Zato velicaj Gospodara svoga i hvali Ga, i sedzdu obavljaj.
(Qur'an 15:98)




Zasto Sije obavljaju sedzdu na Turbi ?



Sija muslimani obicavaju ciniti sedzdu na komadicu stvrdnute zemlje koju nazivaju Turba. Ona se obicno pravi od Kerbelske zemlje iz Iraka.


Da li je obavezno obavljati sedzdu na plocici napravljenoj od zemlje sa Kerbele?



Nije! Ali Sije vise vole sedzditi na Kerbelskoj zemlji zbog vaznosti koju joj je pridavao sam Poslanik (s) i Imami iz njegove porodice (Ehl al-Bejt). Poslije Husejnove pogibije njegov sin Imam Zejnul Abidin je donio u svojoj torbi nesto zemlje sa Kerbele i proglasio ju je posebnom zemljom. Imami poslije njega su koristili tu zemlju za cinjenje sedzde i za pravljenje tespiha.
[Ibn Shahr Ashub, al-Manaqib,  vol. 2, p. 251]

Imami su takodjer podsticali svoje sljedbenike da cine sedzde na plocicama napravljenim od zemlje sa Kerbele, uvijek s napomenom da to nije obavezno (vadzib), samo sto donosi vise sevaba. Imami su zahtijevali da se sedzda Allahu moze uciniti samo na cistoj zemlji, i da je bolje ako je to Kerbelska zemlja.
[al-Tusi, Misbah al-Mutahajjad,  p. 511]
[al-Saduq, Man la yahduruhu'l faqih,  vol. 1, p. 174]

Sije su dugo vremena nosile uza se zemlju, ali bojeci se da je ne izgube poceli su praviti od nje plocice zvane mohr ili Turbah. Za vrijeme namaza mi stavljamo celo na plocice, ne zato sto smatramo da je to obavezno nego zbog posebne prirode zemlje od koje su napravljene. Ako nemamo uza se plocicu mozemo klanjati na cistoj zemlji ili na bilo cemu sto potice iz zemlje.

Zalosno je da neki jos uporno tvrde da Sije obozavaju kamenje ili da obozavaju hazreti Husejna.  Istina je da mi obozavamo samo Allaha i klanjamo Mu se na plocicama od zemlje, imitirajuci Njegovog Poslanika i Imame Ehl el-Bejta. Vjerujemo da je Poslanik (s) tako cinio jer mu je bilo naredjeno od Allaha, i zato i mi to radimo.


Zakljucak:

Ovo bi bio pravi razlog zasto Sija Muslimani nose sa sobom male plocice, obicno napravljene od zemlje sa Kebele. Time zele da cine sedzdu na ovom veoma pozeljnom materijalu da bi sto vjernije slijedili Poslanikov sunnet.

Prema Sija Dzaferi fikhu – koji se ubraja medju pet glavnih fikhskih skola islama – sedzda se mora obaviti na cistoj zemlji ili na onome sto raste iz nje, podrazumijevajuci  da se ta tvar ne upotrebljava u ishrani niti za pravljenje odjece. U to se ukljucuje prasina, kamen, pijesak i trava; izuzimaju se minerali (npr. drago kamenje). Dozvoljeno je sedzditi na papiru, jer se on pravi od sirovine koja raste iz zemlje, ali nije dozvoljeno ciniti sedzdu na tkanini niti na tepihu.

Ulema iz svih sunijskih mezheba smatra da je dozvoljeno sedzditi na zemlji ili na onome sto iz nje raste.

Da li su se Poslanikovi ashabi drzali ovog pravila?

Poznato je da su Boziji Poslanik (s) i njegovi ashabi obicavali klanjati na zemlji.

⦁    Prenosi Abu Sa'id al-Khudri: Vidio sam Bozijeg Poslanika kako je cinio sedzdu na vlaznoj zemlji i kada se podigao imao je mrlju od blata na celu.
[Al-Bukhari, Sahih (Engleski prijevod), vol. 1, knjiga 12, no. 798; vol. 3, knjiga 33, no. 244]


⦁    Prenosi Enes bin Malik: Klanjali smo sa Poslanikom (s) po najvecim zegama. Ako neko od nas nebi bio u stanju da stavi celo na zemlju (zbog njene vreline) sedzdio bi na dijelu svoje odjece.
[Al-Bukhari, Sahih (English translation), vol. 2, book 22, no. 299]

Prema ovom hadisu,  Poslanik (s) i njegovi ashabi bi samo u odredjenim uslovima cinili sedzdu na tkanini.

Poslanik (s) je imao, takodjer, jednu Khumru na kojoj bi cinio sedzdu.

⦁    Prenosi Mejmuna, Poslanikova zena: Allahov Poslanik (s) je obicavao klanjati na Khumri.
[Al-Bukhari, Sahih (Engleski prijevod), vol. 1, knjiga 8, no. 378]


⦁    Prema al-Shawkaniju, poznatom sunijskom ucenjaku, vise od deset Poslanikovih ashaba su prenijeli hadise koji govore da je Poslanik (s) cinio sedzdu na Khumri.  I on nabraja sve sunijske izvore vezano za te hadise. Medju njima su i Sahih Muslim, Sahih al-Tirmidhi, Sunan Abu Dawud, Sunan al-Nasa'i i mnogi drugi.
[Al-Shawkani, Nayl al-Awtar , Dio koji govori o sedzdi na Khumri, vol. 2, p. 128]


Sta je onda khumra ?

⦁    mala prostirka dovoljna da se na nju stavi celo i dlanovi za vrijeme namaza.
[Al-Bukhari, Sahih (Engleski prijevod), vol. 1, knjiga 8, no. 376 (kao sto je prevodilac objasnio u zagradama)]
Ibn al-'Athir, drugi poznati sunni ucenjak, u svojoj knjizi Jami al-'Usul pise:


⦁    "Khumra je kao ono na cemu Sije u nasem vremenu stavljaju celo kada cine sedzdu."
[Ibn al-'Athir, Jami' al-Usul, (Cairo, 1969), vol. 5, p. 467]


⦁    "Khumra je mala prostirka napravljena od palminog lisca ili nekog drugog materijala … Lici na ono na cemu Sije danas obavljaju sedzdu."
[Talkhis al-Sihah, p. 81]

Ali zasto zemlja sa Kerbale?

Posebne karakteristike zemlje sa Kerbele (Irak) bile su poznate i bile predmet posebne paznje za vrijeme Poslanikovog zivota kao i u kasnijim vremenima:


⦁    Umm Selma kaze: Vidjela sam Husejna (a) kako sjedi u krilu svog djeda, Poslanika (s), koji je u ruci drzao komad crvene zemlje. Poslanik (s) je ljubio zemlju i plakao. Pitala sam ga sta mu je to u ruci i zasto place. Odgovorio mi je: "Dzibril me je obavijestio da ce moj sin Husejn biti ubijen u Iraku. Donio mi je malo zemlje iz tog kraja. Placem zbog muka kojih ce dopasti moj Husejn." Onda je Poslanik (s) dao zemlju Ummi Selmi i rekao joj: "Kada vidis da se ova zemlja pretvorila u krv, znaj onda da je moj Husejn ubijen." Umm Selma je drzala zemlju u tegli i s vremena na vrijeme je gledala. Kada ju je pogledala desetog dana mjeseca muharrema, dan Asure, primijetila je da se zemlja pretvorila u krv. Znala je tada da je Husejn bin Ali (a) bio ubijen.


[al-Hakim, al-Mustadrak, vol. 4, p. 398]
[al-Dhahabi, Siyar a`lam al-nubala', vol. 3, p. 194]
[Ibn Kathir, al-Bidayah wa'l-nihayah, vol. 6, p. 230]
[al-Suyuti, Khasa'is al-kubra, vol. 2, p. 450; Jam` al-Jawami, vol. 1, p. 26]
[Ibn Hajar al-Asqalani, Tahdhib al-tahdhib , vol. 2, p. 346]

⦁    'Ali ibn Ebi Talib je prosao Kerbelom kada je isao na Siffin. Uzeo je saku zemlju i uzdahnu: “Ah, ah, na ovom mjestu ce biti ubijeni neki ljudi koji ce uci u dzennet bez ikakvog ispitivanja!”
[Ibn Hajar al-Asqalani, Tahdhib al-tahdhib , vol. 2, p. 348]