ČETVRTI IMAM, ALI SEDŽAD, s.a

Poznat kao Zejnul-Abidin i Sedžad, sin je trećeg imama Ehli-bejta, Husejna ibn Alija, mir neka je na nj, i njegove žene Šahrbanu. Imam Sedžad, mir neka je s njim, rođen je 38. godine po Hidžri u Medini, (1 Muhammed ibn Jakub Kulejni, Usulul-Kafi, priredio Ali Akbar Al-Ghafari, Mektebetul- Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 467; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 253; Fadl ibn Hasan Tabrisi, I'lami al-vari bi i'lami al-huda, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, str. 256, Hasan ibn Muhammed ibn Hasan Komi, Tarih-e Kom, prijevod Hasan ibn Hasan ibn Ali Komi, Entesharat-e Tus, Teheran, 1361, str. 196. U pogledu imena majke
Četvrtog Imama postoje razilaženja, pa je hroničari, osim pod imenom Šahrbanu, spominju i pod još dvanaest imena, od kojih su neka: Šahi Zanan, Džahani Šah, Šahrnaz, Džahani Banuje, Hule, Silafa... Radi više obavijesti pogledati Sejjid Džafer Šehidi, Zendegani Ali ibn Husejn, Daneshgah-e Melli Iran, Teheran, sv. 1, str. 403-416.) gdje je i proveo djetinjstvo. (Šejh Mufid, Isto, str. 253; Allame Tabrisi, Tadžul-mevalid, Mektebu basireti, Kom, 1363, str. 80; Kulejni, Isto, str. 466; Sabt Ibn Dževzi, Tezkiratul-havas, str. 167.)

 

Dvije prve godine njegovog života poklapaju se s vlašću njegovog djeda Imama Alija, mir neka je s njim, dok je narednih deset godina bilo razdoblje imameta njegovog amidže Hasana Mudžtebe, mir neka je na nj, koji je za to vrijeme, u trajanju od šest mjeseci, bio i halifa islamskog svijeta. Nakon šehadeta Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, 50. godine po Hidžri, deset narednih godina, koliko je trajao imamet Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, Imam Sedžad proveo je uz svoga oca. U mjesecu Muharemu 61. godine po Hidžri našao se na Kerbeli i ondje bio svjedokom očevog šehadeta. Nakon tragedije na Kerbeli, dakle, pošto je preuzeo ulogu imama, bio je sa ostalim zarobljenicima iz Husejnovog logora sproveden u Kufu i Šam i tokom tog putovanja bio je staratelj i oslonac zarobljenika u svim njihovim stradanjima i patnjama. Tokom ovog putovanja svojim vatrenim govorima raskrinkavao je Jezidovu vlast. Nakon izlaska iz Šama nastanio se u Medini, gdje je 94. ili 95. hidžretske godine dosegao šehadet. Sahranjen je na čuvenom greblju Bakije, pokraj svoga amidže Imama Hasana, mir neka je s njim.

 


Imam Ali ibn Husejn bio je savremenik sa sljedećim halifama:

 

Jezid ibn Muavija (61-64. h.g.);

(U zagradi je period vladavine svakog od navedenih halifa.)

 

Abdullah ibn Zubejr (61-73. h.g.);

(Abdullah ibn Zubejr bio je jedan od onih koji nisu dali prisegu Jezidu. Nakon Muavijine smrti, malo prije nego što je Imam Husejn, mir neka je s njim, krenuo iz Mekke, stigao je u taj grad i dao se u političke aktivnosti. Pošto nakon smrti Imama Husejna nije imao dostojnog takmaca, proglasio se u Hidžazu halifom. Jezid ga do kraja svoga života nije uspio poraziti. Nakon Jezidove smrti, Abdullah je svoju vlast proširio iz Hidžaza na Irak, Egipat i istočne dijelove islamskog svijeta, tako da se vlast Jezidovih nasljednika svela na Šam. Prema tome, u razdoblju od 61. do 73. godine islamskim svijetom uporedo su vladala dvojica halifa, ali nakon što je Abdullah ibn Zubejr poražen i ubijen od strane Abdul-melika ibn Mervana, hilafet se u cijelosti našao u rukama Mervanovih potomaka.)

 

Muavija ibn Jezid (nekoliko mjeseci tokom 64. h.g.);

Mervan ibn Hakem (devet mjeseci tokom 65. h.g.);

Abdulmelik ibn Mervan (65-76. h.g.); i

Velid ibn Abdulmelik (76- 96. h.g.).


Nažalost, među narodom se često Četvrti Imam naziva i 'bolesni Imam', a takav nadimak nam u svijest priziva slabašnu i nemoćnu osobu, blijedog, iznemoglog i melanholičnog čovjeka. To, međutim, nipošto ne odgovara istini. Naime, četvrti Imam bio je bolestan samo onih nekoliko dana na Kerbeli, nakon čega je ozdravio i narednih trideset i pet godina bio je, poput ostalih Imama, odličnog zdravlja i tjelesnog stanja. Nema sumnje da je Imamova bolest prilikom tragičnih događaja na Kerbeli bila osobita Božija pomoć, jer Imam usljed bolesti nije bio obavezan stupiti u borbu (Mesudi, Isto, str. 167; Ibn Dževzi, Isto, str. 324.) te je tako njegov sveti život bio zaštićen od Jezidovih plaćenika.

 

Da Imam tada nije bio bolestan, morao bi učestvovati u džihadu protiv Jezidove vojske, a onda bi, poput ostalih sinova i prijatelja svoga oca, i on postao šehidom, čime bi bilo ugašeno svjetlo Upute. Sabit ibnul-Dževzi piše:

„Ali ibn Husejn nije ubijen, jer je bio bolestan.“ A Muhammed ibn Sa'd bilježi: „Desetog Muharema Ali ibn Husejn, koji se nalazio uz svoga oca, imao je dvadeset i četiri godine, tako da su neutemeljene tvrdnje kako je tada bio još golobrado dijete. Međutim, toga dana on je bio bolestan i zato nije učestvovao u boju.“ (Ibn Dževzi, Isto, str. 324.)

 

Ibn Sa'd nas također izvještava: „Nakon ubistva Husejna ibn Alija, Šimr otiđe k Aliju ibn Husejnu, koji je bolestan ležao u postelji, i reče: 'Ubijte ovoga!' Jedan od njegovih pratilaca reče: 'Slava Bogu! Zar da ubijemo bolesnog mladića koji nije učestvovao u bici?!' Uto stiže Omer ibn Sa'd i reče: 'Ne dirajte ove žene i tog mladića!'“ (Al-tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 221.)

 

Šejh Mufid prenosi od Hamida ibn Muslima, jednog od Jezidovih vojnika: „Na dan Ašure ušli smo u šator Alija ibn Husejna. On bijaše teško bolestan i ležao je u postelji. Šimr stiže sa skupinom pješaka pa ga upitaše: 'Hoćemo li ubiti i ovog bolesnika?' Tada rekoh: 'Slava Bogu! Zar ubijate i djecu?! Ovo je dječak, a bolest ga je oborila s nogu.' (Hamid ibn Muslim je nazvao hazreti Sedžada (koji bijaše omršavio i oslabio) dječakom vjerovatno s ciljem izazivanja samilosti, ili je možda kasnije događaje opisivao na ovaj način kako bi kod sljedbenika Ehli-bejta oprao barem dio svoga grijeha.)

 

Govorio sam tako sve dok ih ne odvratih od nakane da ga ubiju. Tada stiže i Omer ibn Sa'd. Žene su plakale i naricale. On reče svojim ljudima: 'Neka niko od vas ne ulazi u šatore ovih žena i nemojte dirati tog mladića!'“ (Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebet basiret, str. 242; Ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 260.; Ahtab Havarizmi, Isto, sv. 2, str. 38.)

 

Kao što se da primijetiti, bolest Četvrtog Imama bila je Božija blagodat posredstvom koje mu je spašen život, ali to niukoliko ne ukazuje na njegovu duhovnu slabost ili nemoć pred neprijateljem. Ne samo da je u tako teškim uvjetima Imam bio utjeha i oslonac zarobljenicima, već se i prema neprijatelju ophodio hrabro i odvažno, o čemu svjedoče i njegovi vatreni govori i obraćanja u Kufi i Šamu. Nakon što su zarobljenici dovedeni u Kufu, Imam je tako oštro razgovarao sa Abdullahom ibn Zijadom na skupu koji je ovaj pripremio da je Abdullah, kako smo to ranije vidjeli, silno rasrđen, bio naredio da Imama pogube.


Kako je već ukazano, Imam Sedžad prisustvovao je stradanju na Kerbeli,  a nakon šehadeta svoga oca Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, bio je na čelu preživjelih iz Husejnove porodice i preuzeo je obavezu pronošenja poruke njegovog ustanka.

 

Kroz svoje govore i obraćanja on je razotkrivao prljavo lice emevijske vlasti i uticao je na buđenje svijesti u javnosti u vezi s dešavanjima na Kerbeli. Da preživjeli Imama Husejna nisu osvješćivali i budili narod, nema sumnje da bi neprijatelji islama i sluge tadašnjih moćnika uspjeli izbrisati iz historije ovaj veliki ustanak i vječni pokret ili ga prikazati u krivom svjetlu.

 

Propaganda emevijskih vlasti protiv Poslanikove porodice bila je široka i obuhvatna. Međutim, zauzimanje Imama Sedžada i ostalih preživjelih članova porodice prvaka šehida, mir neka je s njim, u vrijeme njihovog sužanjstva, kada su im Jezidova glupost i golema mržnja dali priliku za to, nije Husejnovim neprijateljima pružilo mogućnost da iskrivljavaju činjenice i šire laži. S obzirom na okolnost da smo u poglavlju o životu Imama Husejna, mir neka je s njim, prilično opširno govorili o propagandnom djelovanju Četvrtog Imama, ovdje ćemo se zadovoljiti onim što smo već kazali.


Na temelju podjele razdoblja imameta na četiri dionice nakon smrti Poslanika islama, o čemu smo govorili u poglavlju o životu Imama Alija, mir neka je s njim, život Imama Sedžada odvijao se u okviru četvrte dionice. Njene karakteristike su bile gubitak nade u mogućnost oružane pobjede pokreta, djelatno nastojanje da se dugoročno oblikuju pretpostavke za uspostavu islamske vlasti od strane Poslanikove porodice, priprema uvjeta za ostvarenje tog cilja kroz kulturni rad i odgoj odgovarajućih osoba, očuvanje izvorne islamske misli te ukazivanje na novotarije i zablude.

 

Nije potrebno posebno naglašavati da su žalobni događaji sa Kerbele vrlo brzo zadali snažan udarac sljedbenicima Ehli-bejta. Odgovori na vijest o ovim događajima u cijelom tadašnjem islamskom svijetu, posebno u Iraku i Hidžazu, označili su strah i zebnju. Naime, postalo je očito da se Jezid, koji je spreman ići toliko daleko da pobije Poslanikove potomke, poštovane i ugledne u čitavom islamskom svijetu, i da uzme u roblje njihove žene i djecu, neće prezati ni od kakvog zločina kako bi učvrstio svoju vlast.

(Zarobljavanje žena i djece kao i nošenje glava šehida od grada do grada imali su zasigurno za cilj izazvati strah među narodom i osujetiti svaki otpor)

 

Taj strah i zebnja, naročito primjetni u Kufi i Medini, dodatno su osnaženi nakon tragedije Medinjana i okrutnog gušenja njihovog pokreta od strane Jezidovih snaga u mjesecu Zul-hidždži 63. h.g. Na područjima pod jakim uticajem Poslanikove porodice, posebno u Hidžazu i Iraku, zavladala je šutnja. Sljedbenici Imama ubrajani su u neprijatelje Emevija, te su se osjećali slabim i bespomoćnim, a njihova organiziranost i poredak posve su se raspali. Ukazujući na to neugodno stanje, Imam Sedžad je izjavio:

 

„U cijeloj Mekki i Medini nema ni dvadeset ljudi koji nas vole.“ Čuveni historičar Mesudi ističe: „Ali ibn Husejn preuzeo je imamet u tajnosti i uz strogu tekiju u  teškim vremenima.“

 

Imam Sadik, mir neka je na nj, kazao je o ovim žalosnim i neugodnim prilikama:

„Nakon šehadeta Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, ljudi su napustili vjeru [u izuzetnost Poslanikove porodice], osim trojice: Ebu Halida Kabulija, Jahje ibn Ummi Tavila i Džabira ibn Mut'ima.“ Uz njih su kasnije pristali još neki, tako da je broj sljedbenika porastao. Jahja ibn Ummi Tavil ušao je u Poslanikovu džamiju u Medini i ovako se obratio ljudima: „Mi smo vam suprotstavljeni i poričemo vaš put i vjerovanje. Između vas i nas postojaće uvijek neprijateljstvo i otvoreni sukob...“

 

Ne treba ni napominjati da su u takvim uvjetima ovako otvoreno i odlučno mogli nastupati samo rijetki ljudi, koji nisu marili za vlastiti život, poput Jahje ibn Ummi Tavila, koji je bio spreman izložiti se svakoj opasnosti.

 

Zato je Hadžadž ibn Jusuf, optužujući Jahju za privrženost i ljubav prema Imamu Aliju, mir neka je s njim, dao da mu se odsijeku ruke i noge i umorio ga je groznom smrću.1 Fadl ibn Šazan, jedan od najistaknutijih učenjaka i muhadisa sredine 3. hidžretskog stoljeća i učenik trojice ehlibejtskih imama, Dževada, Hadija i Askerija, mir neka je sa svima njima, kaže:

„Na početku imameta Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, slijedilo ga je tek nekoliko osoba: Muhammed ibn Džabir ibn Mut'im, Jahja ibn Ummi Tavil i Ebu Halid Kabuli.“ (Šejh Tusi, Isto, str. 115.)


Razdoblje imameta hazreti Sedždada poklapa se sa vlašću jednog od najmračnijih poredaka u povijesti islama. Premda je još prije njegovog vremena islamska vlast zastranila i pretvorila se u tlačiteljski i sebičan režim, vrijeme u kojem je djelovao Četvrti Imam od pređašnjih vremena razlikuje se po tome što su vlastodršci sada otvoreno i bez nastojanja da to prikriju skrnavili islamske svetinje, te sasvim otvoreno zanemarivali načela islama, a niko nije pritom imao hrabrosti za bilo kakav vid otpora. Veći dio imameta hazreti Sedžada poklapa se sa hilafetom Abdul-Melika ibn Mervana, čija je vladavina trajala dvadeset i jednu godinu. Historičari Abdul-Melika opisuju kao lukavog, opreznog, pronicljivog, učenog i oštroumnog čovjeka. Autor Al- Fahrija piše: „Abdul-Melik je bio uman, pametan, učen, obrazovan, bistar, izvanredan političar i pronicljiv čovjek.“

( Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 520.)

 

Hindušah bilježi:

„Bio je to pametan, vrlinama obdaren, rječit i učen čovjek, upućen u znanost, predaje i pjesništvo, dobrog znanja i ispravnog razmišljanja.“

(Ibn Takteka, Al-Fakhri, Darul-Sadr, Bejrut, 1386, str. 122-124.)

 

Prije nego što se domogao vlasti, Abdul-Melik je ubrajan među medinske fakihe, bio je poznat po svojoj skrušenosti, ibadetu i vjerskom usmjerenju. Vrijeme je provodio u džamiji u Medini, predan ibadetu te je tako stekao i nadimak Hamametul- mesdžid, odnosno „džamijski golub“. Kažu da je u trenucima smrti njegovog oca Mervana, dakle u trenucima kada mu je pripao hilafet, zatečen kako uči Kur'an, pa kada je čuo tu vijest, zatvorio je Kur'an i rekao:

„A sada se ja i ti rastajemo!“

(Sujuti, Isto, str. 217; Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ebul-Abbas Al-Muberid, Al-Kamil fil- lughat vel-adab, Dari Kitabul-'ilmijje, Bejrut, 1985; sv. 2, str. 192; Hendušah, Isto, str. 76. )

 

I zaista se i jeste odvojio od Kur'ana te je, usljed oholosti koju mu je vlast donijela, posve promijenio svoje ponašanje, tako da se historičari s gorčinom sjećaju njegovih nedjela. Sujuti i Ibn Asir pišu: „Abdul-Melik je  u historiji islama prvi koji je prekršio oprost dat ljudima. Ubio je Amra ibn Saida ibn Asa, nakon što mu je obećao sigurnost. On je prvi koji je ljudima zabranio da govore u prisustvu halife i prvi koji je sprječavao pozivanje na dobro. Dvije godine nakon poraza Abdullaha ibn Zubejra u Mekki (75. h.g.), Abdul-Melik je, putujući na Hadž, stigao u Medinu i, obraćajući se narodu, rekao sljedeće: „Ja vam nisam onaj jadni halifa (Osman), nisam onaj popustljivi halifa (Muavija), niti sam onaj slabe pameti (Jezid). Ove ljude neću liječiti drugačije nego sabljom. Tražite od mene da budem bogobojazan, a sami niste takvi.

 

Tako mi Boga, ko me od danas pa ubuduće bude pozivao na bogobojaznost, glavu ću mu odrubiti!“ Ovu posljednju rečenicu rekao je ciljajući na pojavu da su hatibi i imami džuma-namaza običavali započinjati učenje hutbe petkom riječima Itequllah (Bojte se Boga). Kada onaj ko se smatra Poslanikovim halifom, u Poslanikovom gradu i pored mjesta na kojem je Poslanik sahranjen govori ovako i napada na njegov sunnet, može se slutiti kakvo se tek ponašanje moglo očekivati od njegovih namjesnika u udaljenim oblastima. Za vrijeme svoje duge vladavine Abdul-Melik je toliko provodio nasilje, smutnju i nepravdu da je svjetlo imana posve zamrlo u njegovom srcu. To je naprosto postao njegov način življenja, pa je tako jednom kazao Saidu ibn Musejjibu:

„Postao sam takav da me više ne raduje dobro koje učinim, niti sam žalostan zbog zla koje činim.“ Said ibn Musejjibu na to mu reče: „Onda je tvoje srce potpuno mrtvo.“

(Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 521; Hendušah, Isto, str. 76.)

 

Abdul-Melik se najčešće družio sa ženom po imenu Ummi Derda. Jednom mu ona reče:

„O Zapovjedniče vjernika, čula sam da si nakon ibadeta pio vino?!“ On joj odgovori:

„Ne samo vino, pio sam ljudske krvi!“

(Sujuti, Isto, str. 216.)

 

On, koji se nakon napada Jezidove vojske na Mekku radi obaranja Abdullaha ibn Zubejra utjecao Bogu od takvog čina i izražavao svoje gnušanje, nakon dolaska na vlast ne samo da je i sam nastavio s takvim nedjelima, već je zadužio krvnika kakav je bio Hadžadž da to obavi za njega. Ovaj je katapultom kamenovao Mesdžidul-Haram i Kabu.

(Sujuti, Isto, str. 217; Hendušah, Isto, str. 76.)

 

Po ugledu na njega, Abdul-Melikovi nasljednici u različitim područjima islamskog svijeta provodili su tlačiteljsku i nasilničku vladavinu, odnoseći se prema narodu grubo i krvoločno. Mesudi piše: „Abdul-Melik je bio sklon proljevanju krvi. Njegovi namjesnici poput Hadžadža, poglavara Iraka, Muhliba, poglavara Horasana, i Hišama ibn Ismaila, poglavara Medine, bili su također tlačitelji i nemilosrdni poput njega.“

(Mesudi, Murudžul-zeheb, sv. 3, str. 91.)

 

Upravitelj Medine Hišam ibn Ismail bio je tako strog prema narodu i toliko je tlačio Poslanikovu porodicu da je Velid, kada je nakon očeve smrti preuzeo vlast, bio primoran da ga smijeni. Ipak, gori od svih bio je Hadžadž, čiji su zločini dobro poznati u historiji islama. Nakon što je porazio Ibn Zubejra, Abdul-Melik ga je na dvije godine postavio za svoga namjesnika u Hidžazu (Mekki, Medini i Taifu).

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 27-29; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 220.)

 

Hadžadž je u Medini dao pogubiti skupinu ashaba, među kojima su bili Džabir ibn Abdullah Ensari, Enes ibn Malik, Sehl ibn Sa'idi i još neki, pod optužbom da su oni Osmanove ubice!

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 18. Ibn Asir kaže:
„Odnosio se prema njima isto kao i prema zimmijama.“ (Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 359.))

 

Napuštajući Medinu, kazao je:

„Zahvaljujem Bogu što me izvodi iz ovog truhlog grada. Ovaj grad gori je od bilo kog drugog, a njegovi ljudi su izdajnički i buntovnički raspoloženi prema Zapovjedniku vjernika. Da mi on nije naredio drugačije, sravnio bih ovaj grad sa zemljom. U njemu nema ničega, osim komada drveta koje nazivaju Poslanikovim minberom i šake truhlih kostiju, koje nazivaju Poslanikovim grobom!“
(Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 359; Sejjid Džafer Šehidi, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 182. Od Boga molimo oprost što prenosimo ovakve gnusne riječi, a činimo to tek zato kako bismo čitaocima dali do znanja o kakvim osobama ovdje govorimo.)