Primjeri iz perioda kada su vladale Abasije

 

“Kada je Nasr ibn Alijj naveo hadis Ali ibn Ebu Taliba da je Božiji Poslanik uzeo za ruke Hasana i Husejna i rekao: ‘Ko mene voli i voli ovu dvojicu i njihovog oca i majku, na Sudnjem danu će biti na mom stepenu.’, Mutevekkil je naredio da se izbičuje sa hiljadu udaraca. O njemu mu je govorio Džafer ibn Abdulvahid, rekavši mu: ‘On je od ehli sunneta.’, i sve tako dok ga nije pustio.”

(Tehzibu-l- tehzib, svez. 10., str. 430., biografija Nasr ibn Alija. )

 

Prenosi Ebu Feredž da je Mensur rekao Muhammed ibn Ibrahimu ibn Hasanu ibn Aliju ibn Ebi Talibu: “Ti si Dibadž Asfer?” (nadimak Muhammeda) Rekao je: “Da.” Onda mu je rekao: “Tako mi Allaha, ubiću te onako kako niko nije ubijao iz tvoje porodice.” Zatim je naredio da se donese valjak, ispraznili su ga, stavili njega unutra, a onda su gradili na njemu zgradu, a on je bio živ.

(Taberi, svez. 9., str. 198., Mukatilu-l-talibejn, str. 200.)

 

Mutevekkil je naredio da se poruši kabur Husejna ibn Alija na Kerbeli i da se poruši sve kuće oko njega, da se preore, zasije i navodnjava mjesto gdje je bio njegov kabur kako bi se spriječili ljudi da ga obilaze. Zatim je spomenuo kako je glavni stražar vikao: “Koga nađemo poslije tri dana kod njegovoga kabura, poslaćemo ga u tamnicu.” Ljudi su se pobojali i pobjegli. Spriječili su narod da ide tamo, uzorali i zasijali to mjesto.

(Taberi, svez. 3., str. 1407.; Mutevekkil to je Džafer ibn Muatesim ibn Harun Rešid, abasijski halifa. Ovo nas je podsjetilo na događaj kada su vehabije napadale i porušile Kerbelu i mezar Imama Husejna 1216 g. po h., slijedeći svog prethodnika Mutevekkila, abasijskog halifu, u neprijateljstvu prema Ehli-bejtu i njegovim pristalicama. Tarih Kerbela ve haire-l-Husejn str. 172.)

 

Dobro je spomenuti da Imam Ali dugo vremena nije bio četvrti hulefau rašidin za ehlu sunnet. Pogledajte ovaj dokaz: Prenosi Buharija od Abdullaha ibn Omera ibn Hattaba da kaže: “U vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nismo nikog izjednačavali sa Ebu Bekrom, zatim Omerom, zatim Osmanom. A što se tiče ostalih Poslanikovih ashaba, nismo pravili razliku među njima.”

(Buhari, Kitab bedil halki, pogl. Menakibu Osman ibn Affan. )

 

U Tabekatul Hanbela, ova knjiga je sahih i poznata kod ehlu sunneta, se prenosi od Ibn Ebi Jaala, oslanjajući se na Vedize Hamsi da kaže: “Ušao sam kod Ahmed ibn Hanbela kada je javno iznio da je Ali četvrti (tj. ubrojao ga je u hulefai rašidine), pa sam mu rekao: ‘O Ebu Abdullah, ovo je potvora na Talhu i Zubejra.’ Rekao je: ‘Loše je to što kažeš, šta mi imamo sa njihovim ratom i sa spominjanjem.’ Rekao sam: ‘Allah te učinio dobrim, spomenuli smo to kad si uvrstio Alija u četvoricu hulefai rašidina i potvrdio mu hilafet i sve ono što si pripisao halifama prije njega.’

Rekao mi je Ahmed: ‘A šta me sprečava u tome?’ Rekao sam: ‘Hadis Ibn Omera.’, pa mi je rekao: ‘Omer je bolji od svoga sina, bio je zadovoljan da Ali bude halifa muslimanima i uvrstio ga je u šuru, a Ali se nazvao Zapovjednikom vjernih. Da li ja kažem da on nije zapovjednik vjernih?’ Rekao je: ‘Onda sam otišao od njega!’”

(Tabekatul hanabila, svez. 1., str. 292.)

 

Prilike su bile takve da onaj ko je imao samo ime Ali, bivao bi ubijen, a šta je tek bilo sa onim ko je pristao uz njega? Nekoliko kur'anskih ajeta i mnogobrojni Poslanikovi hadisi govore o Ehli-bejtu - neka je mir na njih!- a na njihovom čelu, o Ali ibn Ebi Talibu, a muslimani su ovako postupali s njima, a kako su se tek odnosili prema onima koji su ih slijedili?

Ko je ubio Ali ibn Ebi Taliba? Ko je uznemiravao Fatimu Ez-Zehra i ko je nju naljutio, a Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ko nju uznemirava, uznemirava i mene.” (Muslim, Fadailu-s-sahaba; Tirmizi, svez. 2.; Musned Ahmed, svez. 4; Mustedreka- s- sahihajn, svez. 3., Hiljetul evlija, svez. 2.)

 

Časni Kur'an veli: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti.” (33/57) Ko je ubio Hasana sina Alijevog? Ko je ubio Husejna sina Alijevog, njegovu djecu, braću i drugove? A Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Dragi Bože oni (Ali, Fatima, Hasan i Husejn) su moj Ehli-bejt, moja porodica!”

(Mustedreku- s-sahihajn, svez. 3., str. 147.; Muslim,msvez. 7., str. 130.; Tefsir Ibn Džerir, u tefsiru ovog ajeta i Tefsir Ed- Durru-l-mensur. )

 

A šta se tek desilo Imamima Ehli-bejta poslije njih, i šta se sve dešavalo sa njihovim pristalicama? Gdje su mogli naći zaštitu i kako sačuvati Kur'an i sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Kur'an ih je uputio na tekijju u tim teškim vremenima. Tekijju priznaje i primjenjuje svaki obični razumom obdareni musliman u posebnim prilikama i kada situacija to zahtijeva. Ehlu sunnet su uvijek bili uz vladare i vladajuću klasu, njihova ulema je uvijek podržavala vladajući režim, tako da nije bilo potrebe da primjenjuju tekijju.

A šije su morale primjenjivati tekijju. Zato su oni morali primjenjivati tekijju, slijedeći na taj način ono na šta su ukazali Imami Ehli-bejta. Prenosi se da je Imam Džafer Sadik rekao: “Tekijja je bila obilježje Imama Ehli-bejta da bi se odbranili od neprijateljskog zla, i da bi sačuvali svoje sljedbenike i pristalice od proljevanja krvi, a za dobro muslimana koji su dovedeni u stanje kada je smrt bila blizu, kao što se desilo sa Ammar ibn Jasirom i drugim.”

 

A ehlu sunnet vel džemaat su bili daleko od ovih nesreća i iskušenja, jer su većinom bili u potpunom slaganju sa vladarima i nisu bili izloženi mučenjima i smrću. Zato je bilo prirodno što su negirali tekijju i klevetali one koji su je primjenjivali. Vladari iz Benu Ummeje i Benu Abbas su odigrali značajnu ulogu u tome da se tekijja veže samo za šije.

 

Ako je Allah objavio o tekijji ono što je objavljeno i ako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sam primjenjivao tekijju što smo naveli iz Sahih Buharije, i ako je dozvolio Ammar ibn Jasiru da ga prokune i izrazi nevjerstvo ako ga mušrici budu mučili, i ako je islamska ulema dozvolila tekijju slijedeći Kur'an i sunnet, kakav prigovor i kakvo negiranje može biti ispravno pa da bude upućeno šijama?! Tekijju su primjenjivali poštovani ashabi u vrijemi vladavine nasilnika kao što je bio Muavija koji je ubijao svakog ko nije htio proklinjati Imama Alija ibn Ebi Taliba.

 

Priča o Hadžeru ibn Adijju Kindiju je poznata. Zatim primjeri krvnika poput Jezida, Ibn Zijada, Hadžadža, Abdulmelika ibn Mervana i drugih. Ako bih htio nabrojati sve primjere ashaba kada su bili prisiljeni da primjenjuju tekijju, trebala bi mi čitava knjiga. Ovo dokaza od ehli sunneta što sam naveo, zasada je dovoljno. Ne bih propustio priliku da ispričam događaj koji se desio meni. Sreo sam se sa jednim učenjakom ehli sunneta kada smo bili pozvani na islamsku konferenciju u Englesku. Putovali smo zajedno avionom i ta dva sata smo razgovarali o sunijama i šijama.

 

On je bio jedan od onih koji pozivaju jedinstvu muslimana i svidjelo mi se ono što je on govorio, ali mi se nisu svidjele njegove riječi da šije sada trebaju napustiti neka svoja vjerovanja koja uzrokuju razmimoilaženje muslimana i kritike jedni drugih. Kada sam ga upitao, a kakva su to vjerovanja?

 

Odgovorio je: Privremeni brak i tekijja. Pokušao sam ga uvjeriti da je privremeni brak ispravan brak Šeriatom, a tekijja olakšica od Allaha, ali on je ostao pri svome mišljenju, nisu ga ubijedile moje riječi, ni dokazi koje sam navodio, a koji su bili vjerodostojni. On je ostao pri svome da oni moraju ostaviti ta neka vjerovanja zbog važnijeg interesa, a to je jedinstvo muslimana.

 

Začudila me od njega ova logika koja govori o ostavljanju Allahovih propisa zbog jedinstva muslimana, pa sam ljubazno rekao: Da jedinstvo muslimana zavisi samo od ovog, ja bih to prvi prihvatio. Kada smo se spustili na londonski aerodrom, išao sam iza njega i kako smo došli do obezbjeđenja aerodroma, policija nas pitala o razlogu našeg dolaska u Englesku.

 

On je rekao da je došao na liječenje, a ja u posjetu svojim prijateljima. To je proteklo bez ikakva drugog zadržavanja, uzeli smo torbe i krenuli prema izlazu. Tada sam mu šapnuo: Vidiš kako tekijja može biti korisna u svakom vremenu? Rekao je: Kako? Odgovorio sam: Mi smo slagali policiji.

 

Ja sam rekao da sam došao u posjetu prijateljima, a ti na liječenje, a u stvari, mi smo došli na konferenciju. Nasmiješio se, shvativši da je slagao preda mnom, rekavši: Zar islamske konferencije nisu lijek za naše duše? Nasmijao sam se rekavši: Zar na njima ne posjećujemo svoje prijatelje?

 

Vraćam se temi i kažem da tekijja nije onakva kako je vide ehlu sunnet da je to vrsta nifaka, licemjerstva. Suprotno je tačno, jer licemjerstvo je pokazivanje vjere, imana, a skrivanje nevjerstva, dok je tekijja pokazivanje nevjerstva, a skrivanje imana. Između ova dva stajališta je ogromna razlika. Sljedeće stanovište znači dvoličnjaštvo, o kojem Allah kaže: “Kada se sretnu sa onima koji vjeruju, kažu: ‘Mi vjerujemo!’

 

A kada ostanu sa svojim šejtanima kažu: ‘Mi smo sa vama, mi ih samo ismijavamo.’” Ovo znači: pokazivanje imana + skrivanje nevjerstva = licemjerstvo. A drugo značenje ima tekijja o kojoj Allah kaže: “I rekao je čovjek vjernik iz porodice faraonove koji je skrivao svoje vjerovanje.”

 

Ovo znači: pokazivanje nevjerstva + skrivanje imana = tekijja. Vjernik iz porodice faraonove je u sebi skrivao svoje vjerovanje i za to niko nije znao sem Allaha, dž.š., a faraonu i svim ljudima je pokazivao da je na vjeri faraonovoj. Allah, dž.š., ga je spomenuo u Kur'anu veličajući njegovu vrijednost.

 

A sada, dođi sa mnom, dragi čitaoče, da saznaš šta šije kažu za tekijju, da te ne bi prevarile riječi onih koji lažu. Šejh Muhamed Rida Muzaffer u svojoj knjizi Akaidul-iimamijja kaže: “Tekijja ima propise koji se odnose na njen vadžib ili da nije vadžib, ovisno od veličine štete, a koji su spomenuti po poglavljima u knjigama fikha. Tekijja nije vadžib u svakom slučaju, nekad je dozvoljena, a ponekad se ne treba primjenjivati, kao što je slučaj da pokazivanje istine znači pobjedu vjere, uslugu islamu i borbu na njegovom putu, tada se potcjenjuju imeci, a duše su dostojanstvene. Tekijja je haram onda kada to za sobom povlači ubijanje ljudi ili širenje laži ili fesad u vjeri ili veliku štetu muslimanima, ako će biti odvedeni u zabludu ili širenjem nasilja i zločina među njima."

 

U svakom slučaju, značenje tekijje kod šija imamija nije da od njih učini tajnu skupinu za cilj uništenja i destrukcije kako neki njihovi neprijatelji žele da je predstave i to oni koji ne žele da pronađu ispravno rješenje. Tekijja ne znači da se želi od vjere i njenih zakona napraviti tajna koja se ne smije širiti medu onim koji neće da vjeruju u nju. Nije tako, jer knjige imamija sadrže sve ono što je vezano za fikh, propise, ilmu-lkelam i vjerovanje.”

 

Završen citat. Ti sam vidiš da tekijja nema veze sa licemjerstvom, prevarom, laži, varkom, kako to tvrde njihovi neprijatelji. Na kraju dodajemo:

 

1. Tekijja je fikhski propis, o čijoj dozvoljenosti se slaže islamski ummet i to u posebnim prilikama. Tekijju nisu primjenjivali samo šije i Imami Ehli-bejta.

 

2. U teškim prilikama kroz islamsku historiju, šije su bile prisiljene da primjenjuju tekijju iz posebnih razloga.

 

3. Tekijju su primjenjivale osobe u sučeljavanju sa onima koji su se neprijateljski ponašali prema njima i koji su im činili nepravdu.

Ovo ne znači da su šije kao jedan od islamskih mezheba, krili svoje vjerovanje. Naprotiv, vjerovanje šija je bilo jasno od vremena nastanka ovog mezheba sve do danas, a to se nalazi u knjigama ehlu sunneta, u historiji, fikhu, tefsiru... Knjiga Kešfu-l-murad od Allame Hillija (U. 728.), u njoj se nalazi detaljno obrađen akaid šija, a na ovu knjigu su napisani šerhovi (komentari i objašnjenja) i to od uleme ehli sunneta, kao što je El- Kušdži.

 

4. Zašto vehabije kritikuju šije o tekijji kada je ona dozvoljena u sunijskom fikhu i njihovim knjigama i hadisima?

 

Zar nije jasno, i u što nema sumnje da oni znaju da je šiizam Muhammedov islam, onaj originalni i ono što je došlo od Poslanika, s.a.v.a., i njegovog Ehli-bejta. To je potpuni, sveobuhvatni islam, živi, u skladu sa ljudskom prirodom to je razumni islam, onaj koji uvjerava razum i srce i ako stigne do tragalaca istine, niko je neće ostaviti i izabrati nešto drugo.

 

To je najbolji govor, a dokaz za to jeste to što su neki veliki alimi ehli sunneta prihvatili šiizam za svoj pravac. Primjeri su doktor Tidžani, doktor Vehid Kasim, advokat Ahmed Husejn Jakub i drugi. Pa, šta su uradili? Rekli su: Šije vjeruju u tekijju, nikada ne govore istinu i kriju svoje vjerovanje, kako ne bi išao kod šija i pitao za njihovo vjerovanje. Pitamo vehabije: Zašto nas optužujete da želimo širiti šiizam i pozivati njemu kada, kao što tvrdite, krijemo naše vjerovanje, zar ovo nije čista kontradikcija?!

 

Da li je moguće sakriti vjerovanje u današnje vrijeme, a više od 200 miliona muslimana u svijetu su šije, žive u raznim krajevima svijeta. Hiljada naslova raznih knjiga o akaidu, tefsiru, hadisu je moguće pronaći u svijetu. Ima li poznatiji tefsir Kur'ana od ElMizana i Medžmeu-1-bejana?

 

I je li moguće sakriti vjerovanje ovako? Vi nam pripisujete kao nešto loše štampanje knjige Summe ihtedejtu (A zatim sam pravi put pronašao) na desetine svjetskih jezika. A šta u ovoj knjizi ima, sem argumentovanog, istinskog vjerovanja, a dokazi su uzeti iz sahiha ehli sunneta?

Kako to krijemo naše vjerovanje? Tražimo od svih da pročitaju ovu knjigu, koju je napisao doktor Tidžani Semavi Tunisi i da presude da li u njoj skrivamo naše vjerovanje?

 

5. Šejh Muhammed ibn Sulejman Kurdi, učitelj Muhammed ibn Abdulvehaba, osnivača sekte vehabija, u svom pismu Muhammed ibn Abdulvehabu kaže: “O sine Abdulvehabov, neka je selam na onoga ko slijedi uputu. Savjetujem te u ime Allaha da odvratiš svoj jezik od muslimana.

Čuo sam od jedne osobe da vjeruje u uticaj onoga od koga se traži pomoć, sem Allaha. Ukazao sam mu na istinitost. Prekorio sam ga i pokazao mu dokaze da niko nema uticaja, sem Uzvišenog Allaha. Ako odbije, onda ga smatraj nevjernikom. Ti ne možeš većinu smatrati nevjernicima, a ti si rijetkost i izuzetak od većine. Pripisati nevjerstvo onome ko se izdvoji iz većine je bliže i priličnije, jer on slijedi put koji ne slijedi većina vjernika...”

(Fitnetu-l-vehabija, Sejjid Ahmed ibn Zejni Rihlan, muftija iz Mekke.)

 

Brat Muhammed ibn Abdulvehaba Sulejman ibn Abdulvehab u svojoj knjizi Es- savaiku-1-ilahijja, kao odgovor na vehabizam, piše: “Vi (vehabije) smatrate nevjernika čovjekom sa najmanjim rekla-kazala. Smatrate nevjernicima za nešto što vi mislite da je kufr, nevjerstvo. Smatrate nevjerstvom čisti islam i smatrate nevjernikom onoga ko se uzdržao da smatra nevjernikom onoga koga vi smatrate...” (Es-Savaiku-l-ilahijja, str. 27-29, izdanje 1306.)

 

Kada vehabije i njihov osnivač smatraju nevjernicima sve muslimane, zašto ne pokazuju ovo svoje vjerovanje? Zar ovo nije tekijja? Kada borbu protiv muslimana koji nisu vehabije nazivaju džihadom, a njihove imetke ratnim plijenom (pogledaj Tarih Nedžd od Alusija, a čije izdanje je nadzirao Abdulaziz bin Baz, saudijski muftija, zašto javno ne pokazuju ovo vjerovanje? Zar ovo nije tekijja?

 

A šta je onda tekijja? Šejh Džamil Sidki Zehavi, egipatski alim, kaže: “Muhammed ibn Abdulvehab je svoje sljedbenike iz svog kraja (Nedžda) nazivao ‘Ensarijama’, a svoje sljedbenike iz drugih krajeva ‘muhadžirima’. Ako bi neko učinio hadž prije nego što je njega počeo slijediti, on bi mu naredio da učini drugi put hadž, tvrdeći da mu prvi hadž nije primljen, jer ga je učinio kao mušrik.

 

A onaj ko bi htio slijediti njegovu vjeru, trebao je reći: “Svjedočim da sam ja bio nevjernik, svjedočim da su moji roditelji umrli kao nevjernici, svjedočim da je taj i taj (naveo bi imena nekih alima) i svi oni bili nevjernici.” Ako bi to i taj posvjedočio, on bi ga primio. Otvoreno je govorio da smatra nevjernicima islamski ummet od prije 600 godina..."

(El-Fedžru- s-sadik, str. 17- 18, Džemil Sidki Zehavi, izdato u Egiptu 1323 h. ponovljeno izdanje u Istanbulu 1986. g.)

 

Zašto vehabije ne pokažu mišljenja osnivača njihova mezheba? Je li primjenjuju tekijju pa ne pokazuju ili smatraju da je osnivač njihova mezheba pogriješio u tome što smatra sve muslimane nevjernicima, što se borio protiv njih i ubijao ih, i što je rušio njihove domove?

 

6. Vjerovanje šija je jasno i uzeto iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta putem Ehli-bejta i radosno će dočekati svakog onog ko traži istinu. Oni imaju uvjerljive odgovore na svako pitanje i lijek za svaku bolest. Poziva svakog ko traži istinu da pročita i ispita šitske knjige o akaidu, tefsiru, hadisu, fikhu i poziva da dođu u zemlje u kojima žive šije i sretnu se sa šitskim alimima.

 

7. Poslije pobjede Islamske revolucije i poraza Zapada i svjetskog nevjerstva, na vojnom, ekonomskom i drugim poljima, Zapad je pokrenuo kulturni rat protiv revolucionarnog islama, islama koji poziva nezavisnosti, slobodi i islamskoj vlasti. Zapad je počeo sa vrbovanjem svojih agenata koji če stvoriti ružnu sliku o islamu, s jedne strane, i koji će širiti čudne ideje, s druge strane.

 

A s treće strane, oni će širiti fitnu među muslimanima, kako mladi musliman i muslimanka ne bi znali stvarni islam, niti bi poznavali šiizam, i tako ne bi došlo do islamskog jedinstva, čega se Zapad najviše boji, a mnogi mu idu na ruku sijući fitnu i svađu među mezhebima, neki svjesno, a neki nesvjesno.