Obredi u shi'izmu

 

Religijski obredi dvanaesto-imamskih shiia su uglavnom isti kao i kod sunnija, sa izvjesnim malim izmjenama u pogledu naziva i odrzavanja, koje su malo vece od onih koje se srecu medju samim sunnijskim školama (mezhebi), sem u pogledu dva dodatna stava u pozivu na namaz.
U ši'izmu, kao i u sunnizmu, glavni obredi su vezani za dnevne namaze (salat, na arapskom, namaz na persijskom i urdu), koji se sastoje od jutarnjeg, podnevnog, posljepodnevnog, vecernjeg i nocnog namaza.


Svi zajedno se sastoje od sedamnaest dijelova (rekeata), podijeljenih u odnosu 2, 4, 4, 3 i 4 u pogledu navedenih namaza. Jedini izuzetak u ši'iskom postupanju u tom pogledu je u tome, što umjesto obavljanja pet sasvim samostalnih namaza, oni obicno podnevni i posljepodnevni namaz cine zajedno, kao i vecernji i nocni namaz.
Ši'ie, takodje, obavljaju supererogatorne namaze i namaze u povodu posebnih okolnosti, kao što su namazi vezani za radost, strah, svijetkovinu zrtvovanja, ili za posjetu svjetom mjestu ili za hodocašce.
U ovim obredima ima, takodje, malih razlika izmedju sunnija i ši'ia. U svakom slucaju, postoji razlika u pogledu namaza-petkom dzume-namaza.


Naravno, ovi namazi se odrzavaju kod obije grupe, ali oni zasigurno imaju veci društveni i politicki znacaj kod sunnita.
U ši'izmu, iako se obavljaju bar u jednoj dzamiji u gradu, ili mjestu, u odsustvu imama, koji je u ši'zmu istinski vodja ovih namaza, njihov znacaj je u svakom slucaju umanjen, i više znacaja se polaze obaveznim pojedinacnim namazima.
U pogledu drugog osnovnog obreda, posta, moze se reci da ga ši'ie sprovode na nacin koji je skoro istovjetan sunniskom, a razlikuje se samo u pogledu cinjenica da ši'ie prekidaju svoj post nekoliko minuta nakon sunnia, kada sunce potpuno zadje. Svi koji su sposobni da drze post i dostigli su doba zrelosti moraju se uzdrzavati od hrane i pica u toku mjeseca ramazana pocev od izlaska do zalaska sunca. Moralni i unutrašnji vidovi koji prate post istovetni su u obe grane islama.
Mnogi ši'ie, kao i sunnie, poste i u toku mnogih drugih dana u godini, pogotovo pocetkom, sredinom i krajem lunarnog mjeseca, sljedjeci primjer casnog poslanika (s).

Takodje, u pogledu hodocašca, hadza, postoje male razlike medju sunniama i ši'iama. Hodocašce na druga svijeta mjesta je više naglašeno u ši'izmu, nego u sunnizmu.
Posjeta mezarima imama i svijetim mjestima je sastavni dio religijskog zivota ši'ia, koji je u sunnitskom svijetu nadoknadjen posjetom mezara evlija, ili, kako se to u Sevjernoj Africi naziva, mezarima marabua. Naravno, ove vrste hodocašca nisu obavezujuci obredi, kao što su to namazi, post i hadz, ali oni igraju tako znacajnu religijsku ulogu, da bi teško mogli biti zanemareni.

Postoje izvjesni religijski obicaji, mimo osnovnih, koji su posebno ši'iski, iako su zacudo, takodje, nadjeni i u odredjenim dijelovima sunnijskog svijeta. To su rawdah-khani, spoj besjeda, kazivanja pjesama, kur'anskih stihova i drama koje prikazuju nesrecan zivot razlicitih imama, posebno imama Huseina (a.s.). Mada je rawdah zapoceo da se široko rasprostire samo u safavidskom periodu, postao je jedan od najrasprostranjenijih i najutjecajnijih medju religijskim obredima u ši'iskom svijetu, koji su ostavili duboki trag na cijelu zajednicu.
Rawadah se prvenstveno izvodi u toku islamskih mjeseci muharema i safara, kada se desila nesreca kod Kerbale, i pojavile se njene posljedice.
U sunnitskom islamu rawdah ne postoji u istovetnom obliku kao u ši'zmu, ali se druge vrste elegija (marathi) i drama koje opisuju nesrecu kod Kerbale mogu vidjeti u toku mjeseca muharema cak u Maroku.

Vezana za rawdah u mjesecu muharemu su i pjesnicka dijela (ta'ziyah), koja su postala oblik rasprostranjene umetnosti u Persiji i Indo-Pakistanskom svijetu. To više nije neposredno religijski obred u smislu namaza, ali je to ipak široko ispoljavanje religijskog zivota, jer zadire u dubinu i širinu društva. U to vrijeme se, takodje, odrzavaju ulicne povorke u toku koji ljudi recitiraju, klicu i ponekad sebe udaraju kako bi ucestvovali u mukama imama. U ovom pogledu, takodje, jednakosti u sunnitskom svijetu mogu biti pronadjene u sufijskim povorkama, koje su postale redje u mnogim muslimanskim zajednicama u toku posljednjih nekoliko godina.

Medju širokim narodnim masama postoje izvjesni ši'iski obicaji koji se moraju pomenuti zbog svoje široke rasprostranjenosti. To su davanje poklona u dodatku zekeatu, utvrdjenom putem šerijata, zamolnice Bogu radi prihvatanja necega trazenog u namazu, kroz davanja siromašnima, postavljanje posebnih vjerskih stolova sa hranom za siromašne, i mnogi drugi obicaji te vrste koji religiju ukljucuju u licne aktivnosti svakodnevnog zivota.

Recitovanje casnog Kur'ana je poseban obicaj, koji je osnovni, kako ši'iski, tako i sunnitski obred.
Kur'an se recituje u posebnim prilikama kao što su vjencanja, dzenaze i slicno, kao i u toku odredjenih trenutaka u toku dana i noci za vrijeme uobicajenih poslova pojedinca. Dodatno, ši'ie pridaju veliki znacaj izgovaranju namaza velike ljepote na arapskom iz poslanickih hadisa i izreka imama, koje su sadrzane u Nahj al-balaghah, Sahifah sajjadiyah, Usul al-kafi, itd.


Pojedine od ovih molitvi, kao što su Jawshan-i kabir i Kumeyl, su duge i traju po nekoliko casova. Njih govore samo posebno pobozni, u toku odredjenih veceri u toku hefte, posebno cetvrtkom uvece i u vecerima ramazana. Ostali vjernici se zadovoljavaju kracim molitvama.
Ali, ukupnosti obicaja recitovanja raznolikih dova i molitvi cini jedan vazan vid muslimanskih obreda i njihove religijske posvjecenosti, kako u sunnijskom, tako i u ši'iskom svijetu. A u oba svijeta, ove posvjecene molitve i dove poticu od evlija, koji su u ši'iskom svijetu poistovjeceni sa imamima i poslanikovom (s) porodicom, a u sunnijskom svijetu sa sufizmom uopšte.