jezidovom hilafetu i dolasku u Mekku stigao je i u Irak. Narod Kufe se još dobro sjećao Alijeve pravedne vladavine od prije dvadeset godina. Tragovi njegovog nauka i odgoja bili su još prisutni. U gradu je živjela siročad koju je on podigao i udovice o kojima je vodio brigu.

 

Tamošnji ljudi su se okupili da bi procijenili prilike pa su odlučili odbiti pokornost Jezidu i pozvati Husejna da ih predvodi. U vezi s tom ponudom vodeće ličnosti među sljedbenicima Ehli- bejta iz Kufe, poput Sulejmana ibn Surada, Musejjeba ibn Nedžbeta, Rif'ata ibn Šadada Bedželija i Habiba ibn Muzahira poslali su Imamu više pisama u kojima su ga pozivali da dođe u Irak i preuzme vodstvo u njihovoj zajednici. Prvo pismo stiglo mu je 10. Ramazana 60. godine po Hidžri. Pisma od pojedinaca i skupina iz Kufe počela su potom veoma učestalo pristizati, tako da je Imam u samo jednom danu znao primiti i po šest stotina pisama, da bi mu ih naposljetku stiglo ukupno dvanaest hiljada. S obzirom na ovako veliku podršku i pravu poplavu pisama i zahtjeva da dođe, Imam Husejn je osjećao svojom obavezom prihvatiti poziv Iračana.

 

Stoga je odgovorio potvrdno i poslao amidžića Muslima ibn Akila u Kufu, u svojstvu svoga namjesnika, da ovaj ispita prilike i da ga izvijesti o onome što je tamo vidio. Ukoliko bi narod Kufe bio i na djelu vjeran onome što su pisali u pismima, Imam je bio spreman zaputiti se u Irak. Kao što znamo, on je potvrdno odgovorio na poziv Kufljana. Možemo reći da je karakter njegovog pokreta odgovarao Iračanima, pa su stoga oni bili spremni na saradnju i savezništvo.

 

Također, nije više imao razloga da ostane u Mekki, tako da je poziv Kufljana oblikovao nove prilike i pred njega postavio novu obavezu. Izgleda da je Imam Husejn razmišljao ovako: Budući da me Kufljani pozivaju uz toliko istrajavanje i srčanost, otići ću u Irak. Ukoliko se pokaže da su vjerni svojim obećanjima, utoliko bolje. U suprotnom, vratit ću se u Mekku ili otići u neki drugi kraj islamskog prostora. Posmatrano u vremenskom slijedu, njegovo odbijanje da se zakune na vjernost Jezidu desilo se prije nego je bilo i spomena o pozivima Kufljana. Prvo njihovo pismo stiglo je četrdeset dana nakon što je Imam Husejn došao u Mekku.

 

Dakle, ne radi se o tome da je on odbio prisegu Jezidu zato što je imao poziv od naroda Kufe, nego je najprije odbio položiti zakletvu, a potom su počela pristizati njihova pisma. Dakle, da Kufa uopće nije postojala i da nikakvog poziva nije bilo, pa čak i da nigdje na svijetu ne bi našao utočište, on opet ne bi dao prisegu Jezidu.
Imam Husejn je još prvoga dana kada je napustio Medinu izgovorio krilaticu svoga pokreta, a to je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. U tom smislu, uopće se ne radi o tome da je on podigao ustanak zato što je od njega

tražena prisega. Naime, sve da to i nije traženo, on bi ustanak opet smatrao neizbježnim. Dakle, namjera Imama Husejna bila je iskazati javno protivljenje i napasti protivislamsku vlast. Odnosno, rukovodio se logikom da je − budući da je islamski svijet zapao u iskvarenost, opačinu i prljavštinu, a da je upravo vlast bila vrelo svekolike smutnje − njegova zakonska dužnost i obaveza pred Bogom bila podići ustanak.
Kako je već rečeno, u ustanku Imama Husejna imala su udjela tri činioca  i svaki od njih predstavljao je za njega svojevrsnu obavezu.

 

Njegov odnos prema svakom od tih činilaca bio je drukčiji. Što se prvog tiče, Imam Husejn se nalazio u odbrambenom položaju. Naime, od njega je silom tražena prisega, a on ga je odbio dati. U pogledu drugog činioca, radilo se o saradnji i savezništvu. Odnosno, dobio je poziv na saradnju na koji je odgovorio potvrdno. Kada je, pak, o trećem riječ, radilo se o njegovom napadu u znak protivljenja. Jer, sve da i nije od njega tražena prisega, Imam bi opet napao vlast, budući da ju je smatrao neislamskom.


Pogledajmo sada koji od pobrojanih činilaca uživa veću vrijednost kada ih posmatramo pojedinačno? Nesumnjivo, činilac prihvatanja poziva naroda Kufe je bio važan, jer je time Imam iskazao spremnost da odgovori na zahtjeve ljudi koji su se odbili pokoriti Jezidu i pozvali ga da preuzme vodstvo. Da su okolnosti bile povoljnije, to bi bila prilika za uspostavu islamske vlasti. Ipak, Imamovo odbijanje davanja prisege ima veću vrijednost.

Naime, Imam je u više navrata odlučno stavio do znanja da je ni u kom slučaju i ni pod kakvim prijetnjama neće dati Jezidu, što pokazuje njegovu istrajnost pred silom i pritiscima. Međutim, najveću vrijednost ipak ima treći činilac, odnosno načelo pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, jer tu se ne radi o odbrambenom stavu ili saradnji s onima koji su mu uputili poziv, već o spremnosti da se usprotivi i pobuni. Da je poziv naroda Kufe bio temeljni činilac, onda bi Imam, prirodno, na vijest da je područje Kufe okupirano odustao od svojih namjera i prekinuo putovanje u Irak.

(Imam Husejn je prvo poslao svog amidžića Muslima u Kufu da pripremi narod za njegov dolazak. Međutim, Jezidova vojska okupira Kufu, ubija Muslima i spriječava svaki vid podrške Imamu.)

 

Međutim, vidimo da on svoje najvatrenije i najborbenije govore drži upravo nakon šehadeta hazreti Muslima. Otud postaje očito u kojoj se mjeri držao načela pozivanja na dobro i odvraćanja od zla i koliko je bio odlučan da se suprotstavi iskvarenoj Jezidovoj vlasti.

(Ono što je naprijed kazano o faktorima ustanka Imama Husejna je preuzeto iz djela šehida Morteze Motahharija Hamase-je Husejni (Entesharat’e Sadra, Teheran 1361).)

 

S pojašnjenjima koja smo dali, odgovori na prva dva pitanja postavljena na početku ove rasprave bivaju jasni. Pretpostavimo li da Jezid i nije vršio pritisak da dobije prisegu od Imama Husejna, on bi mu se opet suprotstavio. Vidjeli smo također da bi se njegov ustanak desio sve i da nije bilo poziva Kufljana. Kako bismo pružili odgovor na treće pitanje, u nastavku ćemo donijeti nekoliko svjedočanstava koja pokazuju u kojoj mjeri je Imam Husejn bio obazriv spram dužnosti pozivanja na dobro i odvraćanja od zla.

Prije nego je krenuo iz Medine, Imam je predao svoju oporuku u obliku pisma bratu Muhammedu Hanefiji. U njoj je kao razloge za svoj pokret naveo želju za popravkom stanja islamskog ummeta, obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, te oživljavanje puta njegovog djeda i oca, Božijeg Poslanika i hazreti Alija. Nakon što je izrazio svoje vjerovanje u tevhid, poslanstvo i proživljenje, piše: „Ne napuštam Medinu zbog samoljublja, oholosti ili slijeđenja strasti niti to činim kako bih stvarao smutnju i bio silnik; cilj mi je uništiti smutnju u ummetu moga djeda, pozivati na dobro i odvraćati od zla. Želim slijediti put svoga djeda i svoga oca. Svoj put ću nastaviti, sam ili s onima koji me iz poštovanja prema Istini budu slijedili,  sve dok Gospodar ne presudi između mene i ovog naroda. A On je, zaista, najbolji sudija.“

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 329.)

 

Kako vidimo, Imam navodi četiri cilja svoga ustanka: popravljanje stanja ummeta, pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, slijeđenje puta njegovog djeda i oca, Božijeg Poslanika i njegovog nasljednika, te oživljavanje njihove tradicije.


Na putu za Irak, Imam je održao govor Hurovoj vojsci i tom prilikom je opet iznio ciljeve svoga ustanka:

„O ljudi, Poslanik Božiji je kazao: 'Kada se musliman suoči sa vladarom nasilnikom, koji smatra dopuštenim ono što je Bog zabranio, krši obaveze prema Bogu, suprotstavlja se sunnetu Njegovog Poslanika, prema robovima Božijim čini grijeh i nanosi im zlo, pa mu se ne suprotstavi djelom ili riječju, Bog će ga kazniti istom kaznom, vatrom džehennemskom, kakva čeka i tog nasilnika.' O ljudi, znajte da su oni (Emevije) napustili pokornost Bogu i da su se obavezali da slijede šejtana. Oni potiču smutnju i prelaze granice Božije. Prisvajaju ono što pripada porodici Poslanikovoj. A ja imam veća prava od drugih na vodstvo i upućivanje muslimanske zajednice i dužnost da ustanem protiv sve ove smutnje i smutljivaca, koji mijenjaju vjeru moga djeda.“

(Ebu Mahnef, Maktelul-Husejn, Kom, str. 85; Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 229; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 48, Nedžmi, Muhammed Sadik, Sokhanan-e Husejn ibn Ali az Medine ta Kerbela, Kom, str. 148. Dio ovog govora prenosi i Ahmed ibn Jahja Belazeri u Ansabul-ašraf, sv. 3, str. 171.)


Imam Husejn, stigavši u Mekku, odaslao je pismo plemenskim glavarima u Basri. U njemu je ukazao na razdoblje vladavine prethodnih halifa, kada su istinski prvaci islama bili udaljeni sa političke pozornice, ali su, kako bi spriječili sukobe i podvajanja, te zarad boljitka islama, otrpjeli takvo stanje. U pismu se kaže:

 

„Šaljem vam ovo pismo po svome izaslaniku. Pozivam vas Knjizi Božijoj i sunnetu Poslanikovom. Jer, našli smo se u uvjetima kad Sunnet posve propada i kad se uvode novotarije. Poslušate li moje riječi, uputit ću vas na Put pravi. Neka je na vas Božiji blagoslov, milost i blagodat!“

(Taberi, Isto, str. 200; Ebu Mahnef, Isto, str. 86; Nedžmi, Isto, str. 54.)


Husejn ibn Ali, na putu za Irak, u mjestu poznatom kao Zi-husum, obratio se svojim prijateljima sljedećim riječima:

„Dešava nam se ono što sami vidite. Vremena su se zaista promijenila. Zlo je postalo očito, a dobru i vrlini su u našoj sredini zagrađeni puti. Vrline je ostalo tek koliko ostane taloga trunja na dnu kofe pune vode. Ljudi žive u poniženju i jadu, a prostor na kojem se nalaze postao je poput škrtog i kamenitog pašnjaka na kojem je teško opstati. Zar ne vidite da se više ne postupa onako kako je pravedno i da se ljudi ne klone zablude? U takvim prilikama posve je razumljivo da onaj ko ima vjere čezne za susretom sa svojim Gospodarem. U ovakvom jadnom i prljavom okruženju upravo je smrt sreća, a život sa tlačiteljima nije ništa drugo, osim patnja, jad i nesreća. Ovi ljudi su robovi Ovoga svijeta, a vjere imaju samo na jeziku. Nju će podržati i braniti samo ukoliko će im to omogućiti lagodniji i ugodniji život, ali malo će biti vjernika u času kada se nađu pred iskušenjima.“

(Husejn ibn Ali ibn Šu'be, Tuhful-'ukul, Daftar-e entesharat jam'e-je muderrisin, Kom, 1363, str. 245; Ebu Mahnef, Maktalul-Husejn, Kom, str. 86, Taberi, Isto, str 229; Nedžmi, Isto, str.
180. Uz određene razlike, ovaj govor prenose i Ibn 'Asakir, Sejjid ibn Tavus i Medžlisi u Biharul-anvaru, a prema Ibn 'Asakiru i Medžlisiju Imam je ovaj govor održao na Kerbeli, suočivši se s vojskom Omera ibn Sa'da. Inačica koju smo ovdje naveli je ona koju prenosi Ali ibn Šu'be.)


Prema tumačenja današnjih materijalista, društvene pobune su provale nalik provali zaklopljenog lonca u kojem vrije voda, pa je sasvim izvjesno da će, htio to čovjek ili ne, lonac pod pritiskom pare naposljetku prasnuti. Odnosno, kada klasne suprotstavljenosti i pritisci vladajuće klase dosegnu tačku kada postanu nepodnošljivi, društvo se usljed siline pritiska pokrene i dešava se prasak posve nalik kakvoj prirodnoj pojavi. Drugim riječima, eksplozivni ustanak srditog naroda mogao bi se na mikro planu usporediti sa provalom gnjeva srditog i ozlojeđenog čovjeka koji, u trenutku kad se prelije čaša njegovog strpljenja, odjednom izlije svu gorčinu iz svoga srca, makar se kasnije zbog toga i kajao.

 

Kada se razmotre navedeni primjeri govora i pisama Imama Husejna, posve je izvjesno da njegov ustanak nije bio takve naravi. Naprotiv, radilo se o svjesnom činu, preduzetom na temelju svijesti o dužnosti i uz puni uvid u zbilju. Ne samo da je Imam svjesno prihvatio šehadet, nego je poželio da i njegovi drugovi tako učine. Upravo zato im je  na noć Ašure dopustio da sami odluče da li će otići ili ostati, jasno im najavivši da će svako ko ostane s njim sutra poginuti. Unatoč toj činjenici, Imamovi saborci su ostali uz njega i odabrali šehadet.

 

Osim toga, s gledišta materijalista, u eksplozivnim ustancima uloga pojedinaca i vođa nije mnogo važna. Oni naprosto imaju ulogu babice pri porodu i, budući da se početak i tok ovakvih društvenih prevrata odvija mimo volje idejnih vođa, one su lišene svake vezanosti za etičke vrijednosti. Međutim, uloga vodstva Imama Husejna sve do kraja ustanka, koji se završio na Kerbeli, nije nimalo sporna.


Iz onoga što smo kazali o ulozi načela pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, očito je da je glavni razlog Husejnovog protivljenja bilo skretanje islamske vlasti od izvornog usmjerenja, uvođenje novotarija, gubljenje Poslanikovog sunneta, širenje smutnje, opačine i neislamskih postupaka u društvu. Da bi stvari bile jasnije, napomenimo da je u to vrijeme određeni broj muslimana pao pod uticaj protivslamske i neznabožačke emevijske stranke. Pripadnici ove stranke su prividno prihvatili islam, nakon niza godina borbe protiv Poslanika, odnosno tek nakon što je oslobođena Mekka. Otada su tajili svoje nevjerovanje i licemjerstvo.

 

Nakon Poslanikove smrti, pod krinkom islama, upustili su se u rovarenje i uspjeli ostvariti uticaj na sami upravni aparat islamskog društva i uskoro preuzeti ključne položaje. Tako su nakon šehadeta Imama Alija, preotimanjem vlasti od strane Muavije, došli su do vrhunca moći. Premda su prvaci i glavni protagonisti ove stranke krili svoje prljave namjere da iznutra zadaju udarac islamu i ožive poredak iz doba džahilijeta, izučavanjem njihovog djelovanja bjelodano će se ukazati da je upravo to bio njihov cilj. Katkad su na nekim skupovima, kad su mislili da će rečeno ostati među četiri zida, otkrivali svoje stvarne nakane. Tako je Ebu Sufjan, prvak ove stranke, na dan kada je Osman, prvi halifa iz loze Emevija, bio postavljen na vlast, sazvao Emevije u svoj dom, pa je, nakon što je zatvorio vrata, upitao: „Ima li ovdje još nekoga, osim vas?“

 

Ebu Sufjan je tada već bio oslijepio, pa kad su mu odgovorili da nema, rekao je: „Sada, kada su moć i vlast u vašim rukama, predajite ih jedan drugome i nastojte da ih porodica Benu Umeja nikad ne izgubi. A ja vam se kunem da nema nikakvog polaganja računa, da nema kazne, nema Dženneta ni Džehennema, niti ima Dana sudnjeg!“

(Ebul-Hadid, Šerhu Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 9, str. 53.)

 

Također, za Osmanove vladavine, isti taj Ebu Sufjan je došao na Uhud, pa kad su ga doveli do kabura Hamze ibn Abdul- Mutaliba, rekao je: „Ono oko čega smo jučer ratovali s tobom, danas je u rukama naše djece!“

(Šusteri, Šejh Muhammed Taki, Kamusur-ridžal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran, 1379, sv. 10, str. 80.)


Za vrijeme svoje vladavine, Muavija ibn Ebu Sufjan je na jednoj noćnoj sjedjeljci sa Mugirom ibn Šu'bom, jednim od njegovih namjesnika, iznio svoju želju da uništi islam. O tome s grozom govori Mugirin sin Mutarif. On priča:

 

„Bio sam sa ocem gost kod Muavije u Damasku. Moj otac je često odlazio na Muavijin dvor na razgovor, a kada bi se vratio u naše boravište mnogo bi pohvalno pričao o njegovoj pameti i promućurnosti. Ali, kada se jedne noći vratio, opazih da je tužan i potišten.

Shvatio sam da se nešto dogodilo, pa ga upitah za razlog takvog njegovog stanja. Reče mi: 'Sine moj, upravo sam došao od najprljavijeg čovjeka ikada!' Upitah ga šta se desilo, a on kaza: 'Večeras sam bio nasamo s Muavijom i rekoh mu: Sada, kada si ostvario svoj cilj i preuzeo vlast, šta bi smetalo da se, već na kraju života, prema ljudima ophodiš lijepo i pravedno i da se ne odnosiš tako ružno prema Hašimijama. Uostalom, oni su tvoja rodbina, a sad nisu u prilici da na bilo koji način ugroze tvoju vlast.

Muavija na to reče: 'Avaj! Avaj! Ebu Bekr je vladao i držao se pravde, pa je nakon smrti ostao tek spomen na njegovo ime.

Onda je Omer vladao deset godina i trudio se, a pošto je umro ostade tek spomen na njegovo ime. Potom je na vlast došao naš brat Osman, kojem po plemenitosti porijekla niko nije ravan, ali pošto je umro i njegovo ime bi s njim sahranjeno. Ali, svakodnevno po pet puta u islamskoj zemlji kliču ime onog Hašimije i govore: Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik! Pa, s obzirom na činjenicu da je tako, da su imena one trojice umrla, zar je pravedno da Muhammedovo bude i dalje živo. I ono treba da umre i bude sahranjeno!'“

(Mesudi, Ali ibn Husejn, Murudžuz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 454 (opis vjernika).)

 

Kada su ove Muavijine riječi, koje jasno razotkrivaju njegovo nevjerstvo, kasnije kao predaja stigle do ušiju abasidskog halife Memuna, on je izdao nalog da se u cijelom islamskom svijetu proklinje Muavija. Sve ovo nam pokazuje da je emevijska stranka bila protivslamski nastrojena i da su njeni pripadnici predvodili jedan nazadnjački pokret.
Jezid, koji je odgojen u ovakvoj porodici i odrastao u predočenom okruženju, nije ni u najmanjoj mjeri vjerovao u islam, vjeru u čije ime je htio vladati ljudima. On je bio sirov mladić, odan strastima, svojeglav, nesklon dalekosežnom razmišljanju i smislenom postupanju. Radilo se o osobi slabe pameti, neosjetljivoj za druge, čovjeku sklonom užicima i provodu. Budući da je prije preuzimanja vlasti bio rob svojih strasti i sklon izopačenim načinima uživanja, dolaskom na vlast nije umio da, poput svoga oca, barem naizgled predstavi sebe muslimanom. Naime, budući da je bio duha sasvim okrenutog strastima i užicima, on je javno gazio islamske vrijednosti i nije se ustručavao učiniti bilo šta kako bi udovoljio svojim strastima. Javno je pio alkohol i otvoreno činio grijehe i razne gnusobe.

 

Na večernjim sjedjeljkama i gozbama, na kojima su se obavezno služila alkoholna pića, bez zazora je govorio stihove sadržaja poput sljedećih: „O moji drugovi u piću, ustanimo i slušajmo ove lijepe napjeve. Ispijajmo čašu za čašom, a prođimo se rasprava o znanosti i pjesništvu. Slatki zvuci i pjesma ne daju mi da čujem ezan, da slušam riječi „Allahu ekber“. Džennetske hurije, što tek su obećanje, spreman sam zamijeniti za vrč vina, jer ono je gotovina.“ On je izričito poricao poslanstvo, odnosno činjenicu da je Muhammedu stigla Objava.

Poput svoga djeda Ebu Sufjana, smatrao je kako je sve to tlapnja. Tako je, nakon prividne pobjede nad Husejnom ibn Alijem, kazao: „Hašimije su se samo poigrale s vlašću; niti su kakve vijesti iz svijeta skrivenog ikada stigle, niti je ikada bilo neke objave!“ Onda bi u njemu proradila stara zloba prema prvacima islama, onima koji su u Bici na Bedru pod zastavom islama posjekli njegove pretke. Ubistvo Imama Husejna je predstavio kao osvetu za Bitku na Bedru. Rekao je:

 

„Kad bi naši prvaci, što izginuše na Bedru danas oživjeli, rekli bi mi: Jezide, ruka ti se pozlatila!“

(Šejh Abbas Komi, Tetimetul-munteha fi veka'i ajamul-hulefa, Sherkat-e sehami tab'e ketab, Teheran, 1333, str. 44.)

 

Jednom prilikom Muavija ga je poslao sa vojskom u rat protiv Bizantije, želeći valjda pokazati da je Jezid i ratnik, a ne samo učesnik gozbi i pijanki. Poveo je sa sobom svoju omiljenu ženu Ummi Kulsum. Usljed loše vode i klime na bizantijskoj teritoriji vojska se porazboljevala i javila se masovna dizenterija. Kada je za to čuo Jezid, koji se sa Ummi Kulsum zadržao u mjestu Dirmuran, gdje je odmarao i uživao, spjevao je stihove u kojima kaže:

„Ja sam ovdje u Dirmuranu, u odajama naslonjen na jastuke, a sa mnom je Ummi Kulsum. Pa šta me briga za bolest i smrt na Gazkazunu!“

(Riječ je o mjestu u ondašnjem pograničnom području između Sirije i Bizanta.)

 

Sasvim je jasno kakva je budućnost mogla čekati islamski ummet kada je vlast dospjela u ruke nekog ko je bio ovako neosjetljiv prema vojsci koju sačinjavaju mladići iz njegove domovine! Jezidov dvor postao je središte svake opačine i grijeha. Ružne posljedice njegovih opačina i nevjerništva brzo su se osjetile u cijeloj muslimanskoj zajednici, pa su tako bila ukaljana čak i sveta mjesta, prostori Mekke i Medine.

(Mesudi, Ali ibn Husejn, Murudžuz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 67.)

 

Naposljetku je Jezid i umro usljed prekomjernog odavanja užicima, odnosno od trovanja uzrokovanog prevelikim uzimanjem opojnih pića.

(Ahtab Havarizmi, Maktelul-Husejn, priredio Šejh Muhammed Semavi, Kom, sv. 2, str. 183.)

 

Mesudi, jedan od najpoznatijih islamskih historičara, piše:

„Jezid se prema narodu ophodio poput faraona. Štaviše, faraonovo ponašanje je čak bilo bolje!“

(Mesudi, Ali ibn Husejn, Murudžuz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 68.)

 

Svjedočanstva i dokumenti koji govore o njegovom zlu i opačini, te užasima njegove vlasti tako su brojni da bi ih u ovoj raspravi bilo nemoguće pobrojati. Ipak, vjerujemo da je i ono što je ovdje navedeno bilo dovoljno da oslika i predstavi njegov mračni lik.
Uz sve rečeno, valja znati da je Jezid odgojen u beduinskoj sredini koja je još uvijek imala više elemenata kršćanstva nego islama. Profesor Abdullah Alaili, razmatrajući ovo pitanje, piše:

 

„Vjerovatno će zvučati čudno kada kažemo da je Jezidov odgoj bio kršćanski i da je bio slabo upoznat sa islamskom kulturom i učenjem. Možda to čitaocu zazvuči kao nešto u šta se ne može povjerovati.

Međutim, ako znamo da je Jezidova majka bila iz plemena Benu Kalb, koje je u predislamskom razdoblju bilo kršćansko, neće biti mjesta prevelikom čuđenju. Naime, u sociologiji je poznato da je potrebno mnogo vremena da iz jednog naroda iščeznu njegova vjerovanja, duhovnost, društvene vrijednosti, običaji i navike. Historijska svjedočanstva govore da je Jezid proveo djetinjstvo u rečenom plemenu, dakle razdoblje formiranja i profiliranja ličnosti.

Vrijeme kada je uticaj odgajatelja presudan on je proveo u takvoj sredini, pa su u njemu bili pomiješani tragovi kršćanstva i gruba, sirova beduinska narav. Osim toga, neki historičari smatraju, na temelju kršćanske terminologije u Muavijinim i Jezidovim pismima, da su neki Jezidovi učitelji bili sirijski kršćani. Koliko takav odgoj može biti štetan za nekoga ko treba vladati muslimanskom zajednicom izvjesno je da ne treba posebno objašnjavati.“

 

Alaili dalje kaže: „To što je Jezid uz sebe držao kršćanskog pjesnika Ahtala, koji se ismijavao sa ashabima Ensarijama, i što je svoga sina dao na odgoj kršćanima, u čemu su historičari saglasni, sigurno ima korijen u kršćanskom odgoju samoga Jezida.“

(Sumuvvul-ma'na fi sumuvvil-izzet, Mektebu darul-terbijjet, Bejrut, 1972, str. 58.)

 

Shodno historijskim svjedočanstvima, on nije ni tajio svoju naklonost prema kršćanstvu, već je sasvim otvoreno govorio:

„Ako je vino zabranjeno po vjeri Muhammedovoj, ti ga onda pij po vjeri Mesihovoj!“

(Šejh Abbas Komi, Tetimmetul-munteha fi veka'i ajamil-hulefa, Sherkat-e sehami tab'e ketab, Teheran, 1333, str. 43. Naravno, vino je u izvornom kršćanstvu zabranjeno baš kako je zabranjeno i u islamu. Jezidova sklonost ka kršćanstvu bila je ustvari sklonost ka onim ružnim novotarijama koje su s vremenom ušle u izvorni kršćanski nauk i izopačile ga.)

 

U načelu, treba imati na umu da je bizantijska država imala velikog uticaja na Jezidov dvor, jer je na njemu bilo prisutno nekoliko kršćana iz Bizanta. Historičari ističu da je Jezid, u vrijeme kada je Imam Husejn krenuo ka Kufi, na savjet Bizantinca Serdžuna, postavio dotadašnjeg namjesnika u Basri, Abdullaha ibn Zijada, na mjesto upravitelja Kufe, kojom je dotad upravljao Numan ibn Bešir.

(Ebu Mahnef, Maktelul-Husejn, Kom, str. 22; Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 199; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 23; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 189; Ibn Sebagh Malik, Al-Fusulul-muhimme fi ma'rifetil-eimme, 1303, str. 205.)


Sada, kada smo rasvijetlili Jezidovu ličnost i prikazali njegov neprijateljski stav prema islamu, odlično shvatamo razloge Husejnovog ustanka. Jezidova vlast nije samo predstavljala početak tako ružne novotarije u islamu kao što je monarhistički režim, već se radilo i o pojavi da na čelo države dolazi krajnje nedolična osoba, kojoj Imam Husejn nije mogao priznati zakonsko utemeljenje. Razlozi Imamovog suprotstavljanja posve su očiti i u njegovim pismima. Još onih prvih dana, kada se u Medini našao pod pritiscima da položi prisegu, u odgovoru Velidu je rekao: „Ako se ummet nađe pod vlašću osobe kakva je Jezid, tada za islam možemo samo izgovoriti: Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo, kako se govori kada neko umre.“ U svom odgovoru na pozive iz Kufe kaže: „Imam i vođa muslimana je onaj ko postupa u skladu s Knjigom Božijom, drži se pravde i slijedi Istinu, te je čitavim svojim bićem pokoran zapovijedima Božijim.“

Svaka revolucija se nužno sastoji od dvije sastavnice: „krvi“ i „poruke“. Pod krvlju podrazumijevamo oružanu borbu i požrtvovanost, što sa sobom obavezno nosi smrt i pogibiju. Što se poruke tiče, pod ovom sastavnicom podrazumijevamo promidžbu i rad na predstavljanju ciljeva i ideala revolucije. Za pobjedu, druga sastavnica nije ništa manje važna od prve. Naime, ukoliko društvu ne budu predstavljeni ciljevi i ideali revolucije, ona neće uživati podršku naroda i bit će ugušena već u samom začetku, ili će, štaviše, biti iznutra urušena spletkama njenih neprijatelja. Razmotrimo li revoluciju Imama Husejna, uočit ćemo da su u njoj u potpunosti bile prisutne obje sastavnice. Do Ašure, desetog dana Muharrema, uglavnom je bila usmjerena na prvu sastavnicu. Dakle, radilo se o borbi, šehadetu i spremnosti na pogibiju, a nju je predvodio sami Imam Husejn. Međutim, drugi dio započinje nakon Ašure, a predvodili su ga Imam Zejnul-Abidin i hazreti Zejneb, mir neka je s oboma, koji su vatrenim govorima prenosili narodu poruku revolucije i pojedinosti Husejnovog šehadeta, te ukazivali na iskvarenost i zločinački karakter emevijske vlasti. S obzirom na žestoku i obimnu propagandu protiv Ehli-bejta još od vremena Muavije, naročito u oblasti Šama, nema nikakve sumnje da bi ovaj veličanstveni i vječni ustanak bio poslan u zaborav ili krivo protumačen da preživjeli nisu nastojali probuditi ljude i ukazati na ono šta se desilo. Neki su, vrijeđajući uspomenu na Imama Husejna, počeli govoriti da je umro od upale pluća, dok su drugi tvrdili da je umro od zarazne bolesti!!! Međutim, uporno propagandno djelovanje njegovih preživjelih bližnjih tokom sužanjstva u koje su dopali kao žrtve Jezidove osvetoljubivosti, nije dopuštalo Husejnovim neprijateljima da uspješno šire takve klevete i laži.

 

Kako bismo bolje shvatili historijsku ulogu zarobljenika s Kerbele u buđenju javnosti i prenošenju poruke revolucije Imama Husejna, moramo se vratiti malo unazad i napraviti kratak presjek Muavijine vladavine u Šamu.
Prije svega, treba znati da, otkako se našao pod vlašću muslimana, Šamom su vladala dvojica zapovjednika: Halid ibn Velid i Muavija ibn Sufjan. Ljudi u ovom području nisu nikad bili u prilici da slušaju samog Poslanika niti su vidjeli kako su postupali sami ashabi, tako da nisu poznavali islam u onakvom obliku kako se provodio u Medini. Naravno, iz historijskih vrela saznajemo da je stotinu i trinaest Poslanikovih ashaba učestvovalo u osvajanju Šama, ili su se kasnije ondje doselili. Međutim, proučimo li njihove biografije uvidjet ćemo da su to, osim nekoliko izuzetaka, uglavnom bili ljudi koji su uz Poslanika proveli vrlo malo vremena i od njega su čuli tek nekoliko rečenica. Osim toga, većina njih pomrli su još za vrijeme hilafeta Omera i Osmana, odnosno prije početka Muavijinog hilafeta. U vrijeme ustanka i šehadeta Imama Husejna tek nekolicina njih su još bili živi i

boravili u Šamu. Ali, radilo se o starcima od sedamdesetak i osamdesetak godina, koji su uglavnom živjeli povučeno i kloneći se od svijeta, tako da je njihov uticaj u narodu bio gotovo neznatan. Zbog toga smo imali pojavu da mladi naraštaji, Jezidovi vršnjaci, nisu poznavali istinski islam. Štaviše, možda je za njih islam predstavljao vlast sličnu ostalim koje su prije vladale tim područjem. Raskoš Muavijinog dvora, njegovo trošenje državnog, odnosno, općeg imetka na kojekakva razmetanja, svojstvena samovoljnim vladarima, poput izgradnje palača i dvoraca, čak i progoni, zatvaranja i smaknuća svih koji su mu se suprotstavljali, za ove ljude je bilo nešto sasvim obično.

 

Naime, do prije pola stoljeća to je svakako bio uobičajeni način ponašanja vladara u toj zemlji i sigurno su mnogi mislili kako ni u samoj Medini u Poslanikovo doba stvari nisu stajale bitno drugačije.

(Dr. Šehidi, Sejjid Džafer, Kijam-e Husejn, Daftar-e nashr-e farhang-e eslami, Teheran 1359, str. 185.)

 

Kao posljedica rečenog, ljudi u Šamu su ponašanje Muavije i njegovih službenika smatrali tradicijom muslimana. On je četrdeset i dvije godine proveo u Damasku u svojstvu namjesnika i kasnije halife. Pet godina bio je namjesnik drugog, a skoro dvanaest godina namjesnik trećeg halife. Vlast u Šamu držao je i nešto manje od pet godina tokom Alijevog hilafeta i skoro šest mjeseci za vrijeme formalne vlasti Imama Hasana. Nešto manje od dvadeset godina u Šamu je boravio kao halifa islamskog ummeta.

(Ajeti, Muhammed Ibrahim, Bar resi-je tarih-e ashura, Ketabkhane-je Saduk, Teheran 1447, str. 47.)


Tokom ovog dugog razdoblja Muavija se potrudio da narod u Šamu ostane uskraćen za upoznavanje s vjerom i da tako bude bespogovorno odan njegovim željama i naredbama. On je za to vrijeme, ne samo nametnuo narodu svoju vojnu i političku vlast, nego je ljude u tom području učinio obrazovno i vjerski neupućenim. Jednostavno ih je držao u sljepilu i izgubljenosti, te su oni bez ikakvog otpora prihvatali ono što im je on predstavljao kao islamsko učenje. Lukav, izuzetno domišljat i vispren, on je u tom smislu ostvario gotovo nevjerovatne učinke. Svi znamo kako je uspio ocrniti tako blistavu ličnost i velikana poput Alija ibn Ebi Taliba i kakve besmislice i neistine je uspio dovesti u vezu s njim. Nakon šehadeta Amara Jasira, devedesetgodišnjeg ratnika, iskusnog i dokazanog borca za islam, čiju pogibiju od ruke nasilnika je Poslanik bio najavio, Muavija je među vojskom u Šamu proširio besmislenu tvrdnju kako je Amarov ubica Ali, budući da ga je on doveo na bojno polje i time skrivio njegovu pogibiju!!!

(Belazeri, Ahmed ibn Jahja, Ansabul-ashraf, Bejrut, 1394, str. 317.)

 

Također, Muavijino održavanje džuma-namaza u srijedu (!) dobro je poznat slučaj koji je sasvim suvišno komentirati.

(Mesudi u Murudžuz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 31.)

 

Prljava emevijska vlast svojom otrovnom i zlobnom propagandom nastojala je čistu Poslanikovu porodicu učiniti omraženom u Šamu, a istovremeno prikazati Emevije kao rođake, odnosno porodicu Poslanika. Historičari tako pišu da je nakon pobjede abasidskog ustanka i uspostave vlasti Ebu Abbasa Seffaha, deset lokalnih vladara iz Šama došlo halifi i svi su se zakleli da sve do smrti Mervana, posljednjeg emevijskog halife, nisu znali da je Poslanik imao druge rodbine, osim Emevija, niti bilo koga ko bi ga mogao naslijediti, osim njih.

(Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 7, str. 159.)

 

Stoga nije nimalo čudno što u knjizi Maktel čitamo i sljedeće:

„Kada su zarobljenici dovedeni u Damask, pred Alija ibn Husejna stade jedan čovjek i reče: 'Hvala Bogu, Koji je učinio da stradate, Koji vas je uništio, pa je tako ljude spasio od vašeg zla i darovao pobjedu Zapovjedniku vjernika!'

Ali ibn Husejn je šutio sve dok čovjek nije iznio sve što mu je bilo na srcu, a onda ga upita: 'Jesi li ti čitao Kur'an?'

'Da!', odgovori ovaj. '

A poznaješ li ajet u kome se kaže: Reci: Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje prema rodbini.'

'Poznajem', odgovori čovjek.

'A znaš li ajet: Daj bližnjemu njegovo pravo...?'

'Znam!'

'A znaš li ajet: Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti', pa čovjek odgovori: 'Znam!'

Onda mu Ali ibn Husejn reče: 'O starče, ti ajeti su objavljeni u vezi s nama. Mi smo oni bližnji i mi smo Ehli-bejt očišćen od svake prljavštine!'

Starac tada shvati da ono što je čuo o ovim zarobljenicima nije istina, da oni nisu nikakve haridžije, nego Poslanikova porodica. Stoga se pokaja, pa kaza:

'O Bože, kajem se zbog mržnje prema njima koju sam nosio u svome srcu! Ja mrzim one koji su neprijatelji Muhammeda i njegove porodice!'“

(Ahtab Havarizmi, Maktelul-Husejn, priredio Šejh Muhammed Semavi, Kom, sv. 2, str.61.)


S obzirom na ovako obimnu i štetnu propagandu protiv Poslanikove porodice, važnost putovanja preživjelih srodnika Imama Husejna biva posve očita. Naime, tokom tog putovanja oni su uspjeli poništiti učinke četrdesetgodišnje otrovne propagande, predstaviti zločinačko lice emevijske vlasti, probuditi zavedeni narod Šama i ukazati mu na zbilju, tako da je njihov povratak u Medinu bio poput povratka pobjedničke vojske koja je odlično obavila svoj zadatak. Kako bi veličina zadaće i obaveze koju su izvršili prenosioci poruke Imama Husejna bila potpuno predstavljena, nije zgorega navesti dva historijska primjera koji o tome svjedoče.
Nakon Husejnovog šehadeta, baš kao i u ostalim dijelovima islamskog svijeta, u Medini, koja je bila središte Poslanikove porodice, došlo je do previranja. Upravitelj Medine, misleći da postupa ispravno, poslao je skupinu medinskih prvaka u Damask, kako bi ovi izbliza vidjeli mladog halifu i upoznali se s njim, nadajući se da bi po povratku mogli navesti narod da ga prihvati. Međutim, Jezid, koji niti je imao dobroga odgoja, niti je bio osobito bistar, niti se makar vanjštinom držao islama, pred ovim izaslanstvom javno je pio vino, igrao se sa psima i činio niz zabranjenih stvari.

 

Čim su se vratili iz Šama, zgroženi onim što su vidjeli, ovi Medinjani su ustvrdili da je Jezid jedan obični pijanac i bahati grješnik, te da takva osoba ne može biti halifa i vođa muslimana. Uskoro je pobuna zahvatila čitav grad te su upravitelj grada i članovi porodice Emevija protjerani. Kada su vijesti o tome stigle u Šam, Jezid je poslao vojsku sa nalogom da uguši ustanak. Na čelo te vojske postavio je Muslima ibn Ukbu, starca u odmaklim godinama. Ovaj je opkolio grad i, nakon nekog vremena, ugušio ustanak. Vojska iz Šama je tri dana vršila opći pokolj po gradu i nisu se ustezali od činjenja bilo kakvog zla. Ubijani su vjernici, koji su se radi ibadeta bili povukli od svijeta, nasrtalo se na čast žena i djevojaka i niko nije bio siguran od njihovog zla. 

(Šehidi, Sejjid Džafer, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 170.)

 

Ova događaj je poznat u historiji kao Harra tragedija. Međutim, u toj tragediji kuća Imama Zejnul-Abidina, odnosno dom Hašimija, bila je utočište desetinama muslimanskih porodica koje su nakon pada grada tu našle utočište i spas.

Taberi tako piše:

„Kada je Jezid poslao Muslima ibn Ukbu na Medinu, rekao mu je: 'Ali ibn Husejn nema ništa s pobunom, zato ga ne diraj i odnosi se lijepo prema njemu.'“

(Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 7, str. 421.)

 

Šejh Mufid također piše:

„Kad je Muslim ibn Ukba ušao u Medinu pozvao je Alija ibn Husejna k sebi. Kad mu je došao, posjeo ga je pored sebe, ukazao mu je svako poštovanje i rekao: 'Zapovjednik vjernika mi je naredio da se prema tebi lijepo ophodim i da s tobom  postupam drugačije nego s drugim.' Ali ibn Husejn se zahvalio se na tome, a onda je Muslim kazao svojim ljudima: 'Osedlajte mu moga magarca', pa se obratio Imamu: 'Vrati se svojoj porodici, jer čini se da sam ih uplašio i da se brinu zbog tvog dolaska ovdje. Da sam u mogućnosti, nagradio bih te onako kako to tebi dolikuje.'“

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 260.)

 

Iz razloga o kojima će biti riječi kada budemo govorili o životopisu Četvrtog Imama, nema sumnje da je ovakvo ophođenje bilo uzrokovano činjenicom da se on ogradio od pobune i nije pružio podršku ustanicima. Ipak, jasno je da je Husejnov šehadet uveliko opteretio Jezidovu vlast i da je zbog tog groznog zločina ona bila prezrena u najširim slojevima naroda. Zato on nije želio da novim patnjama imamske porodice uveća srdžbu protiv sebe.


Jakubi piše:

„Abdul-Melik ibn Mervan pisao je Hadžadžu, koji je tad bio njegov upravitelj Medine: „Nemoj me uprljati krvlju djece Ebu Talibove, jer sam lično vidio da je porodica Harba (Ebu Sufjan) pala u vrijeme kada je to učinjeno.“

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 49.)

 

Budući da znamo da se Abdul-Melik kao emevijski halifa pokazao kao pronicljiv i dobar političar, a na vlast je došao pet godina nakon tragedije na Kerbeli, lahko ćemo shvatiti važnost ovakvog njegovog promišljanja. Naime, ovakva naredba pokazuje da Ebu Sufjanova porodica, i pored svih pritisaka koje su vršili na Ebu Talibovu, nije ostvarila svoje mračne ciljeve. Jedino što su naposlijetku dobili je sramota i vječno prokletstvo.


U ljudskom društvu je uobičajeno da nasilnički i tlačiteljski režimi imaju potrebu za nekim idejnim, filozofskim i vjerskim uporištem, odnosno potreban im je određeni sistem mišljenja koji će biti oslonac njihovog privrednog i političkog poretka. Drugim riječima, vladajuće tlačiteljske snage, uz vojni i policijski aparat kojim nadziru narod, trebaju određena intelektualna, odnosno psihološka sredstva posredstvom kojih će održavati mir i držati narod u pokornosti. Jer, bude li narod ispravno razmišljao i uvidi li da je vladajući poredak iskvaren i zao, nipošto ga neće trpjeti.

 

Stoga je sasvim očita neophodnost idejnog i vjerskog uporišta za ovakve režime. Svakako, moguće je da to idejno uporište, ovisno od društva, bude određena filozofija, škola mišljenja, neki od brojnih „izama“, ili pak religija ili određeno vjersko usmjerenje. Tlačiteljska i protivslamska emevijska vlast također je imala potrebu za takvim idejnim i vjerskim uporištem, a budući da je društvo nad kojim su vladali bilo islamsko, bilo je neizbježno da za svoje zločine iznađu vjersko pokriće i da prosuđivanje javnosti oblikuju posredstvom propagande religijskog karaktera. Ne treba umišljati kako su Emevije bili ravnodušni prema raspoloženju naroda i da im je bilo svejedno šta ljudi misle o njihovim zločinima. Naprotiv, oni su u pogledu javnog mišljenja imali potrebu za širenjem ideja koje će oblikovati stav javnosti i učiniti da ljudi smatraju kako je trenutno stanje najbolje moguće i kako ga, stoga, treba sačuvati.


Jedan od načina željenog djelovanja na javnost i zavođenja ljudi bio je širenje fatalizma. Uobičajeno je da, u svrhu somoodbrane, tlačiteljske vlasti pribjegnu zagovaranju fatalizma. Odnosno, sve što se desi oni pripišu Bogu. Za sva svoja nedjela govorili bi da se radilo o Božijoj volji i da se ne bi ni desila da iza njih ne stoji ljudima neshvatljiva Božija mudrost. Logika fatalizma sadržana je u postavci da se sve dešava onako kako se moralo desiti, a da se ono što se nije desilo nije ni trebalo desiti.

(Motahhari, Morteza, Hamase-je Husejni, Entesharat-e Sadra, Teheran 1964, sv. 1, str. 312-
313.)

 

Zasigurno je upravo fatalizam bio jedan od misaonih i vjerskih oslonaca emevijske vlasti. Šireći fatalizam, nastojali su u začetku ugušiti svaki mogući glas protivljenja u narodu. Kako bi osnažili oslonce svoje vlasti i spriječili ustanak muslimana, Emevije su širile i podržavale sektu džebrija, odnosno fatalista. Istovremeno, uticaj sekte kaderija, koji su smatrali da čovjek ima slobodu volje, da je slobodan u svojim postupcima i da u životu sam bira kako će postupati, živjeti i ponašati se te je za to i odgovoran, Emevije su vidjele kao opasnost.

(Amin, Ahmed, Fedžrul-islam, Mektebetun-nehzetil-misrijje, 1964, str. 284.)

 

Rečeno učenje bilo je za Emevije, koje su bile u stalnom strahu od sukoba s muslimanima, smatrano izuzetno opasnim. Stoga su prvaci kaderija bili izloženi pritiscima sljedbenika džebrija, koji su stajali na posve oprečnim stanovištima, a koji su opet uživali punu podršku Emevija s obzirom na okolnost da je džebrijsko učenje bilo posve u skladu sa politikom i ciljevima vlasti. Džebrije su među narodom širile stav kako je emevijska vlast, koliko god bila nepravedna i nasilnička, ipak Božija odredba i ni u kom slučaju je se ne može mijenjati. Stoga je i svako suprotstavljanje Emevijama označavano kao besmisleno. Muavija je iskazivao naklonost prema džebrijskom učenju, kako bi pred narodom opravdao svoje postupke i objasnio da je sve ono što čini Božija volja, koja se ne može mijenjati. Osim toga, budući da je Muavija islamski halifa, njemu se ne može pripisati nikakav grijeh niti je dopušteno suprotstavljati mu se! Jasno je da osoba poput Muavije ne bi previdjela da mu džebrijsko učenje može zaštiti važne probitke. On i ostale Emevije odlično su znali da je njihova vlast za muslimane nesnošljiva, znali su da su za mnoge muslimane oni tek skupina varalica i neprijatelja Poslanikove porodice, ubica pobožnih i nevinih ljudi, te su shvatali da je džebrijsko učenje ono sredstvo koje može odvratiti ljude od ustanka protiv njih. Jer, radilo se o učenju koje kaže da je Bog odvajkada odredio da ova porodica dođe na vlast, te tako njihovo djelovanje i ponašanje nije ništa drugo nego ostvarenje Božije volje. Tako je uticaj ovakvog nauka među muslimanima u potpunosti odgovarao Emevijama i njihovoj vladavini.

(Šemsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, str. 135-138.)

 

Pored vjerskih tumačenja, kao bitan činilac za podupiranje ovakvih stavova koristilo se i pjesništvo. Muavija se poslužio izvanrednim uticajem živućih pjesnika na javno mnijenje kako bi učvrstio svoju vlast. Muavija – a i ostale emevijske halife nakon njega – sa zadovoljstvom je slušao stihove pjesnika koji su njegovu vlast predstavljali kao sudbinu i izraz Božije volje. Čak ih je i poticao da pišu takvu poeziju, kako vjernik ne bi nalazio razloga za ustanak protiv Emevija. Muavijini službenici imali su zadatak da njegovim djelima iznađu okvir u kojem će ih ljudi lakše prihvatiti i opravdati ih, te je to činjeno ili putem krivotvorenja Poslanikovih hadisa ili kroz poeziju.

(Šemsuddin, Isto, str. 137-140.)

 

Nakon tragedije na Kerbeli, Jezidovi službenici, koristeći se naprijed opisanom postupkom, širili su postavku kako je Jezidova naizgled pobjeda bila Božija volja. Abdullah ibn Zijad je nakon šehadeta Imama Husejna, okupio građane u središnjoj džamiji u Kufi da ih obavijesti o onome što se desilo. Tom prilikom nastojao je prikazati se kao vjernik, pa je kazao: „Hvala Bogu, Koji je pomogao Istinu, pa je pomogao Imama Alija i njegove sljedbenike protiv lašca, sina lašca.“

(Sejjid ibn Tavus, Al-Lehuf fi katlit-tefuf, Kom, str 69.)

 

Međutim, s druge strane stajali su hazreti Zejneb i hazreti Ali ibn Husejn, mir neka je s oboje, koji su znali za ovaj propagandni način neprijatelja i ciljeve koje kroz svoja idejna uporišta Emevije žele ostvariti, pa su sve to oborili svojim odrješitim i utemeljenim govorima te su Jezida i njegove sljedbenike predstavili kao glavne krivce za zločin koji se dogodio. Jedan od prikaza sukoba ove dvije ideje imamo u događajima prilikom dovođenja Husejnovih žena i djece na dvor Abdullaha ibn Zijada. Toga dana Abdullah je na svom dvoru priredio prijem za javnost i naredio je da se pred njega donese odrubljena glava Imama Husejna, a onda su na dvor dovedeni žene i djeca. Zejneb, odjevena u najbolju odjeću koju je imala i okružena ženama i sluškinjama ušla je neprimijećena na ovaj skup i sjela postrani. Kad je Abdullah ibn Zijad opazio, upita: „Ko je ona žena koja sjedi izdvojena i okružena drugim ženama?“ Zejneb ništa ne odgovori, pa Abdullah ponovi svoje pitanje. Onda jedna od sluškinja reče: „Ovo je Zejneb, kćer  Fatime,  kćeri  Poslanika  Božijeg.“  Abdullah  se  tada  obrati  Zejneb:
„Hvala Bogu, Koji je ponizio vašu porodicu, pobio vas i pokazao da je ono što ste pričali bilo puka laž!“ Zejneb mu na to odgovori: „Hvala Bogu, koji nas je preko Poslanika Svoga, koji bijaše iz naše porodice, uzdigao i očistio od svake zaprljanosti. Ne propada niko, osim grejšnika, niti laže iko drugi, nego zločinac. Zločinci su drugi, a ne mi, pa zato hvala Bogu hvalama posebnim!“

Abdullah ibn Zijad tada reče: „Jesi li vidjela šta je Bog učinio tvojoj porodici?“, a hazreti Zejneb mu kaza: „Vidjela sam samo ljepotu! Oni su bili oni za koje je Bog odredio da budu ubijeni, pa su se oni tome povinovali i požurili su svome smiraju. Vrlo brzo će Bog na Danu sudnjem suočiti tebe i njih, pa će se oni pred sudom Božijim požaliti na tebe i zatražiti pravdu. Vidjet ćeš ko će tada biti pobjednik, teško majci koja te rodila, o Ibn Zijade!“ Ibn Zijad se nakon ovako izričitih i oštrih riječi koje je Zejneb izrekla i njenog spomena njegove majke, žestoko rasrdi i htjede kazniti hazreti Zejneb. Jedan od prisutnih, Amr ibn Haris, reče mu: „O emire, ovo je jedna žena, a niko ne kažnjava ženu zbog onoga što ona priča.“ Abdullah se tad ponovo obrati hazreti Zejneb: „Bog je izliječio moje srce smrću tvoga nepokornog brata  Husejna  i  vaše  buntovničke  porodice.“  Zejneb  mu reče:
„Života mi moga, pobio si naše starije, prekinuo si naše mladice i iščupao nam korijenje. Pa ako te to liječi, smatraj se izliječenim!“ Ibn Zijad, kome teško padoše riječi hazreti Zejneb, gnjevno kaza: „I ova, poput svoga oca, vješto barata riječima! Života mi, tvoj otac bio je pjesnik i govorio je u rimi!“, na što hazreti Zejneb reče: „Otkad se žene bave rimovanjem i zar je sad vrijeme za rimovanje?“

(Ibn Tavus, Isto, str. 68.)

 

Ibn Zijad je htio prikazati kako je svako ko na bojnom polju pretrpi poraz gubitnik, jer da je istina bila uz njega, ne bi bio vojno poražen. Zejneb je odlično znala kako razmišlja Ibn Zijad i uzdrmala je temelje njegovih postavki. Svojim govorom stavila je do znanja da su potraga za  istinom  i  privrženost  istini,  a  ne  izvanjska  moć,  kriterij  časti  i vrline.
Zejneb je objasnila da nije propao onaj ko je postao šehid, već da je propao onaj ko čini zlo i nasilje i ko je napustio Istinu. Abdullah ibn Zijad očekivao je da će unesrećena Zejneb, koja je izgubila svoje najdraže, pasti na koljena, liti suze i zapomagati.

 

Ali, Zejneb lavljega srca pobila je sve što je imao za reći i porazila je njegovu oholost. I zaista, može li se u historiji naći slična žena? Nakon što je izgubila sedmoricu braće, dva sina, deset bratića i amidžića, i sa svojim sestrama i bratičnama dopala sužanjstva, ona ipak, zarobljena i unesrećena, brani svoje i pravo svojih šehida. Sve to u gradu koji je nekad bio središte vlasti i hilafeta njenog oca, u gradskoj vjećnici u kojoj je četrdeset godina prije toga boravio njen otac.

 

Uprkos neprilikama u kojima se našla, svekolikoj patnji i nesreći koju je doživjela, ona ne nariče zbog onoga što ju je pogodilo, već sasvim izričito kaže da ih nije snašlo ništa što sami nisu željeli i da su njihovi muškarci postali šehidima zato što su sami htjeli da se tako dogodi, te stoga nema mjesta žalosti i jadikovanju. Oni su ispravno obavili ono što im je bila dužnost pred Bogom i ponosno su dosegli šehadet, pa zar ima išta prikladnije nego biti zahvalan Bogu na onome što im je darovao!

(Ajeti, Muhammed Ibrahim, Bar resi-je tarih-e ashura, Ketabkhane-je Saduk, Teheran 1447, str. 203.)


Kufa je bila prilično daleko od Damaska. To je grad koji je do prije dvadeset godina bio središte Alijeve vlasti. Ovdje je bio centar sljedbenika Ehli-bejta. Ondašnji ljudi – uglavnom Iračani – tražili su pravednu islamsku vlast, željeli se osloboditi iz ruku tlačitelja i bili privrženi Ehli-bejtu. Međutim, nisu bili spremni platiti cijenu za dosezanje željene blagodati! Oni su željeli materijalna bogatstva, miran i siguran život, a da se istovremeno oslobode iz jarma nasilnika. Međutim, čim se na njih izvršio pritisak, čim su osjetili da su njihovi interesi ugroženi, zaboravili su na svoje ideale.

 

Oni su bili podijeljene ličnosti, opterećeni unutrašnjim protivrječjem. S jedne strane, žustro i vatreno su pozivali Poslanikovog unuka, a s druge, čim se su se našli izloženi pritisku, ne samo da su zaboravili svoja obećanja već su bili spremni i da ga ubiju. Dakle, trebalo ih je probuditi, trebalo ih je učiniti svjesnim njihovih grešaka, trebalo im je reći kakav su grozan zločin počinili ubistvom Husejna ibn Alija. Ta dužnost buđenja padala je među ženama uglavnom na Zejneb.

 

Jer, žene iz Kufe starije od trideset godina viđale su je prije dvadeset godina, u vrijeme Alijeve vladavine, u svom gradu, znale su koliko ju je Ali cijenio i koliko su je poštovali njihovi očevi i muževi. Zejneb je bila njima poznata osoba i dok su je gledali u patnji zarobljeništva, sjećanja su se probudila. Zejneb je to iskoristila i počela govoriti. Ljudi su čuli poznati glas, kao da je govorio Ali, to je bio njegov nastup, njegove riječi. Zaista, da li je to govorio Ali ili njegova kćer? Da, Zejneb Kubra je bila ta koja je govorila! Ahmed ibn Ebu Tahir, poznat kao Ibn Tejfur (204-280.), u svojoj knjizi Belagatun-nisa, zborniku rječitih kazivanja arapskih i muslimanskih žena,jednom od najstarijih vrela, piše:

 

„Hadim Esedi kaže: (U knjizi Al-Huf kao prenosilac ovog govora naveden je Hazim Esedi, dok ga se u knjizi Belaghat-i Nisa spominje pod imenom Hadim.)

 

Godine 61., godine kada se desilo ubistvo Husejna, stigao sam u Kufu i ugledah kako žene ožalošćene plaču, a vidjeh i Alija ibn Husejna, iscrpljenog i oslabljelog od bolesti.

Ali ibn Husejn podiže glavu i reče:

'O narode Kufe, plačete li to zbog našeg stradanja i nesreće? Pa ko nas je drugi pobio, nego vi?!'

Tad Zejneb dade ljudima rukom znak da ušute. Na njen znak uzdasi se zadržaše u grudima i nije se više čuo ni zvuk zvona na devama. A onda ona poče govoriti. Nikad nisam vidio čednu i pokrivenu ženu rječitu poput nje. Kao da je govorila Alijevim jezikom. Zejneb tada izgovori sljedeće riječi:

 

''O narode Kufe, prevrtljivi i izdajnički svijete!

Nikada vam suze ne presušile! Nikada vam uzdah grudi ne napustio! Vi ste poput žene koja stalno raspliće ono što je isplela. Niti su vaši ugovori pouzdani, niti su vaša obećanja postojana! Šta još imate, osim hvalisavosti i razmetljivosti?! Poput sluškinje ste koja se javno ulizuje svome gospodaru, a u tajnosti očijuka s njegovim neprijateljem! Vi ste poput mlade i sočne trave koja raste na đubrištu ili ste poput blaga koje je prosuto u grob. Kako vas loša naknada čeka na Onome svijetu – srdžba Božija i patnja džehennemska!

Plačete?

Da, plačite, jer, tako mi Boga, i trebate plakati! Više plačite, a manje se smijte! Kako da i ne plačete kada ste pripremili sebi takvu sramotu! Sramotu koja nikakva voda ne može oprati! A ima li veće sramote nego ubiti Poslanikovog unuka i princa mladića?! Čovjeka koji je bio svjetiljka na vašem putu, svjetlo u vašim mračnim danima!

Pomrite!

Pognite glave od stida! Prosuli ste u vjetar svoja dobra djela i niste stekli ništa za budućnost! Odsad vam valja živjeti u jadu i poniženju, jer vi ste kupili sebi srdžbu Božiju! Učinili ste stvar takvu da samo što se nebesa ne sruše na Zemlju, pa je rascijepe i poravnaju planine!

Znate li čiju ste krv prolili?!

Znate li ko su ove žene i djevojke koje su kao roblje dovedene na vaše ulice i bazar?! Znate li da ste ranili Poslanikove džigerice?!

Kako ružnu i luđačku stvar ste počinili! Nedjelo čije je zlo ispunilo cijelu Zemlju! Čudite se što nebesa kaplju krvlju na Zemlju?

Znajte da će strašna kazna na Danu sudnjem biti mnogo gora! Neka vas ne zavara to što vas Bog odmah ne kažnjava zbog vaših grijeha.

Bog za grijehe ne kažnjava odmah, ali krv nevinih neće ostati nenaplaćena! Bog će za sve svesti račun!'

Ove riječi, izrečene ovakvim načinom iz spržena srca, potekle kao valovi iz mora vjere, nikoga ne ostaviše ravnodušnim. Oni koji su ih čuli ojađeno su grizli prste. Pred takvim tužnim i poučnim prizorom, neki starac iz plemena Benu Dža'fi, brade mokre od suza, kaza sljedeće stihove: 'Sinovi ove porodice najbolji su sinovi, na haljinama njihovim nikad nema mrlje sramota ni poniženja!'“

(Belaghat-i Nisa', Mektebet-i basiret, Kom, str. 24; Šehidi, Sejjid Džafer, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 182.)

Jezid je naredio da zarobljenike i odrubljene glave šehida pošalju njemu. Tako povorka zarobljenika krenu ka Šamu. Ondje su je na dvoru nestrpljivo iščekivali, smatrajući to znakom svoje pobjede i konačnog slavlja. Karavan  sa zarobljenicima prođe napokon kroz gradsku kapiju, praćen pogledima na hiljade posmatrača. Toga dana Damask se utapao u sreći i veselju, slaveći Jezidovu pobjedu! Povorka zarobljenika prođe ulicama grada, probijajući se kroz gužvu i stiže na veleljepni Jezidov dvor. Dvorjani su sjedili na posebnim mjestima, a Jezid je sa svoga trona oholo i slavodobitno posmatrao zarobljenike. Ovom skupu kod Jezida nije mogao, kao kod Ibn Zijada, prisustvovati bilo ko. Okupili su se sami uglednici, poglavari plemena i neki strani poslanici, tako da je to bio posebno važan i probran skup.

 

Zarobljenici stupiše na dvor i stadoše u kutak predviđen za njih. Kada Jezid vidje da pred njim stoje članovi Poslanikove porodice, naredi da mu na pladnju donesu glavu Imama Husejna. Onda stade udarati štapom po hazreti Husejnovim zubima, recitirajući stihove koje je, dok je bio nevjernik, u džahilijetskoj zlobi i mržnji, napisao Abdullah ibn Zub'ari Sahmi, pa izgovori: „Kamo sreće da su živi naši prvaci koji su bili na Bedru i ondje trpjeli strijele Hazredža, da su sada ovdje da se s nama vesele i kažu mi:

 

Jezide, ruka ti se pozlatila! Alijevoj porodici uzvratio si dan Bedra i osvetio si im se.“

(Ibn Tejfur, Belaghatu-nisa', Mektebet-i basiret, Kom, str. 20.)


Da se skup ovim završio, Jezid bi se mogao smatrati pobjednikom i ono što je učinjeno po njegovom naređenju ne bi bilo ocijenjeno kao naročito zlo. Ali, Zejneb nije dopustila da se stvari tako razvijaju. Učinila je da se ono što je Jezid smatrao svojom srećom pokaže za njeg gorčim od ikakvog otrova. Ona pokaza na svoje rodice i kaza:

„Ove koje sada stoje ovako pred njim nisu niko drugi do kćeri onog istog Poslanika u čije ime ovaj vlada narodom Šama!“ A onda se Zejneb, odvažno i žustro, obrati Jezidu:

„Bog i Poslanik Njegov istinu su kazali: A sa zločincima je bilo svršeno onda kada su stali lagati o Božijim ajetima i izrugivati se s njima!

O Jezide! Misliš li da si time što si nas doveo u ovakav položaj i što nas po tvome naređenju vode iz grada u grad – da si nas ponizio, a sebe uzvisio?

Misliš li da je time tvoja vrijednost porasla pa se toliko uznosiš i oholiš?

Ne možeš sakriti sreću što vidiš da se tvoja moć uvećala i da je tvoja vlast osnažena, a ne znaš da ti je ovim samo pružena prilika da se pokažeš onakvim kakav zaista jesi! Zar si zaboravio Božije riječi da nevjernici umišljaju kako je dobro po njih to što im se daje vremena, a ne znaju da im se vremena daje samo zato kako bi uvećali svoje grijehe, pa da kazna i propast koja ih čeka bude što veća! O sine onih kojima je poklonjena sloboda!

(Kada je Poslanik islama oslobodio Mekku, prvaci Kurejšije, a među njima i Jezidov djed Ebu Sufjan, plašili su se da će biti kažnjeni zbog svojih nedjela iz prošlosti, ali im je Poslanik kazao: „Idite, slobodni ste!“ Hazreti Zejneb ovdje podsjeća na milosrđe svoga djeda prema Jezidovom djedu.)

Zar je pravo da tvoje žene, kćeri i robinje stoje iza

zastora časti, a da ti Poslanikove kćeri učiniš robinjama, podereš vela njihove časti, ugušiš njihove glasove i daš da ih tuđinci vodaju na kamilama iz grada u grad?! Da im niko ne može pružiti utočište, da se niko ne može za njih pobrinuti, i da nema njihovih muškaraca da se staraju o njima?! Da se ljudi sa svih strana okupljaju kako bi ih gledali?! Ali, šta drugo očekivati od onoga čija prsa gore mržnjom prema nama nego ovo što čini! Kažeš da bi volio da su ovdje tvoji preci koji su poginuli na Bedru, i dok to govoriš udaraš štapom po zubima Poslanikovog unuka! I uopće ti ne pada na pamet da činiš grijeh i zlo! Pa kako i ne bi bio takav! Prolivši krv Poslanikove djece i porodice Abdul-Mutalibove, onih koji su bili nebeske zvijezde na Zemlji, obnovio si neprijateljstvo naših porodica. Ali, ne raduj se, jer uskoro ćeš se naći pred Bogom, a onda ćeš poželjeti da si bio slijep i gluh i da nikad nisi vidio ovaj dan! Kamo sreće da nisi kazao kako bi tvoji preci da su dočekali ovaj dan od radosti izašli iz svoje kože! O Bože, Ti nam daj naše pravo i osveti nas spram ovih ljudi koji su nam počinili nasilje! Tako mi Boga, sam si ogulio vlastitu kožu i isjekao svoje meso. Onoga Dana kada Poslanik, njegova porodica i njihovi potomci budu u hladu milosti Istinitog, stat ćeš pred njih u najvećem poniženju! To je Dan kada će Bog ispuniti Svoje obećanje i onda će se oni raskomadani mučenici opet okupiti. On sam je kazao: 'Ne reci za one koji su na Božijem putu izginuli da su mrtvi! Ne, oni su živi i u blagodati su kod svoga Gospodara!' Onaj ko te nepravedno postavio na čelo muslimana, toga Dana, kada tužilac bude Poslanik, sudija Allah, a tvoje ruke i noge budu svjedočile o tvojim zločinima, znat ćeš ko je od vas bio nesretniji i bez utočišta.

 

O Jezide, neprijatelju Božiji! Sine neprijatelja Božijeg! Kunem ti se Bogom da si u mojim očima odveć bezvrijedan da bih te prezrela i odveć mali da bih te vrijeđala! Ali suze su navrle u moje oči i moje grudi su ispunjene jecajima! Nakon što je Husejn ubijen, a šejtanska stranka nas je iz Kufe dovela na dvor stranke bezumnika, kako bi iz bejtul-mala muslimana naplatili to što su oskrnavili čast Poslanikove porodice, nakon što su ruke ovih dželata uprljane našom krvlju i nakon što su ustima žvakali naše meso, nakon što su se ovi grabežljivi vukovi okupili nad onim čistim tijelima, kako bi vrijeđanje i ponižavanje tebe moglo zaliječiti naš bol?!

 

Ako misliš da si ubijanjem i porobljavanjem nas ostvario neku korist, uskoro ćeš vidjeti da je ono što smatraš korišću zapravo tvoja šteta! Toga Dana nećeš naći ništa, osim onoga što si činio; toga dana zvat ćeš u pomoć sina Zijadovog, a on će tebe dozivati da mu pomogneš! Ti i tvoji sljedbenici okupit ćete se pred terazijama Božije pravde i tada ćeš saznati da li je najveća dobit od položaja na koji te je postavio Muavija to što si ubio Poslanikovog unuka! Tako mi Boga, ja se ne plašim nikoga, osim Njega, i ne žalim se nikome, osim Njemu! Čini s nama šta god hoćeš! Učini kakvo god zlo hoćeš! Ispolji svako neprijateljstvo! Tako mi Boga, ta mrlja sramote koja je na tvojoj odjeći nikada se neće oprati! Hvala Bogu, Koji je srećom okončao djela prvaka džennetskih mladića i učinio Džennet obaveznim za njih. Molim Boga da uzvisi njihov položaj, da uveća Svoju milost prema njima, jer On je silni staratelj i pomagač!“

(bn Ebu Tejfur, Isto, str 12-23.)

 

Jasno je kakve su bile reakcije na ovaj govor kazan iz sprženih džigerica i srca ispunjenog snagom vjere. I čovjek najtvrđeg srca, suočen sa vjerom i uzdanjem u Boga, uviđa svoju nemoć i slabost i makar na trenutak se zamisli nad svojim namjerama. U dvorcu je zavladala mrtva tišina. Jezid je na licima prisutnih vidio znakove nezadovoljstva, pa reče: „Bog ubio sina Merdžaninog! Ja nisam bio zadovoljan ubistvom Husejna!“

(Šehidi, Sejjid Džafer, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 187-189.)


Kako bi se oslobodilo iz poniženosti i ropstva, povratilo čast i slobodu, odnosno pripremio teren za korjenitu revoluciju i široki pokret protiv nepravde i krivotvoritelja Istine, nema drugog puta nego osvijestiti, probuditi i prosvijetliti narod. Dakle, ljude treba prosvijetliti i obavijestiti ih, te probuditi u njima osjećanje odgovornosti, a onda će se ustanak i revolucija dogoditi sami po sebi. Upravo to je bio plan Imama Husejna i njegovu prvu dionicu on i njegovi prijatelji ostvarili su svojim šehadetom, dok je druga dionica, odnosno prenošenje poruke ustanka na Kerbeli, bila obaveza Imama Zejnul-Abidina i Zejnebe, mir neka je s oboma. Samo ovakvim načinom borbe moglo se pomrsiti sve konce trideset i nekoliko godina duge vladavine Emevija, potaći opći ustanak protiv njih, te uzdrmati i zauvijek srušiti dvor Jezida i Emevija.

 

Druga dionica ovog plana bila je praćena stradanjem Ehli- bejta i počela je sa Ašurom i govorom Zejneb, kćeri Imama Alija, na bazaru Kufe, a kasnije sa kratkim i jednostavnim, ali izuzetno vatrenim i upečatljivim govorima Zejnul-Abidina u istom tom gradu. Imam je mnoštvu ljudi, koji su se okupili uglavnom kako bi vidjeli zarobljenike, dao znak da ušute, pa kada su se svi utišali, nakon hvaljenja i slavljenja Boga Svevišnjeg, izgovorio je: „O ljudi, onaj ko me poznaje, taj me poznaje, a ko me ne poznaje, sam ću se predstaviti: ja sam Ali, sin Husejnov, sina Alijevog, sina Ebu Talibovog. Ja sam sin onoga čiju su čast oskrnavili i čiji su imetak zaplijenili, a njegove bližnje uzeli kao roblje. Sin sam onoga kojem su pored Eufrata odrubili glavu, a da nikom nije nasilje činio niti zlo mislio. Sin sam onoga čija je glava odrubljena, i to je moj veliki ponos!

 

O ljudi, zar niste vi mome ocu slali pisma? Zar mu se niste zakleli na vjernost? Zar niste s njim imali ugovor? I zar ga niste vi izdali i niste mu priskočili u pomoć? Kako ružna stvar! Kakva zla pomisao i djelo! Ako vam Poslanik Božiji kaže da ste poubijali njegovu djecu i oskrnavili njegovu čast, zar ćete imati obraza pogledati ga?“ Ovaj kratki, ali upečatljivi govor uzburkao je duhove u toj atmosferi straha i nasilja, i tako duboko dotakao dušu naroda u Kufi da su se odjednom sa svih strana čuli poklici. Ljudi su jedan drugom govorili: „Nisam bio tamo niti sam znao.“

Ali ibn Husejn reče: „Smilovao se Bog onome ko prihvati moj savjet i primi na znanje ono što kažem radi Boga i Poslanika Njegovog. Naš put mora biti poput puta Poslanika Božijeg, jer to je najbolji put.“ Svi tada povikaše: „Sine Poslanikov, čujemo i pokoravamo se, i tebi smo odani! Nećemo te ostaviti, borit ćemo se protiv koga nam ti kažeš i bit ćemo u miru s onim s kim ti budeš htio!

Dočepat ćemo se Jezida, jer mi mrzimo one koji su vama nasilje počinili!“ Ali ibn Husejn uzviknu: „Avaj, o prevrtljivi prevaranti! O vi robovi svojih strasti! Želite li i meni učiniti isto što ste učinili mojim očevima?! Ne, tako mi Boga, rana koju ste nanijeli još je krvava i prsa mi gore bolom zbog smrti moga oca i braće. Nema olakšanja za gorčinu i žalost koje osjećam, od vas tražim da ne budete s nama niti protiv nas.“

(Ibn Tavus, Isto, str. 66; Šehidi, Sejjid Džafer, Zendegani Ali ibn Husejn, Daftar-e nashr-e garhang-e eslami, Teheran 1365, str. 56; Hasani, Ali Akbar, Imam-e cheharom – pasdar-e enkelab-e khunin Kerbela, Entesharat-e nasl-e javan, Kom, str. 38-40. Inače, ovaj govor vjerovatno je bio izrečen prilikom povratka Ehli-bejta iz Šama u Kufu. Naime, s jedne strane, radi se o podužem govoru, tako da prilikom putovanja u Šamu sigurno nisu bili u prilici ovako slobodno govoriti, a s druge, tada nije niti bilo prilike za ovakav govor.)


Kako smo naveli na prethodnim stranicama, emevvijski aparat vlasti koristio se fatalističkim učenjem i svoja nedjela i zločine predstavljao je kao Božiju volju, zavodeći narod na taj način. Budući da su Imam Sedžad i hazreti Zejneb, mir neka je s oboma, znali za ovaj vid neprijateljske propagande, poveli su oštru borbu protiv toga. Očit primjer takve borbe je razgovor Imama Sedžada sa Ibn Zijadom u Kufi. Pošto je Ehli-bejt u zarobljeničkoj povorci doveden na javni skup na Ibn Zijadovom dvoru, nakon oštre razmjene riječi između Zejneb i Ibn Zijada, Ibn Zijad se okrenuo ka Aliju ibn Husejnu, i upitao: „A ko je ovo?“ Neki od prisutnih odgovoriše:
„To je Ali ibn Husejn.“ Tada mu se Ibn Zijad obrati riječima: „Zar Bog nije ubio Alija ibn Husejna?“ Imam kaza: „Imao sam brata koji se zvao Ali ibn Husejn, i njega su ubili ljudi.“ Ibn Zijad reče: „Ne, ubio ga je Bog!“, a Imam Sedžad odgovori ajetom: „Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju.“  Az-Zumar, 42.

 

„Otkud ti hrabrost da mi tako odgovaraš?! Odvedite ga i posjecite!“, povika Ibn Zijad. Tada Zejneb skoči i uzviknu: „Sine Zijadov, nikog od naših muškaraca nisi ostavio u životu! Ako ćeš njega ubiti, ubij i mene s njim!“ Ali ibn Husejn joj reče: „Tetka, dopusti da ja razgovaram s njim“, a onda se obrati Ibn Zijadu: „Plašiš li me to smrću, Ibn Zijade? Zar ne znaš da je poginuti nama sasvim obična stvar i da je šehadet za nas nagrada?!“

(Sejjid Ibn Tavus, Isto, str. 68.)


Kao što je naprijed ukazano, putovanje u Šam preživjelih članova porodice Imama Husejna, Imam Ali, imalo je temeljnu ulogu u pronošenju poruke Imama Husejna i razotkrivanju prljave naravi Jezidove vlasti. U odjeći ropstva oni su obavili isti džihad kakav je Husejn obavio u odjeći krvi  i šehadeta. Zadržavanje u Šamu pružilo je zarobljenicima dobru priliku da tamošnje ljude, koji su usljed četrdesetgodišnje Muavijine propagande bili uskraćeni za to, ispravno upoznaju sa islamom i Poslanikovom porodicom. Stoga su Husejnovi preživjeli srodnici koristili svaku priliku da učine nešto u vezi s tim. Govor Imama Sedžada, održan u danima boravka u Šamu, imao je u tom pogledu krunsku važnost i do kraja je razotkrio Jezida.

 

Merhum Allame Medžlisi, preuzimajući iz Menakiba i drugih djela, piše: „Prenosi se da je Jezid jednoga dana naredio da se postavi mimber i da hatib onda grdi Alija i Husejna i govori ljudima ružno o njima dvojici. Hatib se popeo na mimber pa je, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, dugo pogrdno govorio o Aliju ibn Ebu Talibu i Husejnu ibn Aliju, a potom je počeo hvaliti i veličati Muaviju i Jezida. Tada Ali ibn Husejn iz okupljenog mnoštva povika: „Teško tebi, hatibe! Kupuješ zadovoljstvo ljudi po cijenu srdžbe Stvoritelja i spremaš sebi mjesto u Vatri!“

A onda dodade: „Jezide, dopuštaš li da se popnem na ovu drvenu govornicu i kažem ono u čemu je zadovoljstvo Božije i korist i nagrada za ljude?“ Jezid mu ne dozvoli, a ljudi povikaše: „Emire, dopusti mu da izađe na mimber da vidimo šta želi kazati!“ Jezid reče: „Ako se on popne na mimber, neće sići a da ne bude vrijeđao mene i Ebu Sufjanovu porodicu.“ Neko tada povika: „Emire, šta ovaj mladac zna i šta on može reći!“ Jezid na to odgovori: „On je iz porodice gdje se znanje posisa zajedno s majčinim mlijekom i pomiješano je s njihovom krvlju.“ Ali, ljudi su toliko navaljivali, da Jezid naposljetku popusti. Onda se Imam ispe na minber, prvo izreče zahvalu i slavu Bogu, a onda otpoče govor koji izmami suze iz očiju i potrese srca:

„O ljudi, Bog je nama darovao šest prednosti i odlikovao nas nad drugima sa šest vrlina. Šest naših prednosti jesu: znanje, blagost, milosrđe, plemenitost, rječitost i hrabrost, te je u srca vjernika usadio ljubav prema nama.

 

Sedam naših vrlina jesu: od nas je odabrani Poslanik Božiji, Sadik (Ali ibn Ebu Talib) je od nas, Džafer Tajjar je od nas, Lav Božiji i Lav Poslanika Božijeg (prvak šehida Hamza) je od nas, dva oslonca ummeta – Hasan i Husejn – su od nas, od nas je Zehra Betul (ili Mehdi).

(Neki hroničari ne bilježe ovo sedmo svojstvo, neki ga, pak, navode kao „od nas je Betul“, dok treći bilježe izraz „od nas je Mehdi“.)

 

O ljudi, onaj od vas ko me poznaje, poznaje me, a ko me ne zna, sam ću se predstaviti. Ja sam sin Mekke i Mine, sin Zemzema i Safe, sin onog plemenitog koji je Hadžerul- esved stavio u svoj ogrtač, (Misli se na dogođaj prilikom obnove Ka'be, prije početka Objave, kada je nakon razmirice među Kurejšijama ko će u Ka'bu uzidati Hadžerul-esved, to učinio Muhammed, s.a.v.a.s, nakon što je u njegovom ogrtaču prenesen do Ka'be.) sin najboljeg koji je ikad obukao ihrame i obavljao sa'j i tavaf, sin najboljeg među ljudima, sin onoga koji je prenesen iz Mesdžidul-Harama u Mesdžidul-Aksa, sin onoga koji je stigao do Sudretul- Munteha, sin onoga koji se toliko primakao melekutu da se nadnio koliko je dva luka i više, sin sam onoga ko je s nebeskim melekima obavio namaz, sin onoga kome je Bog Veliki dostavio Objavu!

Ja sam sin Muhammeda Mustafe, sin Alija Murtede, sin onog ko je protiv mušrika ratovao sve dok nisu izgovorili La ilahe illallah, sin onoga ko se uz Muhammmeda Mustafu borio sa dvije sablje i dvije oštrice, (Vjerovatno se misli na dešavanja prilikom Bitke na Uhudu, kada je hazreti Aliju slomljen mač, pa mu je Poslanik darovao mač s dvije oštrice – zulfikar, s kojim se nastavio boriti.) učinio dvije hidžre, (Postoji više mogućnosti na koje dvije hidžre se misli: a) hidžra Alijeva iz Mekke u Medinu, a potom, potkraj Poslanikovog života, hidžra u Jemen, kako bi upućivao tamošnji narod; b) hidžra iz Mekke u Medinu, a potom iz Medine u Kufu; c) hidžra iz Mekke na Ebu Talibovo imanje, gdje su muslimani ostali tri godine, a potom hidžra iz Mekke u Medinu. Ali Akbar, Imam-e cheharom – pasdar-e enkelab-e khunin Kerbela, Entesharat-e nasl-e javan, Kom, str. 66.) dva puta dao zavjet Poslaniku, hrabro se borio na Bedru i Hunejnu, a ni na trenutak nije bio nevjernik! Ja sam sin najboljeg među vjernicima, nasljednika Poslanikovog, uništitelja nevjernika, predvodnika muslimana, svjetla mudžahida, ukrasa pobožnjaka, ponosa onih koji plaču u strahu od Boga, najstrpljivijeg među strpljivima, najboljeg među Jasinovim (Poslanikovim) ustanicima.

Moj otac je onaj kojem je Džibril bio podrška, Mikail pomoć, a on sam bio je staratelj i čuvar muslimana. Borio se protiv marikina (onih koji su napustili vjeru), nakisina (kršitelja ugovora), kasitina (nasilnika) i zlih neprijatelja Božijih. Ja sam sin najboljeg čovjeka među Kurejšijama, onoga koji je prije svih prišao Poslaniku i bio predvodnik svih muslimana. On je bio neprijatelj nepokornika, uništitelj mušrika, strijela Božija kojom su uništavani licemjeri, jezik mudrosti pobožnjaka, potporanj vjere Božije, Božiji vladar, vrt božanske mudrosti i temelj znanja...“

A potom kaza: „Ja sam sin Fatime Zehre, sin prvakinje žena...“ Predstavljajući sebe i Istinu, govoreći o sebi kao o grani stabla imameta i poslanstva, Imam je govorio tako upečatljivo da ljudi stadoše plakati i jecati. Jezid se poboja da se ne podigne pobuna i stoga dade znak mujezinu da zauči ezan. Mujezin ustade i poče učiti ezan, započevši riječima: „Allahu ekber, Allahu ekber...“

Imam tada reče: „Zaista, ništa nije veće od Boga.“ A kada mujezin prouči: „Ešhedu en la illahe ilallah...“, Imam kaza: „Zaista, moje dlake, koža i meso svjedoče jednoću Božiju.“ Onda mujezin prouči: „Ešhedu ene Muhammeden resulullah..“, a Imam Sedžad se na mimberu okrenu ka Jezidu i reče: „O Jezide, je li Muhammed moj ili tvoj djed? Kažeš li da je tvoj djed, lažeš i poričeš istinu, a ako kažeš da je moj djed, pa zašto si onda ubio njegovog sina?!“

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 45, str.
137. Govor Imama Sedžada ovdje nismo prenijeli u cijelosti.)

 

Imaduddin Taberi, jedan od važnih učenjaka iz 7. stoljeća po Hidžri, u knjizi Kamil Beha'i, donosi nam završetak ovog govora hazreti Sedžada: „O Jezide, je li ovaj blagoslovljeni Poslanik bio moj djed ili tvoj? Kažeš li da je bio tvoj djed, cijeli svijet zna da lažeš, a ako kažeš da je bio moj djed, zašto si onda bez razloga ubio moga oca, oteo njegov imetak i njegove žene uzeo u roblje?“ To reče, pljesnu rukama, a okupljeni počeše naricati i plakati. Onda reče: „Tako mi Boga, ako na svijetu ima neko kome je djed Božji Poslanik, onda to nije niko drugi do ja. Zašto je onda ovaj čovjek okrutno ubio moga oca i mene vodi onako kako se vode bizantski zarobljenici? Teško tebi na Dan kada moj djed i moj otac budu tvoji tužioci!“ Prokleti Jezid tad prekide mujezina i reče mu da uči ikamet; među narodom nastade žamor i sašaptavanje, pa se ljudi raziđoše, neki nakon što su klanjali, a neki tako što nisu ni obavili namaz.“

(Kamil Behai, Teheran, Mekteb-e Mortezavi, str. 301.)


Pokret i ustanak Imama Husejna proizveo je u islamskom društvu velike i važne učinke. U nastavku ćemo razmotriti neke od njih. S obzirom na okolnost da su Benu Umeje svoju vlast i vladavinu predstavljali vjerskom, upravljajući islamskim društvom navodno u ime islama i kao nasljednici Poslanika Božijeg i da su takvo vjersko uporište u društvu snažili na različite načine (krivotvorenjem hadisa, privlačeći k sebi pjesnike i muhadise, podržavajući i snažeći sektu fatalista...), ustanak i šehadet Imama Husejna predstavljao je najžešći udarac takvoj vlasti i diskreditirao je tadašnji vladajući aparat.

 

Njihovoj diskreditaciji posebno je pomogla činjenica da je prilikom tragedije na Kerbeli Jezidova vojska napravila niz neljudskih postupaka, poput onemogućavanja pristupa vodi drugovima Imama Husejna, ubijanja djece, odvođenja u zarobljeništvo žena i djece iz Poslanikove porodice i slično, tako da je Jezid navukao snažan gnjev javnosti. Mudžahid, jedan od savremenika ovih događaja, svjedoči: „Kunem se Bogom da su ljudi listom proklinjali Jezida i govorili ružno o njemu, da su navodili njegove mahane i okretali se od njega.“

(Sabit ibn Dževzi, Tezkiretul-havas, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef , 1383, str. 262.)

 

Iako je na početku, nakon njegove pobjede, Jezid bio radostan i ohol, pod pritiskom javnosti uskoro je promijenio svoj nastup i grijeh za ubistvo Husejna ibn Alija, počeo je prebacivati na Abdullaha ibn Zijada.

 

Historičari kažu:

„Nakon Ašure, Jezid je u znak zahvalnosti za njegovu službu pozvao Abdullaha ibn Zijada u Damask te ga je bogato darivao i ukazao mu svaku počast, posjeo ga je pored sebe, dugo ga je hvalio, a onda ga je odveo u svoj harem među svoje žene i učinio ga je svojim najbližim drugom...“

(Ibn Dževzi, Isto, str. 290.)

 

Međutim, kada je pritisak javnosti dosegao vrhunac, Jezid je promijenio svoj stav i svu odgovornost za ono što se dogodilo prebacio na Abdullaha ibn Zijada. Ibn Asir piše: „Kada su pred Jezida iznijeli Husejnovu glavu, ugled Ibn Zijada kod njega je naglo porastao, silno ga je obradovalo ono što je ovaj učinio, pa ga je obilno nagradio. Međutim, nije prošlo dugo a Jezidu su stigli izvještaji da je narod srdit na njega, da ga proklinju i govore pogrdno o njemu, te se predomislio u pogledu Husejnovog ubistva, pa je rekao: 'Kamo sreće da sam sve podnio, pa da sam Husejna pozvao k sebi i, zarad poštovanja prema Poslaniku i Husejnove bliskosti s njim, ukazao mu svaku počast, ma koliko da bi to oslabilo moju vlast. Prokleo Bog Merdžanina sina! On je Husejna primorao na ovo, iako je on bio spreman pružiti mi ruku ili odseliti u neki pogranični kraj.

(Naravno, ovo je Jezidova izmišljotina ili tekst koji je dopisao neki od dvorskih hroničara, jer Imam Husejn, nikada nije kazao kako je spreman dati prisegu Jezidu. Uostalom, epopeja Kerbele, od svoga početka do kraja, predstavlja odbijanje davanja prisege Jezidu.)

 

Ali, sin Merdžanin nije prihvatio njegov prijedlog, pa ga je ubio, a time je mene učinio omraženim među muslimanima i ubacio je sjeme neprijateljstva prema meni u njihova srca. Sad je svako zbog Husejnovog ubistva postao moj neprijatelj. Kakvu mi je to nesreću priredio sin Merdžanin?! Bog ga prokleo i kaznio nesrećom!“

(Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 87. Taberi pak o ovome piše: „Čak je i Ibn Zijad nakon tragedije na Kerbeli bio zabrinut i pitao se kakve će posljedice njegov zločin imati. Dokaz rečenog je i njegov razgovor sa Ibn Sa'dom, koji
bilježi Taberi. Nakon ubistva Husejna ibn Alija, Abdullah ibn Zijad upita Ibn Sa'da: „Gdje je onaj izvještaj o ubistvu Husejna koji sam ti povjerio?“ Ovaj odgovori: „Postupio sam u
skladu s tvojim naređenjem i sklonio ga.“ „Moraš ga odmah donijeti!“, reče Ibn Zijad. Ibn Sa'd odgovori: „Ali pismo je izgubljeno!“ Ibn Zijad povika: „Tako ti Boga, odmah mi je
potrebno.“ Ovaj odgovori: „Čuvao sam ga kako bih ga u Medini pokazao ženama Kurejša. A učinio sam ti takvu uslugu da bih njome čak i svome ocu Vekasu naknadio njegovo očinsko pravo!“ Tada dođe brat Ibn Zijada Osman i reče: „Ibn Sa'd govori istinu. Tako mi Boga,volio bih da do Dana sudnjega lozu Zijadovu prati nesreća, samo da Husejn ibn Ali nije ubijen!“ Prenositelj zaključuje da na te riječi Ibn Zijad ništa ne uzvrati, odnosno ne opovrgnu brata. (Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 268.))

 

S druge strane, iako se Jezid sprva prema preživjelim ženama i djeci Imama Husejna odnosio neprijateljski, oholo i drsko, te je naredio da ih smjeste u neku ruševnu kuću, pod pritiskom javnosti uskoro se prema njima počeo ophoditi ljubaznije i milosrdnije te je promijenio njihovo boravište, rekavši: „Ako želite, otpravit ću vas u Medinu.“ Imaduddin Taberi u vezi s tim piše: „Zejneb je poslala nekog Jezidu da zatraži dopuštenje da prirede oplakivanje Husejna. Jezid je to dopustio i rekao je: 'Trebate otići u darul-hidžare i ondje ga oplakivati.' Oplakivanje je trajalo sedam dana i svakog dana tamo bi dolazilo mnoštvo žena. Neki ljudi odlučiše da provale u Jezidovu kuću i ubiju ga. Mervan je saznao za to 

(Mervan je nakon Muavijine smrti bio u Medini, osim ukoliko se ovdje ne radi o nekom njegovom dolasku u Šam.) pa otiđe Jezidu i reče mu: 'Nema dobra tvojoj vlasti sve dok su Husejnovi srodnici iz Ehli-bejta ovdje. Najbolje je da im izađeš u susret i spremiš ih u Medinu. Allah, Allah, nemoj da tvoja vlast propadne zbog ovih ubožnika!' Jezid onda pozva k sebi Imama Zejnul-abidina, posjede ga pored sebe i ukaza mu svako poštovanje, pa reče: 'Proklet bio sin Merdžanin! Da sam se ja pitao u vezi s tvojim ocem, ne bih dopustio da stvari odu tako daleko. Dao bih mu ono što je tražio od mene i udovoljio bih njegovim potrebama. Ali, desilo se što je bilo suđeno, pa stoga kada stigneš u Medinu, piši mi šta ti sve treba.' Onda je otpustio Imama,otpravivši žene uz puno poštovanje, iako kažu da Ehli-bejt to od njega nije prihvatao.“

(Imaduddin Taberi, Kamil Beha'i, Mekteb-e Mortezavi, Teheran, str. 302.)

 

Jezid nije živio duže od četiri godine nakon tragedije na Kerbeli. Ostavio je kao naslijeđe vječnu mržnju i poniženje za rod Emevija. Stoga je svaki od kasnijih emevijskih halifa, ukoliko je imao imalo pameti, dobro pazio da ne ponovi Jezidova nedjela. Tako Jakubi, čuveni islamski historičar, piše: „Abdulmelik ibn Mervan za svoje vladavine pisao je Hadžadžu, koji bijaše njegov namjesnik u Hidžazu: Ne uprljaj me krvlju djece Ebu Talibove, jer vidio sam da je obitelj Harba (Ebu Sufjanova porodica) propala u času kada su se sukobili s njima!“

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 49. Ovo pismo navodili smo i na prethodnim stranicama.)


Donoseći novo učenje, koje je bilo utemeljeno na vjeri u Boga, Poslanik islama utemeljio je tradiciju šehadeta i, shodno historijskim svjedočanstvima, razlog mnogih velikih pobjeda muslimana bilo je njihovo prihvatanje šehadeta na Božijem putu zarad pobjede Istine. Ali, nakon Poslanikove smrti, usljed skretanja islamske vlasti sa izvornog pravca, širenja osvojenih teritorija i gomilanja bogatstva u središte halifata te još nekih razloga, muslimani su postepeno gubili ratnički duh i navikli su se na lagodnost i uživanje. Tako, ko god bi se na neki način dokopao moći, ljudi bi mu se pokoravali iz straha da upuštanjem u društvene sukobe ne izgube ugodan i miran život.

 

Nasilnici koji su u ime islama vladali nad narodom koristili su se takvim raspoloženjem i što je vlast Emevija duže trajala, stanje je u tom pogledu bilo sve gore, dok krajem Muavijine i početkom Jezidove vlasti nije dostiglo svoju ružnu krajnost. U to doba plemenski poglavari i vjerski prvaci uglavnom su se pokoravali zlatu i sili, prodavali su svoj obraz i karakter za imetak i ništavno ovosvjetsko bogatstvo. Iako su vjerski i politički prvaci znali kakvog je niskog porijekla Ibn Zijad, ipak su mu bili posve pokorni. Takvi ljudi su bili pokorni ne samo osobama poput Jezida i Ibn Zijada, već su bili krotki i ponizni pred svim silnicima, budući da je u rukama takvih bio imetak, ugled i uticaj i kroz bliskost s njima moglo se lagodnije živjeti. Druga skupina, oni koji nisu bili ništa manje niski od ovih prvih, bili su oni koji su se predstavljali kao pobožnjaci, ljudi koji su se licemjerno u javnosti prikazivali isposnicima i onima koji su spoznali Boga, da bi se takvom prevarom dočepali slasnog zalogaja. Kako bi na sebe privukli pažnju onovremenih silnika, iskazivali su im svoju odanost i privrženost.

 

Narod je takve odlično prepoznavao, ali bili su se toliko navikli na njihovo ponašanje da su prisustvo takvih smatrali sasvim normalnim i običnim, te protiv toga nije niti bilo ozbiljnijih kritika i protivljenja. Obični ljudi su u to vrijeme živjeli uglavnom sa jednim ciljem pred sobom – osigurati zadovoljenje vlastitih potreba. Svako je radio samo za što bolji vlastiti život i trudio se ostvariti svoje lične ciljeve, bez ikakvog drugog motiva koji bi ga pokretao.

Običnog čovjeka nimalo nije zanimala zajednica i njene velike teškoće. Jedino što ga je zanimalo, i na šta je osobito pazio, bilo je da se ne prekinu njegovi prihodi. Kako bi osigurali svoju egzistenciju, ljudi su bespogovorno prihvatali naloge svojih vođa, bez volje da se pobune i usprotive protiv bilo kakvog nasilja i zla s kojima su bivali suočeni. Ustanak Imama Husejna promijenio je takvo stanje i u islamskom društvu je oživjela tradicija šehadeta. Svojim ustankom Imam Husejn je strgao zastor sa ponižavajućeg života muslimana, ukazao im je na novi put, koji je težak i praćen teškoćama, ali na kojem nema poniženja. Da bi se shvatio značaj ustanka Imama Husejna za buđenje epskog duha šehadeta u islamskom društvu, treba imati u vidu činjenicu da je muslimanska zajednica u dvadeset godina koje su prethodile tragediji na Kerbeli, živjela u tišini i podređenosti. Izuzmemo li sporadična protivljenja i bune, poput Hidžrovog pokreta, nije se desila neka ozbiljnija društvena pobuna, iako je bilo više prilika za ustanak u tom prilično dugom razdoblju.

Kada je riječ o pokretu naroda Kufe, koji je započeo Muslimovim dolaskom, vidjeli smo kako je jedna lažna prijetnja o dolasku vojske iz Šama odvratila većinu ljudi od mogućnosti da se odazovu hrabrom izaslaniku Imama Husejna. Tragedija na Kerbeli probudila je vjersku svijest u društvu i izazvala promjene u ponašanju ljudi. Njen uticaj zahvatio je čitavo islamsko društvo. To je bilo dovoljno da potakne ljude da brane svoju ličnost, čast i vjeru i da se ponovo upali, dotad utrnuli, borbeni duh u ljudima, preporodi zaspala srca i učmala tijela. Prvo ispoljavanje tih promjena bio je ustanak Abdullaha ibn Afifa Azdija u Kufi. Kada je Ibn Zijad u svom prvom govoru nakon tragičnog sukoba obznanio svoju pobjedu i počeo vrijeđati i psovati Imama Huseina suočio se sa protivljenjem i otporom Abdullaha ibn Afifa, koji je inače bio slijep čovjek.

(Abdullah ibn Afif, koji je bio jedan od bliskih Alijevih drugova, jedno oko je izgubio u Bici oko Deve, a drugo u Bici na Sifinu.)

 

Ibn Zijad tada naredi da ga uhapse, ali ljudi iz Abdullahovog plemena odvedoše ovog čovjeka kući. Ibn Zijad potom posla svoje plaćenike da privedu Abdullaha, koji se hrabro odupro njihovom nasrtaju, ali je naposljetku bio savldan i ubijen.

(Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 263.)


Veliki i epski ustanak Imama Husejna bio je vrelo brojnih drugih ustanaka u islamskom društvu. Prvi izravni odgovor na šehadet Imama Husejna bio je pokret tevvabina (pokajnika) u Kufi. Pošto je Imam Husejn ostvario šehadet, Ibn Zijad se iz svoga logora na Nuhejli odmah vratio u grad. Muslimani koji su iz ruku ispustili zlatnu priliku da na Kerbeli priskoče u pomoć Imamu, sada su se kajali zbog toga i bili su ljuti na same sebe. Tek tada su shvatili kako golem grijeh su počinili time što su najprije pozvali Imama Huseina, a onda mu uskratili svoju podršku, ostavljajući da on, koji je pohrlio da im se odazove, postane šehid nadomak njihovog grada. Osjećali su da se prljavština tog grijeha neće sprati s njih, osim tako što će se njegovim ubicama osvetiti za Husejnovu krv ili i sami u tom pregnuću izginuti. Stoga su se okupili oko petorice uglednih sljedbenika Ehli-bejta u Kufi - Sulejmana ibn Surada Huzaija, Musejba ibn Nedžebea Fezarija,

 

Abdullaha ibn Sada ibn Nufejla Azdija, Abdullaha ibn Vala Temimija i Refaeta ibn Šeddada Bedželija, te su se sastali u Sulejmanovoj kući. Riječ je prvi uzeo Musejb ibn Nedžbe, koji je, nakon uvodnog slavljenja Boga, rekao: „Uvijek se hvalimo svojom odanošću našim predvodnicima, ali u ovom iskušenju kojem nas je Bog izložio preko sina Poslanikovog, naša laž postala je očita. Iz tog iskušenja izašli smo poraženi i posramljeni i u svemu smo uskratili sina Poslanikovog. Husejin nam je poslao pismo, slao nam svoje izaslanike i više puta je, tajno ili javno, tražio našu pomoć, zatvorivši nam svaku mogućnost za izgovor i ispriku.

Ali, mi smo oklijevali da mu stavimo svoje živote na raspolaganje, sve dok nismo čuli da je umoren na najstrašniji način. Pokazali smo toliku slabost da mu nismo pomogli ni djelom, ni riječju. Nismo mu svojim imecima ukazali podršku, niti smo pozvali svoja plemena da mu priskoče u pomoć. Kakav sada izgovor imamo pred Bogom i Njegovim Poslanikom?! Tako mi Boga, za nas nema opravdanja, osim da Husejnovim ubicama naplatimo njihovo nevjerničko nedjelo ili da izginemo na tom putu. Možda Bog onda bude zadovoljan s nama...“

 

Nakon još nekoliko vatrenih govora, Sulejman ibn Surad Huzai, koji je određen za vođu ove skupine, izgovorio je sljedeće riječi: „Čekali smo da nam se odazove porodica Poslanikova i poticali smo ih, obećavajući im svoju podršku ako dođu u Irak. Ali, kada je na naše traženje odgovoreno i kada je sin Poslanikov stigao u našu zemlju, pokazali smo svoju slabost, sjedili smo odgađajući stvari od danas do sutra, sve dok on nije bio ubijen... Avaj! Dižite se i trgnite svoje mačeve! Sve dok bude plamtila srdžba Božija i dok ne zaslužite Njegovo zadovoljstvo, ne trebate se vraćati svojim ženama i djeci! Bog neće s vama biti zadovoljan sve dok ne osvetite krv sina Poslanikovog.

 

Ne plašite se smrti! Kunem se Bogom da je svako ko se plaši smrti osuđen na poraz i poniženje. Trebate li biti poput sinova Israilovih, kojima je Musa rekao: 'Štujući tele učinili ste sami sebi nepravdu. Stoga se pokajte pred Bogom i sami se poubijajte!'...“ Nakon ovog sastanka, Sulejman ibn Sured poslao je pismo Sa'du ibn Hazife i ostalim sljedbenicima Ehli-bejta iz Medaina, tražeći od njih pomoć. Oni su se odazvali na Sulejmanov poziv, pa je on takvo pismo poslao i Musnau ibn Mahrameu Abdiju i sljedbenicima Ehli-bejta iz Basre, pa su i oni potvrdno odgovorili.


Tevvabini su smatrali da stvarne ubice Imama Huseina nisu pojedinci nego, prije svega, emevijska vlast. Stoga su se s namjerom da naplate Husejnovu krv zaputili ka Šamu, govoreći kako će se nakon osvete Emevijama obračunati sa zlikovcima u Kufi. Kao što se može vidjeti, motiv ovog pokreta bilo je osjećanje opterećenosti grijehom i žudnja da se ispravi vlastita greška.

 

Iz govora i pisama tevvabina zrači duboko osjećanje kajanja i goruće želje da se spere vlastiti grijeh, u šta će se lahko uvjeriti svako ko dovoljno prouči ove dokumente. Upravo zato se, površno posmatrano, pokret tevvabina doima kao samoubilački ustanak. Nakana tevvabina bila je samo osveta i iskupljenje vlastitog grijeha, i oni nisu imali drugoga cilja. Ova skupina nije tražila pobjedu, vlast niti moć, već je njihov jedini cilj bila osveta. Napustivši svoje domove, bili su sigurni da se u njih više nikad neće vratiti. Bili su željni smrti na putu ostvarenja svoga cilja, toliko da su odbili mir koji im je neprijatelj ponudio, smatrajući to varkom kojom se želi ugušiti ustanak.


Nisu se samo sljedbenici Ehli-bejta pridružili pokretu tevvabina nego su ih podržali i svi oni koji su željeli promjenu stanja i koji su smatrali da se jaram emevijskog nasilja može zbaciti samo krvavim ustankom. Svakako, mnogi se nisu pridružili ovom pokretu zato što je ustanak tevvabina bio isključivo osvetnički i predstavljao je potragu za šehadetom. Pored te želje za osvetom i smrti nije imao nikakvih revolucionarnih elemenata. U bilježnicu Sulejmana ibn Sureda bilo je upisano šesnaest hijada osoba, ali tek njih oko pet hiljada1 pojavili su se u času kada se valjalo suočiti s vojskom iz Šama, koja je brojala trideset hiljada ljudi. Razlog tome je, naravno, jasan. Naime, samo oni koji su na najvišem stepenu odanosti i sampožrtvovanja za svoja uvjerenja spremni su na šehadet, a izvjesno je da je broj takvih u svakom vremenu mali.


Pokret tevvabina otpočeo je 61. godine po Hidžri. Od tog datuma tevvabini su se zvanično oglasili, počeli se okupljati i tajno pozivati ljude na osvetu Imama Husejna. I ljudi su im prilazili, bilo da se radilo o sljedbenicima Ehli-bejta ili ne. Bili su posve obuzeti pripremama za ustanak kada je do njih stigla vijest da je umro Jezid. Nakon Jezidove smrti, razaslali su svoje glasnike da pozivaju narod da ih pomogne. Tada su posve izašli iz tajnosti i otvoreno su počeli sakupljati oružje i pripremati se za rat.

 

U noći na petak 5. Rebiul-evvela 65. godine po Hidžri plamen ustanka je bio zapaljen. Te noći tevvabini su zajednički posjetili čisti mezar Imama Husejna te su okupljeni oko njegovog kabura, ganuto i srca punih bola, kroz plač izgovarali sljedeće riječi: „O Gospodaru, mi nismo pomogli sina Poslanikovog, pa oprosti naše grijehe iz prošlosti i primi naše pokajanje. Smiluj se duši Husejina i njegovih iskrenih prijatelja i šehida, a mi svjedočimo da smo iste one vjere zbog koje je on ubijen.

O Gospodaru, ako nam ne oprostiš naše grijehe i ne pogledaš nas očima svoje milosti i oprosta, mi smo zaista izgubljeni i nastradali!...“ Nakon ovog ganutljivog i tužnog prizora, udaljili su se od kabura i zaputili se ka Šamu. Na mjestu poznatom kao Ejnul-verade suočili su se sa vojskom iz Šama, koju je predvodio Abdullah ibn Zijad. Nakon tri dana ogorčenih borbi naposljetku su pretrpjeli poraz. Vođe ustanka,osim Refata ibn Šeddada, dosegli su šehadet, dok su se preostale snage vratile u Kufu i pridružili se Muhtarovim pristalicama koji su ostali u gradu.1 Koliko god da ustanak tevvabina nije imao jasan društveni cilj i brzo se suočio s porazom, ipak je ostvario dubok uticaj na narod Kufe i pripremio je javnost za daljnju borbu protiv emevijske vlasti.


Godine 66. po Hidžri u Iraku je ustanak podigao Muhtar ibn Ebu Ubejd Sakafi, s namjerom da se osveti ubicama hazreti Husejna. Kada je Muslim ibn Akil stigao u Kufu, Muhtar je sarađivao s njim, a kada je Muslim bio zarobljen i pogubljen po naređenju Ibn Zijada, i sam Muhtar je dopao tamnice. Nakon tragedije na Kerbeli, posredovanjem Abdullaha ibn Omera (muža njegove sestre) kod Jezida, pušten je iz zatvora. Pošto je u to vrijeme Abdullah ibn Zubejr digao ustanak u Mekki i proglasio se halifom muslimana, Muhtar se zaputio u Mekku i ondje mu se pridružio. Godine 64. po Hidžri, pet mjeseci nakon Jezidove smrti, uvidjevši nespremnost naroda u Mekki da podrži vlast Abdullaha ibn Zubejra i shvativši da je narod u Iraku spreman da se digne protiv emevijske vlasti, Muhtar se vraća u Kufu i počinje tamo djelovati na okupljanju istomišljenika.


Da bismo shvatili zašto su Iračani najprije podržali Ibn Zubejra, a potom se odazvali na Muhtarov poziv da se dignu protiv njega, moramo imati na umu da su se očekivanja ondašnjeg iračkog društva usredsredila na dvije stvari: prva je bila društvena reforma i podrška mevalijama (muslimanima nearapima, koji su pod emevijskom vlašću bili izloženi nepravdi i nasilju), a druga osveta Emevijama za krv Hašimija. Nadajući se da će Ibn Zubejrom osigurati zadovoljenje ova dva zahtjeva, Iračani su mu dali prisegu, budući da je on bio neprijatelj Emevija i da se predstavljao sklonim promjenama, pobožnim čovjekom i bez zanimanja za Ovaj svijet.

 

U zbilji se, međutim, ispostavilo da se Ibn Zubejrova vlast ne razlikuje mnogo od vlasti Emevija. Istina je da je Ibn Zubejr izbavio Irak od njihove vlasti, ali Husejnove ubice i zločinci sa Kerbele poput Šimra ibn Zil-dževšana, Šebasa ibn Ribi'ja i Amra ibn Hadžadža, ljudi koji su imali važnu ulogu u stradalništvu Ašure, ne samo da su još uvijek živjeli u Kufi, već su bili čak vrlo bliski vlastima. Ni u pogledu pravednog postupanja Ibn Zubejr nije ispunio očekivanja Iračana. Naime, mevalije su i dalje, baš kao i u doba Emevija, bili potlačeni, a sva vlast i uticaj bili su u rukama plemenskih starješina. Neispunjenje očekivanja Iračana bilo je razlogom da se narod okrene od Ibn Zubejra i podrži Muhtarov ustanak. Muhtar je pak svoj poziv vezao uz ime Muhammeda ibn Hanefiju, sina Imama Alija, što je narodu ulijevalo povjerenje u pogledu njegovog pokreta. Nastupao je pod sloganom osvete za Husejnovu krv pa je to Iračanima budilo nadu da će njihovi ciljevi biti ostvareni. Dočepavši se moći, Muhtar je podržao mevalije i preduzeo je određene korake na osiguranju njihovih društvenih prava. To je, međutim, ponukalo plemstvo i starješine arapskih plemena da se okrenu protiv njega.

 

Oni su se okupili oko ideje borbe protiv njega i, uz pomoć snaga Abdullaha ibn Zubejra, pripremali su se za rat protiv Muhtara. Na čelu tih glavara nalazile su se i ubice Imama Huseina, što je ustanicima bio dovoljan razlog da istraju u svojoj borbi i odlučno se zalažu za pobjedu. Muhtar je žestoko porazio ubice Imama Husejna i sve ih je dao pogubiti, tako da je samo u jednom danu pogubljeno njih 280, dok su čak i kuće nekolicine najistaknutijih zločinaca sravnjene sa zemljom. Tako je srušena i kuća Muhammeda ibn Aš'aba, a naređeno je da se od tog materijala izgradi kuća za porodicu šehida Hudžra ibn Adija, koju je svojevremeno srušio Zijad ibn Ubeja.

(Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 211-244.)


Na pokret tevvabina i Muhtarov ustanak osvrnuli smo se, premda kratko, zato što su se ova dva historijska događaja desila neposredno nakon šehadeta Imama Husejna. Inače, poznato nam je da to nisu bila jedina dva pokreta koji su našli ishodište u pokretu Imama Husejna, jer se u narednim godinama desio niz ustanaka nadahnutih njegovim pokretom. Svakako najveći od njih bila je revolucija Abbasida, koja je 132. godine po Hidžri okončana pobjedom i svrgavanjem Emevija sa vlasti. Najvažniji činilac pobjede Abbasida u ovoj revoluciji bilo pozivanje na nasilje Emevija prema Hašimijama i stradanje ove porodice, a najveći pokretač srdžbe naroda protiv Emevija bilo je podsjećanje na šehadet Imama Husejna, Imam  Ali.

 

Historičari pišu:

„Kada su odrubljenu glavu posljednjeg emevijskog halife Mervana donijeli pred Ebul-Abbasa, prvog abasidskog halifu, on je učinio dugu sedždu, pa kad se digao, obratio se Mervanovoj glavi: ''Hvala Bogu, Koji je učinio da se osvetim tebi i tvom plemenu; hvala Bogu, Koji me je učinio pobjednikom nad tobom!'“ Kad su pred Ebul-Abbasa donijeli polumrtva tijela emevijskih poglavara, naredio je da mu prostru trpezu preko njihovih tijela i postave na nju hranu. Onda je sjeo na tijela i počeo slatko jesti, premda su neka od tijela još davala znakove života! Kad se najeo, kazao je: „Nikad u životu nisam ovako slatko objedovao!“

(Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 7, str. 130. Isto prenosi i Mesudi u Murudžul-zehebu, sv. 3, str. 257, ali umjesto o dvije hiljade, govori o dvjesto žrtava.)

 

A onda je kazao:
„Odsijecite im udove i pobacajte ih po putu, pa neka ih ljudi i nakon njihove smrti proklinju kao što su ih proklinjali za njihovih života. Uskoro su ljudi mogli vidjeti pse kako raznose i vuku po zemlji udove Emevija na kojima su još bili ostaci skupocjene odjeće."

(Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 7, str. 139.)