Drugi dokaz o Alijevom pravu na vodstvo

 

Kao da je Allah, dž.š., želio da vodstvo bude ispit muslimanima, jer vidimo da su se sva razmimoilaženja upravo i desila zbog toga. Allah, dž.š., je milostiv prema svojim robovima i neće kazniti one koji su došli poslije zbog grijeha njihovih prethodnika. Njegova mudrost se pokazala.

 

Taj događaj su umanjili drugi veliki događaji koji liče čudima da bi to bio poticaj ummetu, prenosiće je savremenici, a uzimaće pouku oni koji dolaze, pa će možda pronaći istinu putem istraživanja. Prvi dokaz vezan je za kaznu onih koji su porekli hilafet Imama Alija i to poslije širenja vijesti iz Gadira Huma i imenovanja Alija za halifu muslimana i riječi Božijeg Poslanika njima: “Neka prisutni prenesu odsutnima!”

 

Ova vijest je stigla do Haris ibn Numana Fehrija i nije mu se svidjela. Uputio se Poslaniku, zaustavio devu ispred Poslanikove džamije, ušao i rekao: “O Muhamede, ti si nam naredio da svjedočimo da nema drugog boga sem Allaha i da si ti Allahov Poslanik, pa smo to prihvatili. Naredio nam da klanjamo pet namaza dnevnih i noćnih, da postimo ramazan, obavljamo hadž, čistimo zekatom naš imetak, pa smo i to prihvatili od tebe.

 

Zatim, nisi zadovoljan ovim, nego podižeš nadlakticu svog amidžića i daješ mu prednost nad svim ljudima i kažeš: ‘Kome sam ja najbliži, njegov najbliži je Ali.’ Je li ovo od tebe ili od Allaha?’” Poslanik, s.a.v.a., je rekao, a oči su mu se zacrvenjele: “Tako mi Allaha, nema boga sem Allaha, a to je od Njega, a ne od mene.” Rekao je ovo tri puta.

Ustao je Haris govoreći: “Dragi Bože, ako je istina ovo što kaže Muhammed, pošalji na nas kamen s neba ili daj nam bolnu kaznu!” Rekao je: “Tako mi Allaha, kad je došao do svoje deve, Allah je poslao kamenje na njega, pao je na tjeme i prevrnuo se otpozadi i umro.

 

Allah, dž.š., je objavio: ‘Pitao je neki pitalac o kazni koja čeka nevjernike od koje nema spasa."

Adrese ovog hadisa: Ševahidu-t-tenzil, Haskani, svez, 2., str. 286.; Tefsir Sealebi, Tefsir Kurtubi, svez. 18., str. 278.; Tefsiru-l-minar, Rešid Šida, svez. 6., str. 464.; Jenaibu-1-meveddeti, Kanduzi Hanefi, str. 328.; Mustedreku-1-Hakim, svez. 2., str. 502.; Sira Halebijja, svez. 3., str. 275.; Tezkiretu-1-havas, Ibn Dževzi, str. 37.

 

Ovaj događaj prenosi veliki broj učenjaka ehli sunneta, osim ovih koje smo naveli. Ko želi da sazna neka vidi knjigu Gadir od Allame Eminija. Drugi dokaz je vezan za kaznu onih koji su sakrili svjedočenje o događaju u Gadir Humu a pogodila ih je dova Imama Alija protiv njih.

 

U vrijeme svog hilafeta, na dan svjedočenja kada se okupio narod u povorci, ustao je Imam Ali i popeo se na minberu rekavši: “Zaklinjem Allahom svakog muslimana koji je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.a., da je rekao na Gadir Humu: ‘Onome kome sam ja bio najbliži, ovaj Ali mu je najbliži.’, neka ustane i svjedoči ono što je čuo! Neka ne ustaje niko ko nije vidio svojim očima i čuo svojim ušima!”

 

Ustalo je trideset ashaba, od njih 16 onih koji su učestovali na Bedru i posvjedočili su da je Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alijevu ruku i rekao: “Znate li, nisam li ja bliži vjernicima nego oni sami sebi? Odgovorili su: ‘Da!’ Pa je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Onom kome sam ja najbliži, njegov najbliži je Ali. O Bože, budi prijatelj onome ko je njegov prijatelj i neprijatelj onome ko je njegov neprijatelj!" Ali neki ashabi, iz zavisti ili iz mržje prema Imamu Aliju, nisu ustali da posvjedoče. Jedan od njih je bio Enes ibn Malik.

 

Ali je sišao sa minbera i prišao Enesu rekavši: “Šta ti je Enese, nisi ustao da posvjedočiš sa ashabima Božijeg Poslanika, ono što si tada čuo, a što su i oni posvjedočili?” Rekao je: “O Zapovjedniče vjernih, ostario sam i zaboravio!” Onda je Imam Ali rekao: “Ako si slagao, neka ti Allah da da ti se pokaže bijela pjega koju turban neće sakriti.”

Nije ni ustao odatle, a lice mu je pobijelilo od leproze.

Poslije toga bi plakao i govorio: “Pogodila me molba dobrog roba, jer sam uskratio da mu svjedočim!” Ovu poznatu priču navodi i Ibn Kutejbe u Kitabu-l-mearif (Kitabu-l-mearif, Ibn Kutejbe Dinuri, str. 251.) gdje je ubrojao i Enesa u ashabe koje je pogodila bolest u poglavlju o leprozi.

 

Također je spominje i Imam Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu (Musned Imam Ahmed ibn Hambel, svez, 1., str. 119. ) gdje kaže:

“Ustali su svi, sem trojice, i njih je pogodila njegova dova.” Dobro bi bilo spomenuti ovu trojicu koje je spomenuo Imam Ahmed onako kako je to prenio Belaziri (Ensabu-l-ešraf, Belaziri, svez. 1. i svez. 2., str. 152.) .

 

On kaže: Imam Ali je pozvao na svjedočenje, a ispod minbera je sjedio Enes ibn Malik, Beraa ibn Azilb i Džuvejr ibn Abdulah Bedželi. Imam je ponovio svoje pozivanje, ali od njih niko nije odgovorio onda je Imam rekao: “Dragi Bože, onaj ko je sakrio ovo svjedočenje, a bio je prisutan, nemoj ga uzeti sa ovog dunjaluka dok na njemu ne učiniš kakav znak da se pozna po tome!” Kaže: “Enes ibn Malik je obolio od leproze, Beraa ibn Azib je oslijepio, a Džuvejr je ponovo postao beduin nakon što je učinio hidžru, vratio se u Serati umro u kući svoje majke.” Ovo prenosi veliki broj historičara.

(Tarih Dimešk, Ibn Asakir, svez. 2., str. 7., svez. 3., str. 150.; Šarh Nedžhu-1-belaga, Ibn Ebu Hadid, objašnjenje Muhammed ibn Fadla, svez. 19., str. 217.; Abekatul-1-envar, svez. 2., str. 309.; Menakib Alij ibn Ebi Talib, Ibn Megazili Šafii, str. 23.; Sira Haslebija, svez. 3., str. 337.)

 

“Pazite, o vi koji razum imate!” Onaj ko pomno prati, iz ovog događaja (To je događaj kada su ljudi u povorci polagali prisegu Imamu Aliju i on poziva ashabe da svjedoče o onome što se desilo u Gadir Humu. Ovaj događaj prenosi veliki broj muhaddisa i historičara, koje smo već spominjali, primjera: Ahmed ibn Hambel, Ibn Asakir, Ibn Ebi Hadid i drugi.) će uvidjeti vrijednost Imama Alija i njegovu veličinu, njegov značaj i čistoću duše. Događaja koji je oživio Imam Ali poslije četvrtine stoljeća kada je gotovo bio zaboravljen.

 

Znat će da on saburu daje najveće pravo i više od svog prava, te savjetuje Ebu Bekra, Omera i Osmana o onome što zna da je za dobrobit islama i muslimana. Pored svega toga on u sebi nosi ono što se desilo u Gadiru. Prisutno je u njegovom srcu svakog momenta njegova života, pa kada je našao priliku, oživio je taj događaj i zatražio od ashaba i od svijeta da posvjedoče ono što su vidjeli i čuli. Pogledaj način kako je Imam oživio ovaj događaj i kako velika mudrost stoji u načinu dokazivanja muslimanima i onima koji su bili prisutni u Gadiru i onima koji nisu.

Da je rekao: “O ljudi, Allahov Poslanik mi je oporučio hilafet u Gadir Humu.”, to ne bi ostavilo utisak na ljude i još bi rekli zašto je šutio svo to vrijeme. Ali kada je rekao: “Da Allah uzdigne svakog čovjeka muslimana koji je čuo Allahova Poslanika da kaže ono što je rekao u Gadir Humu, ustane i posvjedoči.”

 

Ovaj događaj prenosi hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a koji prenosi trideset ashaba, od njih šesnaest onih koji su učestvovali na Bedru. Tako je Imam Ali presjekao put onima koji su lagali i onima koji su sumnjali i onima koji su pitali zašto je šutio svo to vrijeme. Jer šutnja ove tridesetorice koji su bili veliki poznati ashabi pokazuje važnost ovog događaja, a i da u šutnji ima dobrobit islama, što se ne da sakriti.

 

Komentar o šuri

 

Naše mišljenje je, kako smo i prethodno naveli, da je hilafet, po šijama, izbor Uzvišenog Allaha i obznanjenje Allahova Poslanika, s.a.v.a., poslije objave koja mu je spuštena. Ovo je u potpunosti u skladu sa filozofijom islama, svim njegovim propisima i zakonima, jer je “Allah taj Koji stvara što hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju.” (Kasas, 68)

 

Allah je želio da Muhammedov ummet bude najbolji ummet koji se pojavio među ljudima, i zato mora imati vodstvo mudro, pravedno, učeno, jako, hrabro, Boga svjesno, povučeno od dunjaluka, na najvećim stepenima vjerovanja, a ovo se nalazi samo kod onoga koga Allah odabere i okiti posebnim odlikama koje će ga učiniti spremnim za vođenje i upravljanje.

 

Uzvišeni Stvoritelj kaže: “Allah odabire poslanike među melekima i među ljudima. Allah sve čuje i sve vidi.” (Kasas, 75) Kao što je odabrao poslanike, tako je Allah odabrao i opunomoćitelje, Allahov Poslanik je rekao: “Svaki poslanik ima opunomoćitelja, a moj opunomoćitelj je Ali ibn Ebi Talib.”

(Tarih Ibn Asakir Safii, svez. 3., str. 5.; Menakibu-l-Havarizmi, str. 42.; Jenabiu-l-meveddeti, str. 79.)

 

A u drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ja sam posljednji Poslanik, a Ali je posljednji opunomoćitelj.”

(Jenabiu-l-meveddeti, svez. 2., str. 3., preneseno od DilmijaMenakibu-l-Havarizmi-Zehairu-l-ukba.)

 

Na ovim osnovama, šije su stvar prepustile Allahu i Njegovom Poslaniku, i niko od njih ne pretenduje niti drži svojim pravom na hilafet niti ga želi za sebe, niti po tekstu vjere, niti izborom. Prvo, jer tekst vjere negira izbor i šuru, a drugo, jer u tekstu vjere stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nabrojao tačno određeni broj ljudi po imenima kojima pripada hilafet, (Prenose Buharija i Muslim i prenosi u Jenabiu-l-mevedde, svez. 3., str. 99.) pa tako onaj ko želi hilafet za sebe, on je griješnik i izlazi iz vjere. A kod ehli sunneta ve-l-džemata, hilafet je po izboru i šuri i tako su otvorili vrata svakome ko hoće da za sebe tvrdi da je halifa i ta vrata je nemoguće zatvoriti.

 

Tako vidimo da je hilafet prešao od Kurejšija u ruke oslobođenih robova, perzijanaca, turaka i mongola. Nestale su sve vrijednosti i uslovi koji su postojali za halifu, jer sem onog koji ne griješi, svi drugi ljudi se vladaju po svojim osjećanjima i strastima. Tim što čovjek dođe na vlast nije osigurano da će se i promijeniti na bolje ili ostati isti.

 

S druge strane islamska historija je najbolji svjedok ovome što kažemo. Bojim se da neki čitaoci ne pomisle da pretjerujem, a oni mogu prelistati historiju Emevija i Abasija i drugih, kako bi našli da onaj koji se nazivao ‘Zapovjednikom vjernih’ javno je pio alkohol, igrao se s majmunima i oblačio ih u zlato, kao i da je ‘Zapovjednik vjernih’ obukao svoju robinju u svoje odijelo kako bi klanjala i predvodila muslimane u namazu.

 

Kada je umrla omiljena robinja ‘Zapovjednika vjernih’, oduzela mu se pamet. Zašto govoriti o ovima koji su vladali muslimanima jer su oni samo predstavljali tiransku vlast, a nikako hilafet, a to po hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad kaže: “Hilafet će biti trideset godina poslije mene, a onda će biti tiranska monarhija.” Ovo nije tema našeg istraživanja, pa ko želi da sazna više o tome neka pogleda Tarih Taberi, Tarih Ibn Esira, Ebi Fidaa, Ibn Kutejbe i drugi.

 

Želio sam pojasniti jednakost izbora i neutemeljenost teorije iz njenih osnova, jer onaj koga danas izaberemo, mrzimo ga sutra, i pokaže nam se da smo pogriješili i nismo dobro izabrali, kao što se desili samom Abdurahman ibn Avfu kada je izabrao Osmana ibn Affana za halifu i zato se pokajao. Ali njegovo kajanje nije koristilo ummetu poslije kada je zapao u ponor.

 

Kada je ovako poznati ashab iz prve grupe, a to je Osman, nije ispunio obećanje koje je dao Abdurahman ibn Avfu, i kada je ovako poznati ashab iz prve grupe, a to je Abdurahman ibn Avf, pogriješio kod izbora halife, onda pametan čovjek poslije toga ne može prihvatili ovu sterilnu teoriju, a ono što se iz nje izrodilo, bilo je samo razmimoilaženje i prolijevanje krvi.

 

Pa ako je izbor Ebu Bekra bila greška, kako je to opisao Omer ibn Hattab, neka Allah sačuva muslimane njenog zla, a poslije kojeg su se mnogi ashabi razišli. Iako su polaganje prisege Aliju ibn Ebi Talibu poslije toga prihvatili svi, ali neki ashabi nisu. Upravo ovdje se rađaju korjeni Bitake Oko deve, Siffinu, Nehrevanu. Mnogo je krvi nevinih proliveno. Kako onda razumni mogu prihvatiti ovu teoriju izbora koja je propala odmah na početku i bila velika nesreća za muslimane.

 

A posebno, ako znamo da ovi koji tvrde da se halifa bira šurom, poslije ga ne mogu promijeniti, niti skinuti s vlasti. Muslimani su to nastojali sa Osmanom, ali je on odbio rekavši: “Neću skinuti košulju koju mi je obukao Allah.” Ono što nas još više odbija od ove teorije jeste ono što danas vidimo u zapadnim zemljama, što oni drže da je demokratija kod izbora predsjednika države, vide se mnogobrojne partije koje se prepiru, svađaju i takmiče da dođu do vlasti po bilo koju cijenu. Troše se bilioni dolara u kampanju.

 

Svim sredstvima i na račun siromašnih kojima su ta sredstva najpotrebnija. Pa kada neko od njih dođe na vlast, sve svoje pomagače i prijatelje postavi na važna mjesta u sistemu upravljanja, a drugi rade protiv njega svo vrijeme vlasti. Ta opozicija mu stvara velike probleme i svim silama se trudi da ga uništi. U svemu tome, najviše gubi obični narod. Pa koliko je ljudskih vrijednosti uništeno, koliko je šejtanskih pokuđenih osobina uzdignuto pod imenom slobode i demokratije. Homoseksualizam je postao legalan blud umjesto braka itd.

 

Kako je značajna tvrdnja šija da je hilafet vjersko načelo i da ovaj položaj može zauzeti samo onaj koga Allah odabere. Ovo su velike riječi koje razum i srce prihvata, a što potvrđuju autoritativni tekstovi Kur'ana i sunneta. Ambicije nasilnika i despota bivaju presječene, a zajednica živi u miru i spokojstvu.