Ukratko, dogadjaj ide ovako: Tri dana prije Poslanikove smrti ashabi su se sakupili u njegovoj kuci. Naredio im je da donesu materijal za pisanje i mastilo da bi im napisao nesto sto bi ih sprijecilo da skrenu sa pravog puta, ali se oni medju sobom podijelise.

Neki su ga cak optuzili da bunca i govori besmisleno. Poslanik se jako naljuti i naredi im da napuste kucu ne napisavsi nista.

Sada cemo navesti ovaj dogadaj sa nesto vise detalja:

Ibn Abbas nam je ispricao: "Cetvrtak! Kakav cetvrtak je to bio!! Poslanikov bol je postao ostar kada je rekao:Dodjite ovamo! Napisacu vam nesto sto ce vas sprijeciti da skrenete sa pravog puta.Ali, Omer nam je rekao da je Poslanik pod uticajem zestokog bola i da imamo Kur'an dovoljan za uputstvo. Neki od prisutnih se nisu slagali dok su drugi podrzavali Omera, tako da se pocese prepirati. Kada je prepirka postala glasna i svadja se pocinjala nazirati, Allahov Poslanik je rekao: "Ostavite me samog"! Ibn Abbas je rekao: "Velika je tragedija sto su ashabi sprijecili poslanika Muhammeda (s) da im napise uputstvo"

[Sahih Buhari, dio 7, knjiga 70, hadis 573]

Ovaj dogadaj je tacan i tu nema sumnje, jer je prenesen kako od shija tako i sunni uleme i istoricara. Kada sam procitao o ovom i uvjerio se u istinitost, osjetio sam u sebi veliki bijes zbog Omerovog ponasanja. I kakav je to Poslanikov zahtjev bio!!?

Da napise nesto sto ce sprijeciti Muslimane da skrenu sa pravog puta - nesto sto bi ih ostavilo bez sjenke sumnje. Sada, ostavimo po strani misljenje shija da je Poslanik (s) zelio da napise Alijevo ime kao svog nasljednika, a daje to Omer shvatio i sprijecio.

Mozda nam takva pretpostavka ne zvuci uvjerljivo, ali da li mozemo pronaci i jedno drugo razumno objasnjenje za ponasanje koje je povrijedilo Poslanika u tolikoj mjeri da im je naredio da ga ostave samog.

Ovo je toliko razalostilo Ibn Abbaza da su njegove suze ostavljale lokvice na kamenom podu. Sunnije kazu da je Omer primijetio Poslanikov bol, pa je zelio da mu olaksa i izuzme ga od naprezanja.

Ovakvo rezonovanje ne bi zadovoljilo ni dijete, a kamoli ljude od znanja. Uzastopno sam pokusavao da pronadjem opravdanje za Omera, ali okolnosti u kojima se dogadjaj desio, u tome su me sprijecile. Cak i ako promijenim "On ne zna sta govori", Boze me zakloni, u "On je savladan bolom", ne mogu da pronadem nikakvo opravdanje za: "Imamo Kur'an i to nam je dovoljno za uputstvo". Zar je on poznavao Kur'an bolje od Allahovog Poslanika (s) kome je bio objavljen?

Da li je pomislio da je Poslanik, Boze me zakloni, zaboravio ko je, ili da je zelio, Boze me zakloni, da ovim zahtjevom stvori neslaganje medju ashabima ?

Cak i ako bi objasnjenje koje sunnije daju bilo ispravno, Allahov Poslanik bi prepoznao Omerovu dobronamjernost i mozda bi mu rekao da ostane, umjesto da bude ljut na njega i naredi mu da napusti kucu. Mogu li samo upitati: Zasto su poslusali naredjenje da napuste kucu ne upitavsi se da li je mozda i ono "besmislen govor"?

Da li su se slozili da izadju, jer su ga uspjeli sprijeciti da napise testament i nije bilo vise potrebno da ostanu duze??? I tako, nalazimo ih kako stvaraju buku i dijele se u Poslanikovom prisustvu: jedni od njih se slazu sa Poslanikom, dok se drugi slazu sa Omerom da "on ne zna sta govori".

Ova stvar se ne odnosi samo na Omera, jer ako bi tako bilo, Allahov Poslanik bi ga mogao uvjeriti da nije govorio besmislice i da ga bol ne moze savladati u stvarima vezanim za vodjstvo Muslimana i sprjecavanje da skrenu sa pravog puta. Ali, situacija je bila ozbiljnija, jer je Omer pronasao one koji su ga podrzavali, i koji su, kako se cini, bili u dogovoru kada su poceli galamiti i svadjati se medju sobom zaboravljajuci ili pak se pretvarajuci da su zaboravili Allahove rijeci:

"O vi koji vjerujete! Ne dizite glasove svoje iznad Poslanikovog glasa, i ne razgovarajte s njim glasno kao sto jedan s drugim razgovarate da ne bi bila ponistena vasa djela, a da vi to i ne primijetite". Kur'an 49:2

U ovom primjeru su otisli daleko iznad povisivanja glasa i cak ga optuzili da prica besmislice, Boze me zakloni. Onda su u njegovom prisustvu nastavili sa medjusobnom prepirkom dok to nije preraslo u pravu bitku rijecima. Ja licno mislim da je vecina ashaba bila na Omerovoj strani, sto je Poslanik i uvidio i zakljucio da bi bilo beskorisno pisati testament koji ne bi postovali, kao sto nisu ni postovali jasnu Allahovu naredbu da ne podizu glasove iznad njegovog.

Poslanik nije ni sada, kada ih je trebao napustiti, napisao ono zhog cega je bio napadan za zivota, jer su oni, koji su bili protiv toga, mogli lahko izazvati sumnju i navesti druge da ne prihvate i ne izvrse njegovo naredjenje tvrdeci da je bio na samrtnom krevetu i nije znao sta govori. Trazim oprost kod Allaha i zalim za sve ono izreceno u prisustvu Njegovog Poslanika (s).

Kako sam mogao vjerovati da se Omer ponasao kako treba, kada su drugi zbog njegovog postupka plakali i oznacili dogadaj kao "velika muslimanska tragedija". Zbog toga sam bio prinudjen da odbacim svako opravdanje i prihvatim kao istinitu ovu tragediju, koju svaka knjiga istorije potvrdjuje, ali ni jedna ne nudi razumno objasnjenje.

Bio sam se sklon sloziti sa objasnjenjem kojeg daju shije, jer sam ga nasao logicnim i realnim. Jos uvijek se sjecam odgovora kojeg mi je sejjid Muhammed Bakir Sadr dao kada sam upitao: "Kako je hazreti Omer znao, medju svim prisutnim ashabima, sta je Poslanik zelio da napise, tj. da odredi Aliju kao nasljednika, kako vi tvrdite?

To nam pokazuje da je Omer bio jako pronicljiv covjek." - Omer nije bio jedini koji je shvatio sta je Poslanik zelio napisati. U stvari, vecina prisutnih je razumjela situaciju na isti nacin kao i Omer, jer im je Allahov Poslanik (s) i prije rekao: "Ostavicu medju vama dvije vrijedne stvari - Allahovu Knjigu (Kur'an) i moju porodicu (EhlulBejt) i njihove potomke.

Ako ih se budete cvrsto drzali i uvijek slijedili, necete nikad zalutati poslije mene". Tako im je i za vrijeme bolesti rekao: "Dajte da vam napisem testament. Ako budete slijedili ono sto bude u njemu, necete nikad zalutati". Oni koji su bili prisutni, ukljucujuci i Omera, razumjeli su da je Allahov Poslanik (s) zelio da pismeno potvrdi ono sto je ranije rekao na izvoru (ghadir) Khum, a to je da se poslije njega treba slijediti Allahova Knjiga i EhlulBejt sa Alijom na celu.

To je bilo kao da je rekao: "Slijedite Kur'an i Aliju".

Ovo je ponovio i na nekoliko drugih mjesta koji su, takodjer, zabiljezeni u istorijskim knjigama. Ali, vecina starijesina Kurejsa nisu voljeli Aliju zbog toga sto je bio mladji od vecine njih, sto je unistio njihovu gordost i pobio im sve heroje.

Po ovom pitanju se nisu smjeli otvoreno suprotstaviti kao sto su cinili pri Hudejbijskom ugovoru i kada je Poslanik klanjao za Abdulaha ibn Abi Munafika i jos na mnogo prilika zabiljezenih od istoricara. Ovaj dogadjaj je bio samo jedan od mnogih, tako da i sami mozete vidjeti da je suprotstavljanje bolesnom Poslaniku ohrabrilo neke da budu drski i naprave veliku buku u njegovom prisustvu. Sejidov odgovor se slagao sa znacenjem Omerovih rijeci: "Imamo Allahovu Knjigu i to nam je dovoljno za uputstvo" sto nije bilo u skladu sa Poslanikovom zeljom da slijede Allahovu Knjigu i EhlulBejt, zajedno. Cini se kao da je Omer zelio da kaze: "Imamo Allahovu Knjigu i to nam je dovoljno.

Zato, nema potrebe za EhlulBejtom". Nisam mogao pronaci ni jedno drugo razumno objasnjenje ovog dogadjaja nego ovaj kojeg sam naveo, osim, mozda, da prihvatimo da su ashabi bili "poslusni Allahu, ali ne i Njegovom Poslaniku". Ako bi ostavio predrasude i emocije po strani i zasnovao prosudjivanje na zdravoj i slobodnoj pameti, priklonio bih se prvoj analizi, koja nam otkriva da je Omer bio prvi koji se suprotstavio Poslanikovom sunnetu rijecima: "Dovoljna nam je Allahova Knjiga..."

Poslije toga, ako bi i bilo pojedinih vladara koji su odbili da slijede sunnet, tvrdeci da je bio "protivrjecan", mogli bismo samo reci da su slijedili raniji primjer u islamskoj istoriji. U svakom slucaju, ne bih zelio teretiti samog hazreti Omera za ovu tragediju u kojoj su Muslimani liseni vaznog uputstva.

Da bi se bilo pravedno prema njemu, predlazem da se odgovornim smatraju i oni ashabi koji su ga podrzavali u suprotstavljanju Allahovom Poslaniku (s) Veoma sam iznenadjen onima koji citaju o ovome dogadjaju i prelaze preko njega kao da se nista vazno nije dogodilo, mada je to bila "velika tragedija", kako ju je Ibn Abbas nazvao.

Moje iznenadjenje je jos i vece vezano za one koji upoorno nastoje da sacuvaju cast jednog ashaba i isprave njegove greske, cak i po cijenu Poslanikovog dostojanstva i casti i po cijenu islama i njegovih temelja. Zasto izbjegavamo istinu i pokusavamo je zataskati kada se ona ne slaze sa nasim cejfovima i prohtjevima? Zasto ne prihvatamo cinjenicu da su ashabi bili ljudska stvorenja kao sto smo i mi, sa prohtjevima, interesima i predrasudama i da su mogli pociniti gresku kao i biti u pravu?

Ali, moje iznenadjenje polahko pocinje opadati kada pocnem citati Kur'an gdje nam Allah kazuje o ranijim Poslanicima, neka ih Allah blagoslovi i podari mir, o neposlusnosti i suprotstavljanju sa kojima su se susretali, uprkos mudzizama (cudima) koje su cinili... O Boze!

Ne dopusti da nasa srca odlutaju nakon sto Si ih na pravi put doveo i podari nam Svoju Milost; Zaista, Ti najvelikodusnije dajes.

Polahko sam pocinjao da razumijem stav shija prema drugom halifi, gdje ga optuzuju za mnoge tragicne dogadjaje medju kojima je i ovaj kada su Muslimani bili liseni pisanog uputstva. Cinjenica je da bi razuman covjek koji na prvo mjesto stavlja istinu pa onda licnosti, stao na stranu i slozio se sa stanovistem shija. Ali, sta mozemo reci da bi uvjerili one koji istinu znaju preko licnosti koje slijede.