Omer ibn Hattab, drugi halifa

 

Iz prethodnih rasprava znamo da je on bio junak opozicije Poslanikova sunneta, onaj koji se usudio reći:

 

“Allahov Poslanik bunca, a nama je dovoljna Allahova knjiga.”

 

Dovoljne su Poslanikove riječi, riječi onog koji ne govori ništa po hiru svome. Omer je spriječio da Poslanik napiše opruku i kao rezultat toga on je uzrok zablude onih koji su zalutali u ovom ummetu. (Dokaz tome su Poslanikove riječi: “Napisat ću vam oporuku, ako je se budete pridržavali poslije mene, nikada nećete zalutati.”, i riječi Ibn Abasa: “Da je napisao tu oporuku, ni dvojica od Ummeta se ne bi razilazila u mišljenjima.”, ali Omer je taj koji je spriječio Poslanika da je napiše i optužio ga je da bunca kako Poslanik ne bi insistirao na pisanju.

 

Dakle on je uzrok zablude i on je spriječio ummet da ide pravim putem) Znamo da je on omalovažavao, uznemiravao i unio strah Fatimi Zehri kada je napao njenu kuću i zaprijetio da će je zapaliti i sve u njoj. Znamo da je on radio na sakupljanju onoga što je zapisano od Poslanikovog sunneta, pa je to spalio i zabranio ljudima da prenose Poslanikove, s.a.v.a., hadise.

 

Omer je cijelog svog života istupao protiv Poslanikova sunneta i suprotstavljao mu se čak i u Poslanikovom prisustvu. Suprotstavio mu se kada je Poslanik imenovao Usamu za komandanta vojnog pohoda, i nije krenuo sa Usamom tvrdeći da mora ostati kako bi pomogao Ebu Bekru oko hilafeta.

 

Uradio je protivno Kur’anu i sunnetu kada je zabranio da se daje dio od zekata onima čija srca je trebalo pridobiti. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je zabranio umru uz hadž i privremeni brak. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je talak bain (razvod je ispravan kada se tri puta u vremenskim razmacima izgovore riječi za razvod) učinio kao razvod sa jedanput izgovorenim riječima za razvod.

 

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada se radilo o tejemmumu, rekavši da onaj ko ne nađe vode nije dužan klanjati.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je izumio špijuniranje muslimana.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je jedan dio ezana izostavio i zamijenio ga drugim djelom od sebe.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada nije kaznio Halid ibn Velida, a prijetio mu je time.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je izumio klanjanje teravih namaza u džematu, a bilo je zabranjeno klanjati nafilu u džematu.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu u tome što iz bejtul-mala nije davao onako kako je to Poslanik, s.a.v.a., radio, nego je on uveo davanje prednosti jednima nad drugima i stvorio je klase u islamu.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu izmislivši medžlis šura, davši prednost mišljenju i izboru Abdurahman ibn Avfa.

 

Čudno je da ćeš naći kod ehli sunnet vel džemaata da mu poslije svega ovoga daju položaj maasumina (onih koji su sačuvani od griješenja), kada kažu da je pravednost umrla s njim i da su njemu, kada je spušten u kabur, došla dvojica meleka da ga ispituju, a on je povikao na njih: “Ko je vaš Gospodar?”

 

Oni kažu da je on Faruk, da je njime Allah rastavio istinu od laži. Zar ovo nije dokaz ismijavanja Emevija i njihovih vladara sa muslimanima i islamom, pripisujući ovakve odlike osobi poznatoj po osornosti i grubosti, kao što je poznat i po svom stalnom suprotstavljanju Poslaniku, s.a.v.a.

 

Muslim bilježi u svom Sahihu 4/59 da se Ibn Abbas i Ibn Zubejr nisi složili po pitanju mutatejni (umra uz hadž i privremeni brak), pa je Džabir ibn Abdullah rekao: To smo dvoje praktikovali sa Poslanikom, zatim nam je Omer to zabranio i nismo više radili.)

 

Kao da ove okolnosti govore muslimanima: Muhammedovo vrijeme je prošlo i ono što je bilo s njim, a došlo je naše vrijeme kako bismo mi propisali od vjere ono što želimo i što se nama sviđa. Vi ste postali naši robovi uprkos vašoj snazi i uprkos vašem Poslaniku u kojeg vjerujete! Zar ovo nije vrsta reakcije i osvete kako bi se vodstvo vratilo Kurejšijama, rukama Emevija koji su se borili protiv islama i Poslanika?

 

Kada je Omer ibn Hattab radio na zatiranju Poslanikovog sunneta, ismijavao mu se i suprotstavljao, pa čak i u prisustvu Poslanika, onda nije čudno što su Kurejšije njemu povjerili vodstvo i učinili ga svojim najvećim prvakom, jer je on poslije pojave islama bio njihov jezik koji govori i junak koji se suprotstavlja.

 

A poslije Poslanikove smrti postao je njihova snaga koja udara i dugo sanjana nada o ostvarenju njihovih snova i ambicija za vladavinom i vraćanjem džahilijetskih običaja koje su priželjkivali i za kojim još uvijek čeznu.

 

Nije slučajno da nađemo Omer ibn Hattaba kako se suprotstavlja Poslanikovom sunnetu u vrijeme svog hilafeta kada je radio na zadržavanju Mekama Ibrahimova kod Bejtullaha kao što je to bilo u vrijeme džahilijjeta.

 

Ibn Saad bilježi u Tabekat, a i drugi muhaddisi:

 

“Kada je Poslanik, s.a.a.v.a., osvojio Mekku pripojio je Mekam Ibrahimov Bejtullahu kao što je bilo u vrijeme Ibrahima i Ismaila, a.s., jer su ga Arapi u džahilijjetu pomakli na mjesto koje zauzima i danas. Kada je Omer ibn Hattab postao halifa, on je Mekam Ibrahimov ponovo vratio na mjesto koje je zauzimao u džahilijjetu, a u vrijeme Poslanika i Ebu Bekra, Mekam Ibrahimov je bio odmah uz Bejtullah."

(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad, 3/204, Sujuti u svojoj historiji o hilafetu Omer ibn Hattaba.)

 

Kunem te Bogom, imali kakvog opravdanja za Omer ibn Hattaba koji se latio posla da umrtvi Poslanikov sunnet, koji je vratio ono što je uradio Ibrahim i Ismail, a.s. Omer oživljava običaj iz džahilijjeta i vraća Mekam Ibrahimov na mjesto gdje je bio u džahilijjetu!!! Šta reći nakon ovoga?! Kako ga onda ne bi hvalile Kurejšije i u čast njemu sricali takve pohvale i odlike koje prelaze maštu.

 

Dok Ebu Bekr, koji mu je prethodio u hilafetu, nije postigao njegov stupanj, jer se kod njega osjećala slabost, po onome što prenosi Buharija. Ovo je beznačajno prema svemu onome što je on uveo novo u islamu, a sve to je suprotstavljanje Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Kada bismo htjeli sakupiti sve novotarije i propise, koje je donio po svom mišljenju i ljudima naredio da ih rade, trebala bi cijela jedna zasebna knjiga.

 

Neko će reci: Kako se Omer ibn Hattab suprotstavljao Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, a Uzvišeni Allah kaže:

 

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Poslanika Njegova ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” Ahzab, 36

 

Ove riječi danas ponavlja većina i kao da ne mogu vjerovati da je Omer ibn Hattab mogao takvo što uraditi. A mi kažemo ovima: Ovo je ono što su potvrdili njegovi pomagači i sljedbenici od ehli sunneta vel džemaata koji mu daju prednost nad Poslanikom, a toga nisu ni svjesni.

 

Ako je sve ono što je rečeno o njemu laž, onda njihovi sahihi se više ne bi mogli smatrati vjerodostojnim, niti bi se iz njih mogli uzimati dokazi za ono što vjeruju! Većina historijskih događaja je zapisana u vrijeme vladavine ehli sunneta vel džemaata u čiju ljubav i poštovanje prema Ibn Hattabu nema nikakve sumnje.

 

A ako su vjerodostojni, što i jesu i od čega se ne može pobjeći, na muslimanima je danas da preispitaju svoj stav i pregledaju svoja vjerovanja, ako pripadaju ehli sunnetu vel džemaatu. Većinu istraživača i analitičara, danas, naći ćeš da su obmanuti i ne mogu odgovoriti na ovakve predaje i historijske događaje koje su zabilježili historičari i muhaddisi i kao takve ih ne mogu poreći. Naći ćeš ih da ih nastoje protumačiti onako kako njima odgovara i pronaći neka isprazna opravdanja koja ne počivaju na naučnom dokazu.

 

A neki od njih idu toliko daleko da Omerove novotarije ubrajaju u njegove odlike, na čemu mu trebaju biti zahvalni. Kao da Allah i Njegov Poslanik nisu znali interese i dobrobit muslimana, pa su zanemarili te novotarije.

 

Estagfirullah!

 

Ali Omer ibn Hattab ih je otkrio i propisao muslimanima poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ovo je velika novotarija i jasno nevjerstvo. Allahu se utječemo od glupih mišljenja i poniženja koje donosi slijeđenje strasti. Ako je Omer prvak i vođa ehli sunneta vel džemaata, ja se utječem Bogu od takvog sunneta i takvog džemaata.

 

Omer ibn Hattab je bio i oštriji nego njegov prijatelj u pogledu prikupljanja hadisa

 

Vidjeli smo dakle Ebu Bekrov pristup hadisu i način sprečavanja njihova prikupljanja koji je išao čak dotle da je on lično zapalio svih 500 hadisa do kojih je došao, da se njihov nauk ne bi proširio među ashabima i muslimanima, a koji su s druge strane bili žedni znanja iz Poslanikova sunneta.

 

Kada je Omer došao do hilafeta oprukom Ebu Bekra, on je nastavio istu politiku, ali je on shodno svojoj hirovitoj prirodi bio srazmjerno oštriji prema prikupljanju hadisa. On ne samo da je zabranjivao i spriječavao prikupljanje i kompilovanje hadisa nego je pribjegavao zastrašivanju, prijetnjama, udaranju pa čak i zatvaranju u kućni pritvor.

 

Ibn Madže u svom Sunenu u “poglavlju koji se tiče respekta prema hadisu”, prenosi preko Karza ibn Ka'ba:

 

“Omer ibn Hattab nas je poslao u Kufu i pratio idući u stopu za nama do planinskih prolaza. Potom je kazao: ‘Znate li što sam vas pratio?’

Karza je rekao: ‘Mi smo kazali: ‘Radi prava koje se pridaje prijateljima i ensarijama!’’

Omer je kazao: ‘Ne to je prevashodno zbog onoga što želim da vam kažem i vi ćete se sjećati toga, kao što sam vas dopratio dovde.

Vi ćete doći ljudima u čijem srcima Kur'an vibrira kao što vibrira lanac. Kada vas sretnu oni će ispružiti svoje vratove u čežnji i reći vam: ‘Ovo su ashabi Muhammedovi s.a.v.a.!’ Zato umanjite prenošenje Poslanikovih hadisa i ja ću vas podržati u tome.’

Kada je Karz ibn Ka'b stigao njima oni su povikali: ‘Prenesite (hadise) nama.’ A on im je kazao: ‘Omer nam je zabranio."

(Zehebi, Tezkiretul-hufaz, svez. 1., str. 34.)

 

Slično, Muslim prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o ophođenju”, “Poglavlje o traženju dozvole”, da je Omer prijetio batinama Abu Musa Ašariju zbog hadisa kojeg je on prenio od Poslanika, s.a.v.a. Abu Sejid Kudri je kazao:

 

“Mi smo sjedili s Ubej ibn Ka'bom kada je Abu Musa Ašari došao k nama ojađen. Stao je i kazao: ‘Ja vas preklinjem Allahom!

Da li je iko od vas čuo Allahova Poslanika da kaže: ‘Dozvola se traži tri puta, ako ti se da ulazi, a ako ne da se vratiš!’’

Ubej je kazao: ‘Pa šta s tim.’ Abu Musa je odgovorio: ‘Jučer sam tražio dozvolu tri puta od Omera. On mi nije dozvolio pa sam otišao. Danas sam mu došao ponovo i kada sam ušao obavjestio sam ga da sam jučer tražio dozvolu tri puta, pa pošto nisam dobio otišao sam. Na to mi Omer reče: ‘Čuli smo te, ali smo bili zauzeti, i ti si trebao insistirati na dozvoli dok ti ne bi bilo dopušteno.’’

Ebu Musa je kazao: ‘Ja sam mislio ovako u skladu s onim što sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.’ On mi reče: ‘Tako mi Allaha ja ću te izbatinati po leđima i po stomaku dok mi ne doneseš dokaz za to!’ Ubej ibn Ka'b reče: ‘Tako nam Allaha niko neće ići s tobom kod njega izuzev najmlađeg od nas. Idi, o Ebu Sa'id!’ Tako sam otišao kod Omera i rekao mu: ‘Ja sam čuo Božijeg Poslanika da kaže tako." Buhari je također prenio taj dogadaj o prijetnji batinanjem Ebu Musau, ali u svom znanom maniru redukujući ga i uređujući ga tako da ne bi naškodio ugledu Omera ibn Hattaba.

(Sahih Buhari, Knjiga o traženju dozvole, Poglavlje o pozdravljanju i traženju dozvole tri puta.)

Mada je Muslim dodao Ubejovo obraćanje Omeru: “O Ibn Hattab! Ne izazivaj tegobe ashabima Poslanikovim.”

 

Zehebi prenosi u svom Tezkiretul-huffaz, svez. 1., str. 4., dijalog Ebu Seleme i Ebu Hurejre:

 

“Da li ste prenosili u vrijeme Omera?” Ebu Hurejre reče:

“Da sam prenosio u njegovo vrijeme kao što prenosim tebi sada, on bi me izbičevao bičem.”

“Omer je nakon zabrane sakupljanja hadisa i prijetnji ljudima batinama, spalio hadise koje su asahabi bili prikupili. Jednog dana on se ovako obratio ljudima:

“O ljudi! Došao sam do saznanja da su se pojavile kod vas nekakve knjige, i želio bi, Allaha mi, da ih pregledam i načinim korekciju u njima.

Zato donesite mi sve te knjige i neka kod vas ne ostane ni jedna od njih osim onih koje ste dostavili meni, da ih prekontrolišem!”

Ljudi su pomislili da on stvarno želi ispitati sadržaj knjiga, da ih koriguje, tako da ne ostane u njima nikakve dvojbe i razlike, i tako su oni donijeli svoje knjige njemu, a on ih je sve spalio na vatri.”

(Ibn Sa'd, Tabakatul kubra, svez. 5., str. 188.; Bagdadi, u Tekjidunim.)

 

U svom Jamiu bejnul-'ilm ve fadlihi, Ibn 'Abdul Berr prenosi da je Omer ibn Hattab želio da zapiše i registruje sunnet, pa mu je izgledalo privlačnije da to ne učini. Tako je on napisao gradovima naredbu da svako ko nešto od hadisa posjeduje, to mora uništiti.

 

Usprkos njegovom planu i usprkos njegovim prijetnjama, njegovim zabranama i njegovim spaljivanjem knjiga neki od ashaba su još uvijek ostali dosljedni u prenošenju onoga što su čuli od Božijeg Poslanika, i to su činili kad god bi sreli nekoga na putu izvan Medine ako bi bili pitani o hadisima.

 

Omer je smatrao poželjnim ograničiti njihov radijus kretanja unutar Medine pa je čak dao da se neki prinudno stave u kućni pritvor, a preduzeo je i druge represivne mjere. Ibn Isak prenosi od Abdurahman ibn Avfa da je kazao:

 

“Omer nije umro dok nije sabrao ashabe Božijeg Poslanika iz najudaljenijih mjesta poput Abdulaha ibn Huzejfu, Ebu Derda'a, Ebu Zera Gafarija, Ukba ibn Amira. On im je kazao: ‘Kakvi su to hadisi koje vi prenosite u udaljenim pokrajinama svijeta?’

Oni su upitali: ‘Da li ti nama zabranjuješ prenošenje hadisa Poslanikovih?’

Omer reče: ‘Ne, ali će te ostati kod mene, tako mi Allaha! Nećete me napustiti dokle god sam ja živ."

 

Nakon ovoga Umajadske halife su prihvatile ovaj put, zabranjujuci autenitične hadise od Poslanika, s.a.v.a., a s druge strane su krenuli s fabrikovanjem i izmišljanjem hadisa protiv njega. Ovo je eskaliralo dotle da su muslimani svih doba bili uvučeni u sporove i kontradikcije, mitove i legende koje nisu imale nikakve veze s islamom.

 

Evo kako Madani izvješćuje u svojoj knjizi El-Ahdas:

“Muavija je napisao isto pismo guvernerima svih pokrajina, nakon godine ujedinjenja, čiji je sadržaj sljedeći: "Bilo ko, ko prenose nešto u vezi vrlina Ebu Turaba (Ali ibn Taliba) i njegove familije je izuzet od zaštite!’

Govornici i hatibi su tada sa svih mimbera krenuli s laganjem i blaćenjem njega i njegove porodice.”

 

Muavija je tada napisao pismo svojim guvernerima u svim pokrajinama:

“Na prihvaćajte ništa od bilo koga ko sljedi Alija i njegovu porodicu.”

On je otišao i dalje: “Pronađite među sobom one koji ga vole, također, njegove prijatelje i pomagače i one koje prenose njegove vrline i njegove kvalitete.

Pridružite im se, učestite njihova okupljanja, približite im se i izrazite svoje poštovanje prema njima.

Potom mi napišite sve ono što svaki od njih pripovjeda, prenosi i napišite im njihova imena, imena njihovih očeva i njihovog potomstva.”

 

Oni su činili sve tako dok se nisu nagomilali hvalospjevi i brojne vrline Omerove, a sve zbog nagrada, stimulacija, poklona i zemlje koja se davala takvim ljudima, i Arapima i ne Arapima.

Ova disciplina se naročito intenzivirala u gradovima i ljudi su se natjecali za status i dunjalučke dobitke. Svaka osoba koja bi donijela nekom Muavijinom službeniku pohvale na račun Osmana, njeno ime bi se bilježilo, a ona bi bila obasuta darovima i nagradama. Ovakva praksa se nastavila izvjesno vrijeme da bi Muavija napisao novo pismo svojim službenicima:

 

“Hadisa u prilog Osmana se nakupilo mnogo, kada dobijete ovo pismo pozivate ljude na prikupljanje hadisa o vrlinama ashaba i prvih halifa. Ne ostavite ni jednu informaciju o Ebu Turabu (h. Aliju), izuzev onih koje vam dođu skončani s drugom predajom i koje su u kontradikciji s onima od ashaba.

Ovo mi je draže i slađe mojim očima, jer negiranje i pobijanje argumenata Ebu Turabu i njegovih sljedbenika (siija) i nanošenje štete njima, pričinjava mi više zadovoljstva nego iznošenje i nabrajanje Osamanovih vrlina i dobrih djela.”

 

Njegovo pismo je čitano ljudima i mnoge predaje o vrlinama ashaba su prikupljene, većinom sumnjivog porijekla, bez ikakve istine o njima. Ljudi su se doista angažovali u ovome dok nisu počeli s mimbera i govornica propagirat iste stvari. Učeni su počeli, kao i puk, da pripovjedaju isto, čak su osnovali škole za mlade, gdje su podučavali tim stvarima kao što su podučali Kur'anu.

 

Oni su čak tako podučavali svoje kćerke, žene, sluge da čine ovako sve dok Allah bude htio. Onda je Muavija poslao zajedničko pismo svojim službenicima u sve pokrajine:

 

“Pronađite svakog onog protiv koga postoji dokaz da voli Alija i njegovu porodicu. Potom izbrišite njegovo ime iz državnog registra i prekinite mu svaku vrstu državnih prihoda i doticaja.”

 

Ovo je ojačao s drugim pismom:

“Koga god pronađete da pomaže tim ljudima stavite ga u okove i demolirajete mu kuću.”

 

Najveća nevolja je snašla Irak, a specijalno Kufu gdje je represija pogađala šijje dotle da bi u slučaju da neki šijja bude posjećen u svojoj kući od nekog svog povjerljivog prijatelja, on bi ga uveo u kuću radi mu povjerljive tajne, ali mu ne bi ništa rekao zbog velikog straha dok ne bi uzeo čvrstu zakletvu od svojih sluga i robova da će šutjeti i da nikome ništa neće reći.

 

Više krivotvorenih i klevetničkih hadisa se pojavilo, a sudije, pravnici i ljudi na položajima su krenuli s njihovom promocijom. Najgore usluge u ovoj velikoj nesreći su dali oni koji su uspiješno učili Kur'an i oni koji su bili slabe vjere, ali su se dobro reklamirali namještenom vanjskom pobožnošću vršeći formalne vjerske rituale.

 

Takvi su izmišljali i fabrikovali hadise samo zato da bi se umilili onima na vlasti i da bi prisutvovali njihovim sjedeljkama, dobijajući tako novac, imetak i poziciju. Ovo je sve teklo tako dok hadisi nisu dospijeli u ruke vjerskih autoriteta, koji nisu mogli podnijeti sve laži i klevete. Međutim i oni su prihvatili i prenijeli mnoge od ovih hadisa smatrajući ih autentičnim, jer da su znali da su izmišljeni ne bi ih ni prenijeli niti bi ih obrađivali.

(Šarh Nehdžul-belaga, Ibn Abi'l-Hadid, svez. 11., str. 46. )

 

Ja bih kazao da odgovornost za ovo pada na Ebu Bekra, Omera i Osmana koji su spriječili pisanje i bilježenje istaknutih hadisa od Poslanika, s.a.v.a., pod pretekstom da bi moglo doći do mješanja Kur'ana i hadisa. Tog stava se drže njihovi sljedbenici i simpatizeri. Ovo rezonovanje bi moglo zabavljati čak i ludake.

 

Da li su Kur'an i sunnet šećer i so, koji kada se pomješaju ne mogu biti više razdvojeni?

 

Čak se so i šećer ne mogu mješati jer svako od njih zauzima poseban prostor. Zar nisu mogle halife obezbijediti da se Kur'an napiše na posebnom pergamnetu, a sunnet u posebnu knjigu, kao što je to situacija danas i kako je to bilo od momenta kada je halifa Omer Abdul Aziz krenuo u bilježenje hadisa.

 

Zašto se tada sunnet nije izmješo s Kur'anom iako je bilo na stotine hadiskih zbirki?

Šta više, Buharijina zbirka nije izmješana s Muslimovom, koja se, opet nije izmješala sa Hambelovim “Musnedom”, niti sa Malikovim “Muvetom”, kako su se onda hadisi mogli izmješati s časim Kur'anom?

 

Rečeni argument je slab poput kuće paukove i ne može podnijeti snagu argumenata. Uistinu, dokaz protiv toga je još očitiji. Zuhri prenosi od Urve da je Omer ibn Hattab želio registrovati sunnet i za to je tražio savjet ashaba.

 

Oni su ga posavjetovali da to učini, ali Omer se odlučio na jednomjesečnu molitvu za uputu da bi jedno jutro ustao govoreći:

 

“Želio sam da se zabilježi sunnet, ali su mi pali napamet ljudi prije vas (pripadnici prijašnjih objava) koji su pisali knjige i izabrali da slijede njih ostavljajućci Božiju knjigu! I tako mi Allaha, ja neću pomješati Knjigu Božiju s bilo čime, nikada.”

(Šarh Nahdžul-belaga, Ibn Abi'l Hadid, svez. 11., str. 46.)

 

Pogledaj dragi čitaoče ovu predaju! Ashabi Poslanikovi su savjetovali Omera da zapiše sunnet Poslanikov i on je protiv volje svih njih nametnuo svoj vlastiti stav, navodeći argumet da su ljudi prijašnjih objava izabrali da slijede te knjige umjesto Knjige Božije. Gdje je ovdje bilo zajedničkog dogovoranje (šure), na što se ehli sunnet vel džema'at toliko poziva?

 

I gdje su ti ljudi koji su izabrali da slijede druge knjige mimo Allahove knjige? Mi nismo čuli za njih, izuzev u Omerovim imaginacijama. Pretpostavljajuci da ovi ljudi doista postoje nema osnova za usporedbu u smislu da su oni već i proizveli takve knjige od sebe, da bi zavodili od Knjige Božije.

 

Kur'an kaže: “A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha.’ - da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!” (2:79)

 

Što se tiče knjiga Poslanikova sunneta, one nisu nešto poput navedenog, jer one potiču od Poslanika časog, koji nije govorio po svom hiru, već je govorio po onome što mu se objavilo. Sunnet je pojasnio i definisala Knjiga Allahova.

 

Uzvišeni je rekao: “Mi smo vam poslali opominjača da objasnio ljudima ono što im se objavljuje.” (16:44)

 

A Poslanik Božiji je kazao:

“Dat mi je Kur'an i nešto slično njemu.”

 

Ovo je jednostavna stvar za bilo koga ko poznaje Kur'an, jer u njemu nema ni spomena o objavljanju 5 namaza, niti je naznačena količina zekjata, pravila posta i hadža i razna druga pravila koja je Poslanik Božiji pojasnio.

 

U skladu se ovim Allah obavljuje:

“Što vam Poslanik dozvoli to prihavatite, ono što vam zabrani toga se klonite.”

 

I On kaže: “Reci! Ako volite Allaha slijedite mene, tako da bi Allah volio vas.”

 

Ako je samo Omer poznavao Knjigu Allahovu bolje nego drugi i ako je više vodio računa o njenim propisima nego ostali, zašto onda nije prihvatio njene naredbe o poslušnosti Poslanika, o tome da je zabranjeno s Poslanikom raspravljati i protuvriječiti mu u bilo čemu.

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 37.; svez. 5., str. 138.)

 

 Ili je on toliko pridavao značaj Kur'anu da je u njemu samo naglašavao propis o “keluli”. Sunen Bejhaki; Kenzul Umal, svez. 6., str. 15. i Sahih Muslim, “Knjiga Farid”, “Poglavlje o nasljeđivanju – kelala”, kojeg on nikad nije naučio do svoje smrti.

 

U toku njegova hilafeta on je izdavao razne propise bazirauci ih na kontradiktornim dokumentima. Da je samo vodio računa o Kur'anu, obratio bi više pažnje na propise o tejemmumu kojeg on nije poznavao čak ni za vrijeme svog hilafeta. On je objavio propis da onaj ko ne nađe vode ne treba ni da klanja.

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 90.; Sahih Muslim, svez. 1., str. 193., “Poglavlje o tejemmum”)

 

Da je samo malo vodio računa o Kur'anu i da mu je pridavao potrebnu važnost, poznavao bi propis o razvodu braka koji se sastoji u dva iskaza nakon koji će neko da izabere da živi sa svojim suprugom u skadu sa određenim kodeksom ponašanja ili će razvesti od njega na lijep način. Umjesto toga on je na osnovu vlastitoga umovanja i ličnog suda sva tri razvoda spojio (tj. uračunao) u jedan i time oponirao Allahovim direktivama, diskreditirajući ih.

(Sahih Muslim, “Knjiga o razvodu”, “Poglavlje o tri razvoda”, svez. l.)

 

Činjenica koja se ne može poreći je da su halife spriječile širenje hadisa. Oni su prijetili i izgonili svakoga onoga ko bi govorio o hadisu.

Ovo je bilo stoga što bi rašireni hadisi razotkrili njihove planove i njihove spletke i ne bi im ostavilo nikakva prostora za krivu intepretaciju Kur'ana, kao što su to oni činili.

 

Ovo je stoga što Allahova knjiga ne govori i što često ima višeznačna shvaćanja, dok je sunnet Božijeg Poslanika sastavljen od riječi i djela Poslanikovih kojima niko ne može protuvriječiti. U skadu s ovim h. Ali kada je poslao Ibn Abasa da pregovara s haradžijama, rekao mu je:

“Ne raspravljaj s njima pomoću Kur'na, jer Kur'an nosi mnoga značenja. Ti ćeš reći svoje a oni će reći svoje. Ali raspravljaj s njima pomoću sunneta, budući da oni ne mogu pronaći umaknuće od njega.”

Staza rječitosti, uputa 77.

 

Omer ibn Hattab oponira Knjizi Allahovoj sa svojim ličnim zaključcima

 

Historija Omera, drugog halife, je ispunjeno njegovim ličnim idžtihadom koji se suprostavlja jasnom tekstu Kur'ana i čistog sunneta Poslanikovog. Ehli sunnet, međutim, tome pristupa kao nečemu posebno dragocjenim i vrijednim, kao što ga i posebno poštuju. Cilj nekih među njima je traženje isprike za njega i njegova odbrana, što se ne može opravdati ni sa stanovištva logike niti razuma.

 

Kako se može neko ko se očigledno suprostavlja Poslanikovom sunnetu i ko oponira Božijoj Knjizi, tretirati kao da primjenjuje idžtihad?

 

Allah kaže: “Kada Allah i Posalnik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Posalnika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (33:36)

 

Uzvišeni Stvoritelj kaže: “Oni koji ne sude po onome što je Allah objavio, su nevjernici, i oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio su doista nasilnici i oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, su pokvarenjaci.” (5:44/45/47)

 

U “Knjizi o privrženosti Kur'anu i sunnetu” u “Poglavlju o onome što je spomenuto u vezi s kritikom valjanih mišljenja, nastalih analogijom, djelovanju i govoru o stvarima o kojima se nema znanja”, Buharij prenosi da je Božiji Poslanik rekao:

 

“Allah neće direkno oduzeti znanje nakon što ga je podario. On će ga, međutim, oduzeti posredno umiranjem ljudi sa znanjem, pa će ostati samo neznalice koji će riješenja vjerskih pitanja davati po sopstvenim mišljenjima, pa će tako zavesti sebe, a onda i druge.”

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 148.)

 

Slično tome, u istoj knjizi, Buhari izvješćuje u svom Sahihu u sljedećem poglavlju:

 

“Kada bi Božiji Poslanik bio upitan o nečemu o čemu nije došla objava, rekao bi: ‘Ja ne znam.’, ili ne bi odgovorio dok mu ne bi došla objava. On nije govorio na bazi svog vlasititog mišljenja ili analogije u duhu Allahovih riječi: ‘U skladu s onim što ti je Allah pokazao."

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 148. )

 

Učenjaci, i stari i novi, rekli su jednu stvar:

“Ko god bude iznosio svoj vlastiti sud, (bez utemeljena na čvrstim dokazima u Kur'anu, op.pr.) tretira se kao nevjernik.”, i ovo se može razumjeti iz jasnih ajeta i riječi Poslanikovih, s.a.v.a. Kako i zašto se ovo pravilo zaboravlja kada je u pitanju Omer ibn Hattab, neki od ashaba ili neki od Imama od četiri mezheba?!

 

Zaista lična interpretacija čak i kada je u kontradikciji sa Allahovim odredbama, po njihovom mišljenju, ako je pogrešna zaslužuje jednu nagradu, a dvije nagrade ako je ispravna. Neko bi mogao reći da je ovo dobra stvar jer eto i šiije i sunnije su se napokon našli na istom, kada je u pitanju spomenuti hadis. Rekao bih da je to tačno, ali se razlikuju u pogledu idžtihada.

 

Šijje pribjegavaju idžtihadu samo onda kada ništa nije objavljeno po tom pitanju od Allaha i Njegova Poslanika, za razliku od ehli sunneta koji se ne pridržava ovog pravila. Sljedeći u tome primjer halifa i cijenjenih prethodnika (selefa) oni ne vide nikakve štete u idžtihadu čak i pored postojanja jasnog teksta (Objave ili hadisa).

 

Sejid Šerifudin Musavi prenosi u svojoj knjizi “Nass vel idžtihad” preko 100 primjera u kojima su ashabi, a naročito trojica halifa, svojim idžtihadom kontrirali Kur'anu i sunnetu. Istraživači mogu proučiti tu Knjigu.

 

Kad je riječ o ovoj temi, nužno je spomenuti neke primjere u kojima je Omer oponirao jasnim tekstovima. Možda je to bilo zbog njegovog nepoznavanja tekstova, iako se zna da onaj ko nema uvida u ono šta je zabranjeno, a šta je dozvoljeno ne smije davati šeriatska riješenja, po svom mišljenju.

 

Uzvišeni Allah kaže: “I ne govorite neistine jezicima svojim:

‘Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine - neće uspjeti.” (16:116)

 

Neznalica stoga ne može uzeti polozaj halife i voditi ummet.

Allah kaže: ”Da li je onaj koji upućuje dostojniji da se slijedi ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!” (10:35)

 

Moguće je, također, da je Omer poznavao tekstove, ali on se i pored toga oslanjao na ono što su diktirale trenutne okolnosti. Ehli sunnet ne smatra ovo kufrom ili devijacijom; isto kao što smatraju da je to bilo stoga što on nije poznavao ni jednu osobu u svom vremenu koja bi poznavala rečene propise.

 

Ova odbrana je bez osnove jer je on znao da je Imam Ali potpuni poznavalac Kur'anskih sadržaja i sunneta. U protivnom ne bi u mnogo slučajeva tražio Alijevu uputu, kao što je sâm više puta rekao:

“Da nije bilo Alija, Omer bi propao.”

 

Ono čemu se ja čudim je zašto on nije tražio Alijevu uputu u svim stvarima u kojima je prosuđivao po svom mišljenju iako je znao da griješi? Ja vjerujem da će se nepistrasni muslimani složiti o ovome jer ovakav oblik idžtihada je pokvario vjeru kao i vjerska pravila, uzrokujući među učenim u ummetu raskole i njihovo cijepanje na razne sekete i škole mišljenja.

 

Iz ovoga su se, dakle, proširila sporenja i oponiranja, neuspjesi i nestanak islamske duhovnosti materijano i duhovno razdvajanje ummeta. Možemo samo zamisliti da su Omer i Ebu Bekr preuzevši prijesto islamskog hilafeta, gurnuvši u stranu h. Alija, sakupili i sačuvali sunnet u posebnim knjigama, oni bi unatoč prvom grijehu islamskom ummetu učinili veliku uslugu.

 

Tada se ne bi desilo da se uvode stvari iz vana u sunnet i tada bi Kur'ani sunnet bili kompaktibilni, bili bi jedna narod i jedna nacija. Međutim, danas vidimo sve te podjele. Ovo je stoga što je hadis bio sakupljen, potom spaljivan, da bi se zabranilo čak i njegovo usmeno prenošenje. Bila je to velika tragedija i katastrofa. Nema moći osim Allaha, Najvećeg i Najmoćnijeg.

 

Evo nekoliko primjera koji jasno pokazuju da je Omer pribjegavao ličnom prosuđivanju suprostavaljajući se traženju utočišta u Kur'anu:

 

1. Kur'an naređuje: “ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite.” (5:6)

 

Dobro je poznato kao je Božiji Poslanik učio ashabe kroz sunnet kako da se uzme tejemmum, ovo je bilo čak i u prisustvu Omera samog.

 

U “Knjizi o tejemmumu” u poglavlju naslovljenom “Čista zemlja je sredstvo čišćenja muslimana u odsustvu vode”, Buhari u svom Sahihu prenosi sljedeći hadis preko Imrana:

 

“Bili smo na putovanju s Poslanikom, s.a.v.a. Ratovali smo do zadnjih časova noći, a onda smo se ulogorili. Nije bilo slađeg logorovanja za putnika od ovog. Nismo se budili dok se sunce nije pojavilo. Prvi koji je ustao bio je taj i taj potom taj i taj - njihova imena su bila Ebu Radža, drugog se ne sjeća, treći je bio Avf, a četvrti Omer ibn Hattab. Kada je Poslanik, s.a.v.a., zaspao niko ga nije probudio dok se sam nije probudio. Ovo je bilo stoga što mi nismo znali šta se njemu događalo u snu. Kada se Omer probudio, i shvatio šta je snašlo ljude a pošto je bio poletan čovjek uzviknuo je tekbir tako glasno da je probudio Poslanika, s.a.v.a. Kada se on probudio ljudi su mu se žalili na to što ih je snašlo. A on je kazao: ‘Nema dobra ni štete na ovom mjestu idemo odavde.’ Oni su krenuli, nedaleko odatle ih je zaustavio i zatražio vode, uzeo je abdest, proučen je ezan i on je predvodio molitvu. Nakon što je završio s namazom vidio je čovjeka koji se izdvojio i koji nije obavio namaz sa skupinom. Rekao mu je: ‘Šta te spriječilo da nisi obavio namaz s ljudima?’ Odgovorio je: ‘Ja sam nečist, a nije bilo vode.’ A Poslanik mu reče: ‘Tada uzmi tejemum zemljom to ti je dovoljno."

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 88. )

 

Međutim, Omer je kasnije za svog hilafeta izdao propis protivan Knjizi Božijoj i sunnetu Poslanikovim riječima: “Ko god ne nađe vode ne smije klanjati.” Ovo je bilo njegovo mišljenje koje je zabilježeno od većine hadiskih učenjaka.

 

U svezku 1., u svom Sahihu u “Poglavlju o tejemmumu”, Muslim prenosi da je čovjek došao Omeru i kazao:

 

“Postao sam nečist i ne mogu naći vode.” On mu reče: “Onda ne klanjaj.” Na što je Ammar kazao: “Zar se nesjećaš o vođo pravovjernih, kada smo ti i ja bili na putovanju s Poslanikom. Oba smo postali džunubi i nismo mogli naći vode. Ti nisi klanjao dok sam se ja povaljao u prašinu i obavio molitvu. Božiji Poslanik je poslije kazao: ‘Dovoljno ti je da dodirneš dlanovima zemlju i potareš svoje lice i svoje ruke.’ Omer reče: ‘Boj se Allaha, o Ammare.’ Potom je rekao: ‘Ako ti ne želiš, ja to neću više spominjati."

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 87. )

 

Slava neka je Allahu! Omer ne samo da se nije zadovoljio suprostavaljanju Kur'anu i sunnetu Poslanikovom, već je čak nastojao da spriječi i ashabe u oponiranju njegovom vlastitom sudu. Ammar je bio prinuđen da umiri Omera izjavom: “Ukoliko ti ne želiš ja to neću više spominjati.”

 

Kako ja neću biti unazađen s ovakvim idžtihadom, suprostavaljanjem i tvrdoglavošću zasnovanim na ličnom mišljenju, unatoč svjedočenju ashaba o jasnom tekstu? Omer se nije dao urazumiti i nešto uvjeriti, i tvrdoglavo je ustrajavao na svom mišljenju sve do svoje smrti. Njegov stil je djelovao na mnoge ashabe koji su rezonovali stvari njegovom logikom. Tako su oni ponekad preferirali svoje mišljenje nad mišljenjem Poslanika Božijeg, s.a.v.a.

 

Muslim prenosi u “Knjizi o čišćenju” u “Poglavlju o tejemmumu”, u svez. 1., str. 192., od Sakika koji je kazao:

 

“Mi smo sjedili s Abdullahom i Ebu Musaom, kada ovaj drugi reče: "O Ebu Abdurahman, šta misliš o čovjeku koji se odžunubi i ne nađe vode cijeli mjesec? Šta će on s namazom?’ Abdullah odgovori: ‘On ne bi uzimao tejemmum čak i kada ne bi našao vode cijeli mjesec.’ Ebu Musa reče: ‘Da im je to bilo dozvoljeno tako, kako je u ovom ajetu, oni bi tražili da uzimaju tejemmum čak i pored hladne vode.’

Tada mu Abu Musa odgovori: ‘Ne čuh li ti šta je kazao Ammar? Kazao je: ‘Božiji Poslanik me posalo na put i ja sam postao džunub i nisam mogao naći vode, pa sam se izvaljao u prašini kao životinja. Kada sam sreo Poslanika i to mu kazao, rekao mi je: ‘Bilo ti je dovoljno da dlanovima ruku dotakneš zemlju ovako.’ Potom je on udario dlanovima po zemlji jedanput i potrao desnu ruku lijevom rukom, potom pozadinu svojih ruku i lice.’ Abdullah reče: ‘Nisi li i sam rekao da Omer nije bio ubijeđen Ammarovom pričom?"

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 91., “Poglavlje o tejemmumu sa jednim udarom o prašinu”)

 

Ako prostudiramo ovu predaju koja je autentično prenesena i od Buharije i od Muslima, u oba Sahiha, razumijemo koliko su bili uticajni Omerovi pogledi među većinom ashaba. Iz ovoga mi, također, shvatamo stepen neslaganja u propisima vjere kao i nivo erozije i međusobnih kontradiktornosti u predajama. Možda je upravo ovo ono što je vodilo Umejadske i Abesidske vladare da devalviraju islamske vjerozakone, ne dajući nikakav značaj njihovoj kontradiktornosti i dozvoljavajući kontradiktorna pravila o jednoj stvari.

 

To je kao kada bi se reklo Ebu Hanifi, Maliku, Ahmedu, i Šafiji:

“Recite što god hoćete po svom vlastitom sudu, jer je i vaš prvak Imam Omer govorio što god je htio umjesto Kur'ana i sunneta.Onda nema ni na vas ni nikakve kritike u tome, jer vi ste samo sljedbenici sljedbenika, vi niste inovatori.”

(Sahih Buhari, svez. 5., str. 158., Knjiga tefsirul- Kur'an”, “Poglavalje o njegovim riječima: ‘Trošite na Allahovom putu.’”)

 

Ono što je još čudnije da sve ovo što je rekao Abdullah ibn Mesud Ebu Musa: “Ne uzimaj tejemmum čak i da ne nađeš vode mjesec dana.”, kako je to prihvatio Abdullah ibn Mesud, koji je bio jedan od najistaknutijih ashaba i stvarno smatrao da onaj ko bude nečist i ne mogne naći vode mjesec dana, treba napustiti namaz ne uzimajući tejemmum.

 

I onda Ebu Musa pokušava da ga ubjedi učenjem časnog ajeta, objavljenog specijalno u ovu svrhu u suri Maida, no Abdullah ibn Mesud pribjegava sljedećem rezonovanju: “Kada bi im se dozvolio tejemmum ovim ajetom, onda bi pribjegavali tejemmumu čak i pored hladne voda.” Koliko su pribjegavali vlastitom idžithadu čak i kada je trebalo kur'anski tekst tumačiti kako se njima prohtije.

 

Žalosno je to što se oni brinu da će ummetu time biti olakšano, a Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža.” (2:185) Ovaj jadničak kaže: “Da je tejemmum dozvoljen njima ovim ajetom, oni bi pribjegavali tejemmumu čak i tada kada im je voda hladna.” Da li je on sebe stavio u poziciju prenosioca Allahove poruke (tj. Njegova Poslanika).

 

Da li se to on više brine i sekira za stanje vjernika nego njihov Stvoritelj i Skrbnik? Nakon ovoga je nastojao uvjeriti ga kako je to riješeno sunnetom Poslanikovim prenoseći mu slučaj sa Ammarom i tejemmumom, ali je to ovaj odbio riječima da to nije bilo uvjerljivo za Omera. Iz ovoga saznajemo da su Omerovi pogledi i mišljenja bili uvjerljiviji dokaz za neke ashabe nego hadisi i kur'anski ajeti, jer eto Omerovo poimanje istih je značilo vrhovni kriterij u određivanju autentičnosti sadržaja hadisa i kur'anskih ajeta, pa čak ako to protuvriječi riječima i djelima Poslanika, s.a.v.a.

 

Kao rezultat toga, mi vidimo kako djela i postupci mnogih ljudi protuvriječe Kur'anu i sunnetu kada su u pitanju haram i halal. Ovo je rezultat, također, Omerovog idžithada i koji se suprostavalja tekstu, a koji postaje mezheb koji se slijedi.

Kada su neki odmetnici poslije shvatili da su hadisi koje je bilo zabranjeno širiti u Omerovo vrijeme i koji su se suprostavljali Omerovom mezhebu i pale zahvaljući onim čestitim učenjacima koji su došli kasnije i koji nisu htijeli prihvatiti sljeđenje Omerovog mezheba naslijepo, ugledali svjetlo dana, oni su tada krenuli u fabrikovanje novih hadisa koji bi poduprli mezheb Ebu Hafse.

 

Neki od primjera za izričite Omerove umotvorine su: zabrana mut'a braka, uvođenje teravih namaza... I sve je to poduprto inoviranim hadisima koji su ostali do dana današnjeg i koji su razlog razmimoilaženja islamskog ummeta.

 

Ovo će ostati tako sve dok oni koji brane Omera budu tvrdoglavo ustrajavali na Omerovu mišljenju samo zato što je on Omer i dok ne budu imali želje da istražuju istinu i ne budu spremni kazati Omeru:

 

“Pogriješio si Omere, namaz nije zaboravljen ako nema vode! Ima ajet o tejemummu u Kur'anu ima hadisa koji spominju tejemmum u svakoj knjizi iz sunneta Poslanikova. Tvoje neznanje ovoga ti ne daje pravo za uzimanje kormila hilafeta i vodstva nad ummetom A tvoje znanje toga (dokaza iz Kur'ana i sunneta), a postupanje suprotno tome vodi te u nevjerstvo.

“Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odluče onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da postupaju po svome (da prihvataju ono što im se sviđa iz toga da odbacuju ono što im se ne sviđa), a ti kao vjernik si bolje upoznat od mene da ko god odbije poslušnost Allahu i Poslaniku da ga to vodi na stramputicu.”

 

Allah kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako!” (9:60)

 

Poznata je dobro praksa Poslanikova kako je on poseban udio zekjata određivao za one koje treba pridobiti, a to je upravo ono što im je Allah namjenio i učinio obaveznim. Međutim, Omer ibn Hattab je poništio ovu nužnu stimulaciju za one čija srca treba pridobiti i time presudio protiv teksta Kur'ana, govoreći:

“Mi nemamo potrebe za vama (tj.onima koji još nisu u vjeri). Allah je dovoljno ojačao islam i nema potrebe za vama.”

 

On je doista dokinuo ovaj propis u toku hilafeta Ebu Bekra. Kada su mu ljudi čija srca treba pridobiti došli, kao što je to bio običaj u vrijeme Božijeg Poslanika, Ebu Bekr im je napisao pismo kojim im dozvoljava da odu kod Omera, da im da njihovo sljedovanje. Kada su stigli Omeru on je pocijepao Ebu Bekrovo pismo i kazao: “Mi nemamo potrebu za vama. Allah je ojačao islam i ne treba vas, ako primite islam biće dobro, a ako ne primite sablja će suditi između vas i nas.”

 

Našto su se oni vratili Ebu Bekru i kazali mu: “Da li si ti halifa ili on?” On odgovori: “Možda on, ako to Allah bude htio” Tako je Ebu Bekr sam opozvao ono što je napisao u pismu svom prijatelju Omeru.

(El-Dževhari el-Nejjira fi fikhul Hanefi, svez. 1., str. 164.)

 

Iznenađujuća je stvar da ćete ih i danas naći kako brane Omera na temelju ovoga i drže to njegovom vrlinom i odlikom.

 

Među ovima su i šejh Muhammed (poznat kao el-Davalibi), jer on u svojoj knjizi “Usulul Fikh” tvrdi:

 

“Možda je Omerov idžtihad, za slučaj onih koje treba pridobiti darovima, bio sučeljen kur'anskom tekstu. Premda je kur'anski tekst još uvijek bio važeći (nije degradiran), Omer je svoj propis prilagodio novonastalim okolnostima.”

 

Nadalje, on brani Omera tvrdeći da je on gledao u razlog i smisao teksta Kur'ana, a ne u njegovo izvanjsko značenje..., i tako nastavlja do kraja, iznoseći stvari koje zdrav razum ne može pojmiti. Mi, međutim, prihvatamo njegovo priznanje da je Omer izmjenio kur'anske propise kao rezultat svog umovanja, da se propisi mogu mjenjati shodno prilikama i vremenima.

 

Međutim, mi odbijamo njegovo mišljenje da je Omer gledao prevashodno u smisao teksta, a ne u njegovo doslovno značenje. Umjesto toga mi kažemo njemu da se tekst Kur'ana i sunneta ne mjenja protokom vremena. Kur'an eksplicitno tvrdi da čak ni Poslanik, s.a.v.a., nema pravo nikakve promjene u odnosu na tekst.

 

Allah, dž.š., kaže: “A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: ‘Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!’ - Reci: ‘Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim - ako budem neposlušan svome Gospodaru - patnje na Velikom danu.’” (10:15)

 

I čisti sunnet Poslanikov kaže: “Ono što je Muhammed označio halalom je halal, i ono što je označio haramom je haram do Dana velikog.” Međutim, prema tvrdnji el-Dawalilija i onih koji ga podržavaju i slijede u vezi idžtihada, zakonske regulative se mjenjaju shodno promjenama vremena, pa tako, po njemu, nema nikakvog problema mjenjati Allahove propise sa ljudskim propisima, ako su te izmjene direktno odgovaraju ljudskim potrebama.

 

Posigurno, ovo je usmjereno protiv Allahova suda. Među njima su neki muslimanski vladari koji kažu: “Prekinite svoj post da bi ste bili jači i snažniji od vašeg neprijatelja. Nema potrebe postiti u ovom vremenu u kojem se borimo protiv zaostalosti, siromaštva i neznanja.Post nas sprečava u produkciji.”

 

Oni zabranjuju poligamiju zato što je to “kršenje i zloupotreba” prava žene. Ima i onih koji smatraju da je žena u vrijeme Muhammeda, s.a.v.a., tretirana kao “kap urina”, ali mi smo je sada emancipovali i dali joj njena puna prava.” Gornja izjava, jednog predsjednika muslimanske drzave može se protumačiti da je on gledao samo u smislu teksta, a ne u njegovo spoljašnje-literarno značenje.

 

Logika ovog predsjednika je slična logici po kojoj je Omer rezonovao kad je predsjednik kazao: “Potrebno je sada izjednačiti udio u nasljedstvu muškaraca i žene, jer je Allah dao muškarcu 2 dijela u vrijeme kada je on opskrbljivao porodicu dok je žena bila neaktivna. Međutim danas zbog zadivljujućeg pregalaštva, žena također potpomaže izdržavanju porodice.” On je čak citirao slučaj svoje žene koja je toliko pomogla svom bratu da je zahvaljujuci tome on postao ministar.

 

On (predsjednik) dopušta bludničenje i kaže da je to svačije osobno pravo, svakog ko je dospio punoljetnost samo pod uslovom da to nije rezultat prinude ili profesionalnog zanimanja. On je tako otvorio centar za zbrinjavanje vanbračne djece tvrdeći da je milosrdan čin prema toj dijeci, koja su ranije sahranjivanja živa zbog straha od neimaštine ili zbog razočarenja njihovih roditelja.

 

Čudna stvar da je se baš takav predsjednik divio ličnosti Omera ibn Hattaba spominjući ga s posebnim poštovanjem u nekoliko prilika. Jednom prilikom je kazao da Omer ne snosi odgovornost, živ ili mrtav, za svoj idžtihad, već da će on (el-Dawalibi) snositi odgovornost, živ ili mrtav.

 

Drugi put, svjestan da bi muslimani mogli odbaciti njegova tumačenja, kaže: “Omer je bio među prvima i najvećima u njegovom vremenu koji su prakticirali idžtihad. Zašto onda ja ne bi danas sprovodio idžtihad danas u moderna vremena, jer Omer je bio lider nacije, a ja sam također lider nacije.” Još čudnije je da kako ovaj naročiti lider nacije spominje Muhammeda, s.a.v.a.

 

Iz njegova govora da se nazrijeti ironija i sprdnja. Kazao je tako u jednom svom govoru da Muhammed, s.a.v.a., nije priznao elementarnu geografiju ističući to kroz hadis: “Tražite znanje pa makar, i u Kini.”, smatrajući da je Kina najudaljenija tačka u Globusu i da Muhammed nije mogao ni zamisliti da će svijet toliko uznapredovati da će avioni letjeti u zraku. Možete samo zamisliti šta bi ovaj uobraženko kazao da mu je neko kazao za uranium, potsium, nuklearne nauke, i laserska oružja?

 

Ja lično ne krivim ovog jadnička koji nije ništa razumio iz Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika, a našao se iznenada da upravlja jednom zemljom u ime islama, pa makar to bilo kroz njegovo izrugivanje i kroz slijeđenje zapadne civlizacije. Želio je da načini svoju zemlju poput napredne evropske zemlje sa svojom koncepcijom napretka. Tako je samo slijedio mnoge muslimanske predsjednike i kraljeve dobijajući pomoć, pohvale i nagrade sa Zapada.

 

Čak su mu dali titulu “velikog mudžahida”. Ja ga još ne kritikujem za ono što je novo uveo jer to nije ništa neobično. Iz svake čaše se može onoliko izliti koliko je naljeveno u nju. Ako bih nekoga trebao kritikovati, to bi bili Ebu Bekr, Omer i Osman koji su otvorili vrata ovakvog idžtihada, a kojeg su Umajadski i Abasidski vladari samo usavršili. Proteklo je sedam stoljeća u težnju i želji da se temeljne istine islama prebrišu, pa se doguralo dotle da jedan vođa, Imam muslimana izriče hutbu u kojoj se ismijava s Poslanikom, s.a.v.a., i niko mu na to ne prigovari iz vana ni iznutra.

 

Ovo je ono što ja kažem nekima od braće iz islamskog pokreta: “Ako danas odbijete aktuelne vladare zato što ne slijede izvorne tekstove, onda morate također da odbijete i one koji su prvi otpočeli s novotarijama kroz svoje idžtihade, ukoliko ste objektivni i uistinu želite da slijedite istinu.” Ali, oni me ne prihvataju, radije me kritikuju kako se usuđujem porediti aktuelne vladare s pravovjernim halifama?

 

Moj odgovor je nedvojben, današnji vladari, samo su neminovan odraz i rezultat postupaka i djelovanja onih u historiji. Pitam ih: “Da li su muslimani od smrti Muhammeda, s.a.v.a., do danas bili u pravom smislu slobodni?” Oni odgovaraju: “Vi šiije ste oni koji napadaju i blate ashabe, i ako dođe dan kada moć bude u vašim rukama, mi ćemo vas spaliti.” Ja kažem: “Allah vam nikada neće dopustiti da vidite taj dan.” Allah, dž.š., kaže: “Razvod braka je dozvoljen dva puta nakon čega mora doći do uspostave harmonične veze ili do razvoda na lijep način.

 

Nije vam dovoljno da išta uzimate nazad od vaših žena izuzev ako se obadvoje bojite da se nećete moći držati u granicama od Allaha propisanim. Tada nema prijekora nijedan od njih ako ona da nešto radi njenog otkupa. Ovo su granice Allahove i ne prekoračujte ih. A oni koje prelaze granice Allahove su nevaljalci. Ako je opet pusti, onda se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati.

 

Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugom vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati; to su Allahove odredbe, On ih objašnjava, ljudima koji žele da znaju.” ( 2:29-30) Sunnet časnog Poslanika je nedvojbeno pojasnio da takva žena nije zabranjena čovjeku osim nakon tri razvoda. Nakon toga ona više nije dozvoljena njemi, osim nakon što se uda za drugog čovjeka, i sa njim razvede. Tek tada je moguće da je između drugih kandidata zaprosi njen privi muž.

 

Ona tada može da prihvati ponudu ili da je odbije. Omer ibn Hattab je, međutim, kao i u mnogim drugim pitanjima, prekršio Božije granice, izmjenio Božiji propis sa svojim vlasitim sudom objavivši da samo jedan stvarni razvod se postiže sa tri izjave, žena tada postaje nezakonita mužu. On je ponovo, tako, kontrirao Kur'anu i Poslanikovom sunnetu.

U “Knjizi o razvodu” u “Poglavlju o tri razvoda”, Muslim izvješćuje preko Ibn Abassa da je: Trostruki razvod braka u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekra i dvije godine hilafeta Omera ibn Hattaba priznat kao jedan razvod, tada je Omer ibn Hattab kazao: "Čovjeku se žuri u postizanju nečega dok se od njeg traži da bude strpljiv. Mi ćemo im to olakšati. Tako je učinio.”

 

Za Boga, kako je to čudno da halifa može mjenjati Allahov sud u prisustvu ashaba i da se oni slože s njime u svemu što on učini i kaže. Niko mu nije protuvriječio niti upitao za bilo što. Još nas navode oni siromasi da povjerujemo da je jedan od ashaba rekao Omeru: “Tako nam Allaha, ako primjetimo kod tebe ikakvo skretanje mi ćemo ustati protiv tebe s našim sabljama.” Ovo je lažna kovanica smišljena s ciljem da nas obmane kako je halifa cijenio slobodu i demokratiju.

 

Historija, međutim, sve to glatko pobija iznošenjem svega onoga što se dogodilo, pa tako njihove tvrdnje i riječi nemaju nikakva značaja ako su djela u potpunoj oprečenosti s time. Ili oni, pak, misle da je skretanje svojstveno Kur'anu i sunnetu pa je Omer bio taj koji ih je ispravio i dotjerao, kod Allaha tražimo utočište od ovakvih ludosti.

 

Ja sam bio u Kafsi, gdje sam često davao savjet onima koje su svoje jadne žene razvodili tako što bi tri puta izgovarali zaredom u jednom dahu: “Ti si mi haram, ti si mi haram, ti si mi haram.” Radovali bi se kada bi im objasnio ispravne Božije propise u koje halife nisu petljale svoje prste. A oni koji su za sebe tvrdili da su učeni plašili su ih govoreći im da je kod šiija sve halal. Sjećam se jednog od njih koji je polemisao sa mnom na pristojan način, rekao mi je: “Ako su naše pravovjerne halife poput Omera mjenjali Božije propise, a drugi ashabi bili saglasni sa njima, zašto nas pravovjerni vođa h. Ali nije spriječio našeg vođu Omera?

 

Odgovorio sam mu s odgovorom samog Alija kada su ga Kurejšije oklevetale da je on hrabar čovjek ali da ne zna vođenje rata. On im je tada kazao:

“Neka ih Allah blagoslovi! Jeli iko od njih vatreniji u ratu i iskusniji u njemu od mene? Krenuo sam u njego još u dvadesetim godinama. I ovdje sam! Prešao sam šezdesetu. Ali onaj kojem se ne pokorava ne može uspješno voditi rat.”

(Staza rječitosti, govor 27.)

 

Da li je iko od muslimana bio poslušan h. Aliju osim njegovih pristalica (šiija), koji su vjerovali u njegov imamet? On je oponirao Omeru po pitanju mut'a braka i po pitanju bida'ata teravih namaza, i on je negodovao protiv svakog pravila i propisa kojeg su Ebu Bekr, Omer i Osman promjenili. Ali njegovi stavovi su bili prihvaćani samo kod njegovih pristalica. Ostali muslimani bi pokretali pobune i ratove protiv njega, proklinjali ga i činili sve da ga eliminišu i da izbrišu sjećanje na njega.

 

Nema jačeg dokaza za ovo od njegovog oponiranja i herojskog stava naspram Abdurahman ibn Avfa kada ga je ovaj pozvao i potom nominovao za halifu nakon smrti Omera, pripisujući mu, između ostalog, da ima da slijedi put dvojice prethodnika Ebu Bekra i Omera. Alija to odbio slijedećim riječima: “Ja ću suditi samo Allahovom Knjigom i sunnetom Poslanikovim.” Zbog ovoga oni su ga odbili, a izabrali Osmana ibn Affana, koji je pristao da upravlja na osnovu sunneta prve dvojice halifa.

 

Kada Ali nije ništa mogao učiniti protiv Ebu Bekra i Omera dok su oni bili mrtvi, šta je onda mogao učiniti dok su bili živi? Tako danas imamo sitaciju da je ehli sunnet vel džema'at odbio da nakon smrti Poslanika slijedi kapiju grada znanja, onoga ko je bio najučeniji poslije Poslanika, koji je zapamtio cijeli Kur'an i sunnet Poslanikov i umjesto njega prihvatio da slijedi Malika, Ebu Hanifu, Šafiju i Hanbela. Oni su ih imitirali u svim stvarima vjere od molitve do bračnih ugovora.

 

Ni u čemu se nisu obratili na h. Alija. Njihovi Imami hadisa Buharija i Muslim učinili su iste stvari u pogledu hadisa. Naći ćete ih da su prenijeli na stotine hadisa od Ebu Hurejre, Ibni Omera, El-Akra'a, El-A'radža i drugih bliskih i dalekih, a samo nekoliko hadisa od Imama Alija, koje su stvari pripisane njemu i u kojima se devalvira dignitet Ehli-bejta. Oni nisu zadovoljni s njima (Ehli-bejtom), a svakog njihovog iskrenog sljedbenika (šiiju) etiketiraju kao nevjernika.

 

Nazivaju in imenima poput “rafidije” (otpadnici) i drugim pogrdnim nazivima. Istina je, međutim, da je jedini grijeh Alijevih sljedbenika privrženost h. Aliju koji je bio sklonjen i izolovan u vrijeme prve trojice halifa.

 

Osim toga on je bio proklinjan i zbog njega se ratovalo u vrijeme Umajada i Abasida. Bilo ko, ko ima znanja iz historije shvatiće ove jasne istine i činjenice i razumjeće koliko je spletkarenja i borbi protiv Alija bilo motivisano unutarnjim zlim pobudama protiv njega i njegove porodice i njegovih pristalica.