Poslanik protuvriječi sebi

 

U “Knjizi o raskolima” u “Poglavlju o tome ako se dva muslimana susretnu sa sabljama” u svez. 8., str. 92., Buhari je zabilježio u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abdulrehaba koji je rekao:

 

“Hammad nas je informirao preko čovjeka kojeg nije imenovao, da je Hasan rekao: ‘Izašao sam sa mojim oružjem u toku noći pobune. Ebu Bekr me sreo i kazao mi: ‘Gdje ideš?’ Odgovorio sam: ‘Želim da pomognem amidžiću Resulullahovom.’ On reče: ‘Božiji Poslanik je kazao: Ako dva muslimana ustanu jedan protiv drugog sa sabljama, oba će biti stanovnici Vatre.

Bit će rečeno: ‘Ovo je ubica, ali šta je sa ubijenim?’ On će odgovoriti: ‘On je također želio ubiti svog druga." Hamid ibn Zijad je rekao: “Spomenuo sam ovaj hadis Ejubu i Junus ibn Zejd je rekao: ‘Spomenuo sam ovaj hadis Ejubu i Junusu ibn Ubejdu, jer sam želio da me informišu o tome. Oni su kazali: ‘El-Hasan je prenio ovaj hadis od Arfana ibn Kajsa, a on od Ebu Bekra.’”

 

Slično tome, Muslim prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o raskolu i znakovima Časa” u “Poglavlju o tome ako dva muslimana susretnu jedan drugoga sa sabljama”, od Ebu Bekra od Ahnafa ibn Kajsa, koji je upitao:

 

“Gdje idete?” Ja sam odgovorio: “Ja idem da pomognem ovom čovjeku.” On je rekao: “Vrati se nazad, jer ja sam čuo Božijeg Poslanika da kaže: ‘Ako se dva muslimana sretnu sa sabljama (u sukobu), ubica i ubijeni idu u Vatru.’” Rekao sam: “O Božiji Poslaniče! Ovaj je ubica, a šta je s ubijenim?” On reče: “On je namjeravao da ubije svog druga.”

 

Buhari, također, prenosi ovaj hadis u “Knjizi o vjerovanju” u “Poglavlju o neposlušnosti iz perioda džahilijeta”. Iz ovih lažnih rivajeta, čitalac jasno može razaznati razloge za njihovo fabrikovanje. Tu se pokazuje Ebu Bekrovo neprijateljstvo prema Poslanikovu amidžiću, kako je on djelovao u udaljavanju drugih od Alija.

On nije bio zadovoljan samo sa time. On pored toga što je spriječio eminentne ashabe koji su željeli pomoći istinu protiv laži, produkovao takve hadise čiju smislenost razum ne može prihvatiti i koje ne poznaje niti Kur'an niti istinska Poslanikova praksa.

 

Jer Allahove riječi:

“Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni.”Hudžurat, 9 ,

jasno daju zapovjest za borbu protiv onih koji su prvi otpočeli sukob i koji su nasilnici.

 

Kao rezultat, kometator Buharije je na margini napisao: “Ispitaj ovaj hadis, ima li ikakav dokaz za borbu protiv pobunjenika (krivaca), jer Allahova zapovjest je: ‘borite protiv one koja je učinila nasilje (koja je kriva).’ Te ako hadis kontrira Allahovoj Knjizi, tada je on lažan i treba ga odbaciti.” Što se tiče ispravne Poslanikove prakse, njegove riječi u vezi s Alijem su: “Kome god sam ja vođa, Ali je također njegov vođa. Moj Gospodaru! Budi prijatelj onima koji su njemu prijatelji i budi protivnik onome ko bude njemu protivnik, i pomozi onome ko njemu pomogne, napusti onoga ko njega napusti, i neka istina bude njegov saputnik gdje god da bude.” Jer, prijateljstvo s Alijem je prijateljstvo s Poslanikom. Pomaganje vođe pravovjernih je dužnost svakog vjernika, a napuštanje njega je napuštanje istine i pomaganje laži.

 

Ako se zamislite nad hadisom iz Buharije, naći ćete u lancu prenosilaca nepoznatu osobu čije ime nije spomenuto kao što je rečeno: “Hamad nas je izvjestio preko čovjeka kojeg nije imenovao...” Ovo jasno pokazuje da je taj neimenovan čovjek bio iz reda munafika, koji su mrzili Alija i koji su nastojali da izbrišu njegove vrline ili bolje rečeno da ubiju njega i pomen na njega, koliko god više mogu.

 

Sad ibn Vekas koji je odustao od pomaganja istine je kazao: “Dođite pa mi recite: ovo je isitna, a ovo je neistina, da bi se borio protiv nje.” U duhu te logike, istina je izmješana s lažima, a jasan put je izgubljen, on je zamjenjen s tminom. Također, nalazimo u pouzdanim knjigama ehli sunneta da je Allahov Vjerovjesnik navijestio dobre vijesti za mnoge ashabe, a naročito za onih deset poznatih, za koje je vec osiguran Džennet. Ahmed Hanbel, Tirmizi i Ebu Davud su prenijeli od Poslanika da je rekao:

 

“Ebu Bekr je u Džennetu, Omer je u Džennetu, Osman je u Džennetu, Alija je u Džennetu, Talha je u Džennetu, Zubejr je u Džennetu, Abdurahman ibn Avf je u Džennetu, Sad ibn Vekas je u Džennetu, Said ibn Zejd je u Džennetu, Ebu Ubejde je u Džennetu.”

(Musned Ahmed, svez. 1., str, 193.; Sahih Tirmizi, svez. 13., 183.; Sunen Ebu Davud, svez. 2., str. 246.)

 

Potvrđeno je od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Obradujete svoju porodicu Jasirovu, njihovo mjesto je u Džennetu” Kao i njegove riječi: “Džennet žudi za četvoricom: Alijem, Ammarom, Salmanom i Mikdadom.” Muslim je prenio u svom Sahihu da su Abdullah ibn Selmanu date radosne vjesti o Džennetu od Allahova Poslanika i potvrđeno je da je on rekao:

 

“Hasan i Husejn su prvaci dženetskih mladića.”

 

Potvrđeno je, također, da Džafer ibn Ebi Talib leti u Džennetu s melecima, kao i to da je Fatima-Zehra prvakinja žena u Džennetu i da je njenoj majci Hatidži najavljeno preko Džibrila kuća od zlata i srebra i Džennetu. Također je tačno da je Poslanik rekao:

 

“Suhejb je prvi od Rimljana (Vizantijaca) u Džennetu, Bilal prvi od Etijopljana i Selman prvi od Perzijanaca u Džennetu.”

 

No, osvrnimo se na činjenicu zašto je hadis o radosnim vijestima redukovan na samo 10 osoba? Nećete naći skupinu koja sijeli i govori o dženetlijama, a da neće odmah spomenuti ašure-mubešere (10 obradovanih), dok se ostali obradovani gotovo nigdje i ne spominju. Mi im ne zavidimo u ovome, niti ograničavamo Božiju milost kada ona obuhvata sve, ali samo podcrtavamo da su ovi hadisi u koliziji i neskladu s hadisom koji kaže:

 

“Ako se dva muslimana susretnu (sukobe) sa svojim sabljama, tada je mjesto i ubici i ubijenome u Vatri.”

 

Jer ako povjerujemo u ovo, tada hadis o destorici obradovanih postaje ništavan, jer većina od ove desetorice obradovanih su se borili, ratovali, i ubijali međusobno. Talha i Zubejr su ubijeni u bitci oko deve koja je vođena od strane majke pravovjernih Aiše protiv Imama Ali ibn Ebi Taliba. Njihove sablje su bile podignute u međusobnom sukobu i k tomu još, to je bilo razlogom pogibije na hiljade drugih muslimana. Slično tome, Ammar ibn Jasir je ubijen u bici na Siffinu, bici koju je zapodjenuo Muavija ibn Ebi Sufijan.

 

Ammar je bio prisutan sa svojom sabljom uz Ali ibn Ebi Taliba, a ubili su ga pobunjeničke snage. Božiji Poslanik je to najavio isto kao i za prvaka džennetskih mladića h. Husejna i njegovu porodicu koja je bila prisutna sa svojim sabljama naspram Jezida ibn Muvije. Oni su svi ubijeni izuzev Ali ibn Husejna. U skladu s riječima ovih lažova tada su svi oni u vatri, ubice i ubijeni, jer su se oni sukobili sa sabljama. Jasno, ružno je i nekorektno pripisivati nešto kao hadis onome koji nikada nije izgovorio a da to nije nadahnuće od Svevišnjeg.

Jer takvi hadisi su u sukobu s logikom, razumom i oni protuvrječe Božijoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu. Ovdje se nameće pitanje, da li su Buharija i Muslim bili toliko umorni, pa su im promakle tolike laži? Ili njihova škola mišljenja vjeruje u takve predaje?