Jedan od razloga, koji me je naveo na promjenu i da napustim slijepo slijedjenje tradicije svojih oceva i djedova, je poredjenje Alije ibn Taliba i Abu Bekra, zasnovanog na logicnom zakljucivanju i istorijskim cinjenicama. Kao sto sam vec naveo na pocetku ove knjiga, u svom istrazivanju sam se oslanjao samo na izvore koji su prihvaceni sa obe strane, i shija i sunnija.

 

Pretrazio sam knjige od obje strane i nasao da je samo hazreti Alija imao potpunu podrsku, i jos da se, po onome sto je bilo napisano, i shije i sunnije slazu o njegovim odlikama. Sa druge strane, ne postoji takvo slaganje o vrlinama Abu Bekra, niti podrska njegovom zauzimanju polozaja halife (ranije smo pomenuli Omerov komentar o tome).

 

Dalje, postoji mnogo napisanih stranica u sunnijskim autenticnim knjigama o osobinama hazreti Alije, koje shije koriste da bi dokazali o njegovim vrijednostima. Broj pohvalnih osobina o njemu je daleko veci od broja takvih informacija o bilo kojem drugom Poslanikovom ashabu.

 

Cak i Ahmed ibn Hambal je rekao:

"Niko medju Poslanikovim ashabima nema vishe vrlina od Alije ibn Abi Taliba.

[El-Mustadrak'ala el-Sahihejn od Ibn Hakima dio III, str.107; ElManakib od Khavarizmija, str.39; Tarikh el-Khulefa od Sujutija, str.l68;]

 

Kadi Ismail, El-Nasa'i i Abu Ali el-Nejsaburi kazu:

"Ni jednom od Poslanikovih ashaba se nije pripisvalo vise dobrih osobina nego sto je pripisano Aliju Ibn Abu Talibu."

[El-Rijad el- Nadirah od Tabarija dio II, str.282; El-Savik el-Muhrikah od Ibn Hadzara el-Hejsama, str.72,118]

 

Primjecujemo da su Umajjadi ulagali velike napore da sprijece da informacije o hazreti Aliji dodju do muslimana. Cak su ih prisiljavali da ga javno proklinju i zabranjivali da se djeci nadijevaju imena po njemu.

 

Uprkos svoj toj mrznji glas o njemu se daleko procuo. Vezano za to imam Safi kaze: "Iznenadjuje me cinjenica o tom covjeku, ciji kvaliteti su bili drzani u tajnosti od strane njegovih neprijetelja, zbog mrznje prema njemu, ali takodjer, i od strane njegovih prijatelja, zbog straha za vlastiti zivot, da se uprkos svemu tome, o njemu toliko zna".

 

Sto se tice Abu Bekra, pri citanju knjiga od obje grupe pronasao sam da je spominjanje njegovih vrlina u sunnijskoj literaturi mnogo manje od spominjanja vrlina hazreti Alije. Sve osobine o kojima sam citao u istorijskim knjigama, a koje idu u korist Abu Bekru su prenesene od Ajse, cije je neprijateljstvo prema hazreti Aliji dobro poznato i koja je uvijek nastojala da podrzi oca, ili od Abdullaha ibn Omera, za kojeg se zna da se uvijek suprotstavljao Aliji.

 

On je bio jedan od onih koji su ga odbili priznati za cetvrtog halifu. Abdullah ibn Omer je tvrdio da su najbolji ljudi poslije Poslanika bili Abu Bekr i Osman i da su, poslije njih dvojice, svi bili jednaki.

[Sahih Buhari, dio 5, knjiga 57, hadis 007]

 

Na ovaj nacin je pokusao da spusti imama Aliju na nivo obicnog covjeka, bez ikakvih prednosti i vrlina. Kako se Abdullah ibn Omer odnosio prema misljenjima vodecih ljudi Zajednice koji su tvrdili da "ni jedan od Poslanikovih ashaba nije bio vrjedniji od Alije ibn Abi Taliba". Da li to Abdullah ibn Omer nije znao ni za jednu od njegovih vrlina i dobrih osobina?

 

Jeste, tako mi Allaha, znao je, samo je o tome sutio zbog politickih igara u kojima je trebalo prikazati iskrivljene podatke. Vrline Abu Bekra su takodjer prenosene od Amr ibn 'Asa, Abu Hurejre, Urve i Ikrime, a svaki od njih je mrzio hazreti Aliju i borio se protiv njega, bilo oruzjem, bilo proizvodjenjem lazi o njemu i pripisivanjem vrlina njegovim neprijateljima.

 

Ahmed ibn Hanbal kaze:

"Ali ibn Abi Talib je imao mnogo neprijatelja koji su trazili da ga za nesto optuze, ali nikako nisu uspijevali u tome. Onda bi pronasli covjeka koji se borio protiv njega, pa bi poceli da ga hvale i pripisuju mu razne vrline. I to sve zbog velike mrznje prema njemu".

[Fath El-Bari fi Sharh Sahih Buhari, dio VII. Str.83; Tarikh el-Khulefa od Sujutia str.l99; El-Savaik el-Muhrikah od Ibn Hidzra. str.l25]

 

Ali, Allah kaze: "Oni se sluze spletkama, a Ja ih unistavam - zato nevjernicima jos vremena dadni, jos koji trenutak ih ostavi". Kur'an 86:15-17 Zar to nije Allahovo cudo, Njemu pripada Hvala, da su se vrline hazreti Alije prosirile uprkos sest vijekova tlacenja i nepravde prema njemu i AhlulBejtu.

 

Prvo Umejjadi, pa onda Abbasidi, koji nisu bili nista manje surovi nego njihovi predhodnici. Pjesnik Abu Firas el-Hamdani je napisao o njima sljedece stihove: "Ono sto im je ruka plemena Harb ucinila, Nije nista, kad poredimo vasa djela, Koliko puta ste vjeru pogazili?

 

Samo, koliko ste Muhammedove (porodice) krvi prolili, Pretvarate se da ste sljedbenici njegovi, Ali, od ciste krvi sinova Pejgamberovih, Vase ruke i macevi su prljavi. Nakon sto sam zavrsio sa ovim navodima i nakon sto sam izasao iz mraka, zadnju odluku ostavljam Allahu, poslije cega ljudi nece imati mjesta ni za kakav izgovor.

 

I pored cinjenice da je Abu Bekr bio prvi halifa i da je imao svu vlast i moc, uprkos mitu i poklonima koje su Umajjadi sirokogrudno davali svakom ko je hvalio Abu Bekra, Omera i Osmana, uprkos svih Abu Bekrovih i Omerovih izmisljenih vrlina i dobrih dijela, koje su ispunjavale stranice u knjigama, uprkos svemu tome, nisu uspjeli dostici ni zehru vrlina i kvaliteta imama Alije.

 

Dalje, ako analiziramo kazivanja o Abu Bekru, koja idu u njegovu korist, nalazimo da se ona ne slazu sa istorijskim cinjenicama, tako da ih ni jedan razuman covjek niti ikakva vjera ne moze prihvatiti. Ranije smo objasnili kazivanje koje je pripisano Poslaniku da je rekao:

 

"Ako bi Abu Bekrova vjera bila vagana sa vjerom citavog mog ummeta, njegova vjera bi prevagnula"

 

Da je Boziji Poslanik stvarno mislio da je Abu Bekrova vjera tolika, ne bi na celo armije stavio Usamu i naredio Abu Bekru da bude pod njegovom komandom, niti bi odbio da mu bude svjedok na bici na Uhudu, kada mu je rekao da nije siguran u njihovo ponasanje poslije njega, tako da je Abu Bekr zaplakao.

[Muvatta od Imama Malika, dio I, str.307; Maghazi el-Vakidi, str.310]

 

U dodatku tome, Poslanik ne bi poslao Aliju ibn Abi Taliba da preuzme od Abu Bekra suru el-Bara'a i umjesto njega je procita u Mekki.

[Sahih Tirmizi, dio IV, str.339; Musnad Ahmed ibn Hambel dio II, str.3l9; Mustadrak elHakim, dio III, str 51]

 

Niti bi Poslanik rekao na Hajberu, kada je predavao zastavu: Sutra cu predati svoju zastavu covjeku kojeg voli Allah i njegov Poslanik, koji uvijek naprijed ide i nikad se ne povlaci. Allah je ispunio njegovo srce potpunom vjerom. Onda je predao zastavu nikom drugom nego Aliji ibn Abi Talibu.

[Sahih Buhari, dio 5, knjiga 59, hadis 521]

 

Da je Allah dao Abu Bekru toliku vjeru, koja je nadmasivala vjeru svih muslimana, On mu, Veliki i Slavljen je, ne bi zaprijetio da ce ponistiti njegova djela zato sto je podigao glas iznad Poslanikovog.

[Sahih Buhari, dio 6, knjiga 60, hadis 368]

 

Da su hazreti Alija i ostali ashabi znali za ovaj veliki status Abu Bekra, ne bi ga odbili prihvatiti za lidera. Da je hazreti Fatima znala za taj veliki Abu Bekrov iman, ne bi bila na njega toliko ljuta, niti bi odbila da razgovara s njim, Cak ni da uzvrati njegov selam, niti bi na njega izazivala Allahov la'net (prokletstvo) u svojim namazima, niti mu u svojoj posljednjoj zelji zabranila da prisustvuje njenoj dzenazi.

[El-Imama vel-Sijasa, dio I, str.14; A'alam el-Nisa, dio III, str.1215]

 

Neko ko je imao toliku vjeru, koja je bila veca od vjere svih muslimana zajedno, ne bi, u posljednjim trenucima zivota, zazalio svoje ponasanje prema hazreti Fatimi, paljenje El-Fudza'ah Es-Selami, zauzimanje pozicije halife.

[Tarikh el-Tabari, dio IV, str. 52; El-Imam vel-Sijasa, dio I, str.l8; Tarikh el- Masudi, dio I, str.414]

 

A takodjer, ne bi pozelio da nije ni bio ljudsko bice. Da li je zaista vjera ovog covjeka bila veca od vjere citave Zajednice? Sada razmotrimo i popularno kazivanje: "Kada bih trebao izabrati prijatelja, uvijek bih odabrao Abu Bekra". Ovaj hadis je kao i onaj raniji.

 

Gdje je bio Abu Bekr na dan "malog bratimljenja" u Mekki prije Hidzre ili na dan "velikog bratimljenja" u Medini poslije Hidzre, kada je Poslanik u oba slucaja izabrao Aliju kao svog brata rekavsi:

"Ti si mi brat u ovom zivotu kao i u onom poslije".

[Tetfikirat el-Khavass od Sibta ibn Dzavzija str.23; Tarikh Dimashk od Ibn Askira dio I, str.l07; El-Manakib od Khavarizrmija str.7; El-Fusul elMuhimmat Ibn Sagha Maliki, str.21]

 

Poslanik se tada nije obratio Abu Bekru da ga uzme kao brata niti kao bliskog prijatelja. Ne zelim ulaziti dublje u ovu stvar. Smatram da su dovoljni i ovi primjeri koje sam pronasao u sunnijskim knjigama. Sto se shija tice, oni uopste ne smatraju takve hadise istinitim, imajuci jasne dokaze da su oni izmisljani u vremenu poslije Abu Bekrove smrti.

 

Ako ostavimo po strani vrline i obratimo paznju na greske ili grijehe, nikad se ni u jednoj istorijskoj knjizi, bilo sunnijskoj ili shijskoj, ne moze naci ni jedna greska pocinjena od hazreti Alije, dok u drugu ruku, mozemo citati o greskama i grijesima pocinjenim od drugih ashaba.

 

Pronalazimo da postoji potpuno slaganje samo o hazreti Aliji. Istorijske cinjenice pokazuju da je jedino ispravno proglasenje halife bilo u hazreti Alijinom slucaju. On je bio uzdrzan da se prihvati tog polozaja, ali muhadziri i ansari su insistirali na njegovom pristanku. Kada je konacno i bio proglasen, neki ashabi su odbili da ga priznaju, ali nisu nikad bili prisiljavani od strane imama da promijene svoje stavove.

 

Sa druge strane, nalazimo da je proglasenje Abu Bekra bila "greska" - kako je to rekao Omer ibn Hatab - "od koje Allah treba da sacuva muslimane". Dalje, proglasenje Omera drugim halifom je bilo obecano od strane Abu Bekra, pri cemu nije bilo nikakvih izbora niti dogovora.

 

Proglasenje Osmana je bila istorijska komedija: Omer je odredio sest ljudi kao kandidate za halifat i naredio im da izaberu jednog izmedju sebe. Ako se cetiri budu slagala, a dva bila protiv, ova dvojica su trebali biti ubijeni. Ako bi se ovih sest podjelili u dvije jednake grupe, onda je odluka Abul Rahmana ibn Avfan trebala biti usvojena.

 

Ako prodje odredjeno vrijeme i oni ne uspiju doci na bilo kakvu odluku, svih sest su trebali biti ubijeni. Najvaznije u ovome je cinjenica da je Abdul Rahman najpre izabrao hazreti Aliju pod uslovom da vlada prema Allahovoj Knjizi (Kur'anu), prema Poslanikovom sunnetu i po praksi i nacinima vladanja (tj. sunnetu) predhodna dva shejha, tj. Abu Bekra i Omera.

 

Hazreti Alija odbija da prihvati ovaj posljednji uslov. Kada je isto ponudjeno Osmanu, ovaj objerucke prihvata i postaje halifom. Hazreti Alija opisuje ovaj dogadaj u svom poznatom govoru zvanom "sagsakijja".

 

Poslije Alije, Muavija preuzima halifat i pretvara ga u vlasnistvo familije Umejja. Poslije njih je na vlast dosla familija Abbasid, cije halife su se postavljale imenovanjem od strane predhodnog, ili bi ponekad pozicija halife bila osvajana silom. Od smrti poslanika Muhammeda (s) pa do Kemala Ataturka, koji je ukinuo instituciju halifata, nije bilo ispravnog dolaska na celo Zajednice Muslimana [Na principu izbora] osim u slucaju Amirul Mu'minina (Vodje vjernika) - Alije ibn Abi Taliba.